MEHANIZMI REOSIGURANJA

Dijelatnost reosiguranja je po mnogo čemu specifičan posao. Na reosiguravajuće poslove utiče veoma veliki broj faktora, od političkog i ekonomskog sistema jedne zemlje, preko određene pravne regulative, pa do poslovne politike osiguravajućih kompanija, broja osiguravača, broja cesija, broja i kvaliteta retrocesionara, i sl.

Ekonomski slabije zemlje,kao što je naša, gotovo po pravilu rade pasivne poslove reosiguranja u odnosu na inostranstvo i bave se najvećim dijelom izvozom rizika u reosiguranju, zadržavajući u sopstvenom pokriću, ili ni malo, ili relativno mali dio reosiguranog portfelja.


1.Osnovni pojmovi u reosiguranju

S obzirom na specifičnost djelatnosti reosiguranja, u njoj se pojavljuju neke oblasti koje se ne susreću kod osiguranja, pa je neophodno da se i objasne pojmovi koji se koriste u reosiguranju. Neophodno je napomenti da je jezik kojim se reosiguravači služe engleski, pa su mnogi izrazi i sinonimi iz tog jezika.


1.1.Samopridržaj

Samopridržaj je jedan od osnovnih činjenica prilikom poredjeljivanja koji će rizik ići u reosiguranje. To je onaj dio jednog rizika kojeg osiguravač može pokriti u slučaju velike djelomične ili totalne štete iz sopstvenih sredstava, ali teko da isplatom štete ne postane insolventan. Visina samopridržaja zavisi od niza faktora i njegovo ozračunavanje je rezultat aktuarske službe, ali i kombinacija još niza činilaca, kao što su tehnička premija, rezerve sigurnosti, suma osiguranja, maksimalna moguća šteta i dr. Pravilno izračunavanje visina samopridržaja je od izuzetne važnosti. Prenizak samopridržaj može za kompaniju značiti veliki i nepotreban odliv premije u reosiguranje, dok previsok nosi opasnost da će isplatom velike štete kompanija zapasti u finansijske teškoće i postati nesolventna. Samopridržaj se naziva dio rizika koji nosi osiguravač u proporcionalnim ugovorima ( ekscedentu ). Međutim, kod neproporcionalnih ugovora dio koji nosi cedent naziva se prioritet.

Određivanje samopridržaja po riziku
Za razliku od velikih, dobro razvijenih kompanija, male firme, čiji je portfelj još uvijek neizbalansiran, moraju odrediti samopridržaj shodno svojim finansijskim kapacitetima, mogu biti primorane da izlože riziku proporcionalno mnogo veći dio svog kapitala nego što to čine veće kompanije, a ostaju u zakonskim okvirima i normama prirodne obazrivosti kao i velike kompanije. Pri tome:

 maksimalan pridržaj po riziku i po šteti nije veći od 1% od kapitela i slobodnih rezervi ( do 5% )
 pridržaj po šteti je negdje oko 1% od premije zadržane za sopstveni račun kod odnosnih grana ( do 10% )
 likvidna sredstva treba da imaju vrijednost od oko petostrukog maksimalnog iznosa samopridržaja po šteti u najvažnijoj grani za neku kompaniju.

Također je neophodno napomenuti da u velikom broju zemalja koje su pogođene inflacijom, nominalni kapital neke osiguravajiće kompanije često predstavlja samo mali dio njenih stvarnih finansijskih sredstava. Onda ostaje na rukovodstvu kuće da odluči koja će finansijska osnova biti uzeta za obračun samopridržaja.

Kada se određuje samopridržaj za katastrofalne događaje treba imati na umu da se katastrofe ne dešavaju tako često, pa bi dug međuinterval trebao da bude dovoljan kompanijama da akumuliraju specijalne rezerve.



Elementi za određivanje samopridržaja se razlikuju za svaku granu ponaosob, a najbitniji su:
1. Požar-Odlučujući faktori su lokacija rizika, njegova konstrukcija, sadržaj, namjena i preventiva štete i mjere zaštite.

2. Transport ( kargo i kasko )- Kod karga se, u principu, mora uzeti u obzir vrsta i kvalitet robe i njeno pakovanje, vrsta pokrića i prijevozno sredstvo. Kod kaska odlučujući faktori su klasifikacija, veličina, flota, starost, vlasnik i zastava.

3. Lična nezgoda ( individualna ili grupna ) - Odlučujući faktori su profesija i lični hobi ( npr.kancelarijski službenik ili pilot amater ).

4. Provalna krađa – Mora se voditi računa o pokriću ( ukupna vrijednost, relativna ili apsolutna dogovorena vrijednost ), lokacija rizika, njegove karakteristike i preduzete mjere bezbjednosti.

5. Tehnika – Pridržaj se mora odrediti u velikom broju slučajeva na individualnoj osnovi, uzimajući u obzir posebne karakteristike svakog rizika. Obično se uzima u obzir tip pokrića ( lom mašina kod osiguranja ), lokacija rizika i suma osiguranja.

6. Avijacija – Ne zaboravljajući akumulaciju različitih polisa osiguranja uključenih u jedan rizik ( kasko, odgovornost, lična nezgoda, odgovornost za putnike, itd. ), kompanija treba da odredi samopridržaj imajući u vidu i tip aviona, njegovu namjenu, statističko iskustvo, flotu, kao i piste koje se koriste.

7. Motorna vozila, opšta odgovornost i naknada za povrede na radu – Uopšteno govoreći, pošto reosiguranje ovih grana koristi neproporcionalne ugovore, franšiza se određuje po šteti koja će, nezavisno od finansijskih kapaciteta i strukture portfelja koji se uzimaju u obzir, također zavisiti od alternativnih pitanja koja postavljaju reosiguravači.