Arhitektura Interneta

Sadržaj

UVOD 2
1. Biografija interneta 3
1.2. Dileme oko nastanka Interneta 3
1.3. Prva razvojna faza – “skladan brak” civilnog i vojnog sektora 3
1.4 Treća razvojna faza – Internet kao “opšte dobro čovječanstva” 4
1.5. Četvrta razvojna faza – Internet kao novi gospodarski prostor 4
2. Klijentsko – poslužiteljska arhitektura Interneta 6
3.2. Elektronička pošta 8
3.3. World Wide Web 9
3.3.1. Hipertekst i hipermedija kao osnova World Wide Weba 9
3.4. Izvedeni (negenerički) opšti internetski servisi 10
3.4.1 Servis dostavnih lista 10
3.4.2 Korisničke diskusijske skupine 12
3.4.3 Čavrljanje, internetska telefonija, telekonferencije 14
ZAKLJUČAK 15
LITERATURA 16



UVOD

Internet je javno dostupna globalna paketna podatkovna mreža koja zajedno povezuje računala i računalne mreže korištenjem istoimenog protokola (internet protokol). To je "mreža svih mreža" koja se sastoji od milijuna kućnih, akademskih, poslovnih i vladinih mreža koje međusobno razmijenjuju informacije i usluge kao što su elektronička pošta, chat i prijenos datoteka te povezane stranice i dokumente World Wide Weba.



1. Biografija interneta

1.2. Dileme oko nastanka Interneta

Mnogo što vezano uz “rođenje” Interneta i dan-danas je nepoznanica u široj javnosti. Nejasni su pravi, konkretni razlozi zbog kojih je američka vlada potaknula razvitak mreže, a čak je i formalin datum “rođenja” diskutabilan.
Što se tiče razloga koji su doveli do razvitka ARPANET-a, preteče Interneta, uglavnom su “u opticaju” dvije verzije: Službena, prema kojoj je svrha izgradnje ARPANET-a bila omogućiti stručnjacima i istraživačima koji su radili u vojnoindustrijskom kompleksu diljem SAD-a, pa i čitavog svijeta, dijeljenje i istovremeno korištenje brojnih računalnih baza podataka. Neslužbena, prema kojoj se vojna vrhuška SAD-a strahovito prepala činjenice da tadašnji Sovjetski Savez posjeduje dalekometne, interkontinentalne rakete s nuklearnim glavama kojima može uništiti bilo koju točku na svijetu. Ako bi to bilo baš središte potpuno centraliziranog vojnog informacijskog (komandnog) sistema, on bi se potpuno raspao, a vojne jedinice bi bile “obezglavljene”, što znači i nedjelotvorne. Neovisno o stvarnim motivima i razlozima, očito je da je u to vrijeme sazrela spoznaja kako distribuirani informacijski sistemi, utemeljeni na mrežnoj telekomunikacijskoj infrastrukturi, predstavljaju optimalno rješenje u mnogim praktičnim slučajevima, a posebice u vojnom – razvojnom, industrijskom i djelatnom – kompleksu. Dvojben je i točan datum početka funkcioniranja mreže ARPANET. Nije da se ne zna ili je zaboravljeno kada se što događalo, jer o tome, dakako, postoji opsežna dokumentacija. Problem je više-manje konceptualne prirode: treba li, naime, početkom (“rođenjem”) smatrati trenutak kada je postavljeno prvo specijalizirano komunikacijsko računalo, tzv. usmjernik (engl. Router), ili pak čin uspostavljanja fizičke veze i obradbene interakcije dvaju udaljenih računala. U prvome bi slučaju točan datum “rođenja” Interneta bio 2. septembra 1969., a u drugome 20. oktobra iste godine. No, to je, pogotovu s današnje vremenske distance, zaista malo važno, pa se mirne duše može prepustiti dokonim analitičarima Interneta da se o tome dogovore.


1.3. Prva razvojna faza – “skladan brak” civilnog i vojnog sektora

U prvom su koraku spojena dva računala (na Sveučilištima UCLA i Berkley u Los Angelesu), da bi ih krajem 1969. godine u ARPANET-u bilo umreženo njih četiri, od kojih jedno u vlasništvu Ministarstva obrane SAD-a. Broj povezanih računala vremenom progresivno raste, a jednim od važnijih događaja smatra se priključenje mreže ALOHANET značajno udaljenog i prilično izoliranog Sveučilišta Hawaii 1971. godine u integrirani mrežni sistem. U ARPANET-u su juna 1971. godine bila povezana 22 za tadašnje pojmove velika računala, a septembra 1972. već njih četrdesetak, što vojnih što civilnih, u prilično složenoj i zamršenoj mrežnoj arhitekturi.
U vojnim je krugovima nakon nekog vremena zaključeno kako tendencija umrežavanja sve većeg broja računala iz vojnog s onima iz javnog i privatnog sektora može ugroziti nacionalnu sigurnost zemlje, a zbog stihijskog razvitka mreže u njoj više nije bilo moguće uspostaviti bilo kakav oblik ozbiljnije kontrole i upravljanja. Zato je 1983. godine odlučeno da se mreža “razbije” u dva segmenta – vojni, pod nazivom MILNET, i civilni, sa samo formalno izmijenjenim nazivom ARPAnet.

Usporedo s MILNET-om i ARPANET-om razvijalo se još nekoliko računalnih mreža velikih razmjera, među kojima je svakako najznačajnija bila mreža Nacionalne fundacije za znanost NSFNET, koja je 1988. godine povezana s ARPAnetom u čvoru na Sveučilištu Carnegie-Mellon.
Od tog trenutka nadalje na taj se kompleksni mrežni sistem vrlo velikom vremenskom dinamikom priključuju i daljnje mreže, pa se kao naziv tog mrežnog konglomerata počinje koristiti Internet. Internet nije, dakle, nastao smišljeno i planski, već više-manje spontano. Zbog toga se o njemu i ne može govoriti kao o “klasičnoj” mreži, već mu bolje pristaje određenje kao svojevrsne “mreže nad mrežama”.
Važno je uočiti kako upravo zbog visokog stupnja stihijnosti, pa čak i slučajnosti njegova razvitka Internet nikada nije bio podvrgnut bilo kakvim aktivnostima regulacije i kontrole. U njemu ni dandanas nema nekog “središnjeg” i “svemoćnog” autoriteta koji bi imao pregled, pa onda i nadzor nad mrežnim događanjima, što ima puno dobrih, ali i prilično loših strana. No, situacija je takva kakva jest i nema druge doli prihvatiti je kao stvarnost, odnosno datost.


1.4 Treća razvojna faza – Internet kao “opšte dobro čovječanstva”

Internet je “prekoračio” granice Sjedinjenih Američkih Država još u ranim sedamdesetim godinama 20. vijeka, isprva samo u vojnom, ali ubrzo i u civilnom sektoru. 1992. godine on prelazi “prag snova” od milijun većih računala raštrkanih posvuda u svijetu, što je dovelo do razvitka svijesti o tome da o njemu ipak treba početi voditi ozbiljniju brigu. Osnovano je Internet Society (Društvo za Internet) koje ga proglašava “opštim dobrom čovječanstva”, poput vode, zraka, biljnog pokrova, rudnog bogatstva itd.
U godinama što slijede širi krugovi ljudi, a posebice oni iz medija, “otkrivaju” Internet, koji je gotovo četvrt vijeka predstavljao svojevrsnu “tajnu” koju su dijelili i čuvali vojnici i naučnici. Naglo raste broj softverskih tvrtki koje se usmjeravaju prema mrežnim aplikacijama, ukazujući korisnicima na neslućene mogućnosti i bogatstvo Interneta.
Ova je razvojna faza, koju karakterizira suočavanje širokih masa s mogućnostima Interneta i privikavanje na nove uvjete što ih one stvaraju, trajala vrlo kratko, tek tri do četiri godine. Jednom kada je brana probijena, bujica je nezaustavljivo krenula. Ključna “pukotina” kroz koju je Internet “procurio” u sve pore života i rada ljudi bilo je ustanovljavanje World Wide Weba, kao skupa neprijeporno najatraktivnijih mrežnih usluga, 1995. godine.


1.5. Četvrta razvojna faza – Internet kao novi gospodarski prostor

Upravo je World Wide Web koncept u punoj mjeri afirmirao shvaćanje da Internet može biti iskorišten ne samo kao tehnička infrastruktura za razmjenu informacija potrebnih u poslovanju, već također i kao medij unutar kojega će se samo poslovanje obavljati, odnosno kao aktivni poslovni faktor.
Tako je Internet postao najvećim mogućim tržištem svega i svačega – roba, usluga, kapitala, rada i informacija – odnosno, još preciznije rečeno, novim globalnim gospodarskim prostorom. U njemu, polako ali sigurno, nestaju umjetne barijere izazvane raznoraznim, no prvenstveno političkim intervencijama. Međutim, istovremeno je na djelu i afirmacija multikulturalizma, pri čemu se ostvaruju mogućnosti ravnopravnoga suživota različitih kultura, etičkih kodeksa, religijskih uvjerenja i nacionalnih posebnosti. Može se ustvrditi kako je gospodarska globalizacija, čiji je Internet postao virtualni odraz, samo dio civilizacijske globalizacije.
Sredinom devedesetih godina počinju dolaziti na vidjelo učinci djelovanja gotovo perfektnoga tržišta kakvo do tada u povijesti nije zabilježeno ni u kakvom obliku. Na tom tržištu ono što se pokazaje lošim malo-pomalo “ispada iz igre”, a opstaje sve ono dobro. Mnogi su “platili ceh” bespoštednoj konkurenciji, nesnalaženju, neznanju ili, eventualno, lošim namjerama, ali su zato mnogi drugi u Internetu ili pomoću njega itekako profitirali. U ekonomskoj povijesti svijeta nikada ranije nisu zabilježeni primjeri tako brzoga porasta broja novih tvrtki i tako nagloga bogaćenja njihovih vlasnika i/ili menadžera.
Tokom pet-šest godina, do današnjih dana, Internet se profilirao u segmentirani gospodarski prostor unutar kojega su razlučiva četiri gospodarska sektora:

- sektor proizvođača elemenata internetske infrastrukture
- sektor nuditelja internetskih usluga i aplikacija
- sektor elektroničkih trgovaca raznim robama i uslugama
- sektor posrednika u elektroničkome trgovanju