POJAM I PODJELA REOSIGURANJA

Pojam reosiguranja

Međusobni odnos između osiguravača i reosiguravača, reguliše se ugovorom po kome: “...jedna strana, reosiguravač, preuzima obavezu da drugoj strani, osiguravaču, plati dio iznosa, ili čak čitav iznos, koji je platio, ili treba da plati osiguraniku ili osiguranicima, a osiguravač prima obavezu da reosiguravaču plati određenu premiju.”

Dakle, osnovni preduslov za postojanje funkcije reosiguranja jeste zaključeni ugovor o osiguranju. Osiguravač preuzima rizik i u onim slučajevima kada ocijeni da bi eventualna velika, djelimična, ili totalna šteta ugrozila njegovu solventnost, zadržava za sebe onoliki dio tog rizika koji u slučaju štete može isplatiti, a da istovremeno ne dovede u opasnost sopstvene fondove. Taj dio koji psiguravač zadržava za sebe, naziva se samopridržaj.Samopridržaj može biti izražen u apsolutnim ili reletivnim iznosima. Preostali dio rizika osiguravač predaje reosiguranju. Ovako preuzeti dio rizika reosiguravač, ili u potpunosti zadržava za sebe kao sopstveni samopridržaj, ili što je najčešći slučaj u praksi, on sam zadržava onoliki dio koliki može pokrivati sopstvenim sredstvima, ako do štete dođe, a ostalo predaje drugom reosiguravaču. Ove relacije imaju sopstvenu terminologiju, nastalu iz slijedećih pojmova : osiguravač ustupa dio obaveze reosiguravaču i on za reosiguravača time postaje cedent. Reosiguravač preuzima dio obaveze i naziva se cesionar. U slučajevima kada reosiguravač preonosi dio obaveze na druge reosiguravače, on vrši retrocesiju, a ti reosiguravači se nazivaju retrocedenti. Na ovaj način se najprije distribuira premija, a u slučaju nastanka štete i sam iznos štete.



2.Podjela reosiguranja

S obzirom da su mogućnosti zaštite putem reosiguranja izuzetno široke i da se gotovo svakodnevno pojavljuju novi oblici reosiguravajućeg pokrića, široka je lepeza vrsta reosiguranja.Najčešće podjele kreću se sa stanovišta sadržaja, pojedinosti, načina pokrića, obaveze davanja rizika u reosiguranju, načina prestanka obaveze iz osnova reosiguranja, pa zatim načina tehnike predaje rizika u reosiguranje, odnosno načela u sistemu pokrića iz ugovora o reosiguranju itd.

Sa stanovištva prostorne distribucije, reosiguranje se dijeli na :

1. reosiguranje u zemlji
2. reosiguranje u inostranstvu

Reosiguranje u zemlji je veoma značajno sa stanovištva odliva sredstava, namjenjenih za reosiguravajuće pokriće rizika na nivou nacionalne ekonomije. Bez obzira na društveno-ekonomski i politički sistem, težnja svake zemlje je da joj odliv u inostranstvo, po bilo kom osnovu, bude optimalno dimenzioniran i omeđen. Dakle, prva disperzija rizika u prostoru vrši se na nivou zemlje. Reosiguravajuće organizacije na nivou nacionalne privrede, u tom smislu, vrše međusobnu razmjenu, po mogućnosti srodnih rizika, pa se tek nakon toga pristupa “izvozu” preostalog dijela rizika u inostranstvo.

Mogućnost zadržavanja rizika u okviru nacionalnih granica, kod nas je veoma skraćena i omeđena nizom faktora, što za posljedicu ima zaštitu velikog dijela portfelja u inostranstvu.

U zavisnosti od toga da li je jedna reosiguravajuća organizacija primila i predala rizik u reosiguranje, razlikujemo :

aktivno reosiguranje
pasivno reosiguranje

Ove nazive ne treba prihvatiti doslovno kao aktivnost i pasivnost u obavljanju poslova reosiguranja, već je u pitanju smisao aktivnog pokrića reosiguravača i pasivna strana osiguravača, koji predajom dijela obaveze iz osiguranja oslobađa obaveze aktivnog pokrića tog rizika.

Aktivna reosiguranja

Preuzimanje rizika od strane reosiguravača, u običajenoj terminologiji naziva se aktivno reosiguranje. Ovi rizici mogu biti preuzeti od osiguravajućih kompanija, i to je obično najveća stavka u okviru ukupnog pokrića. Daljom analogijom, ovi poslovi mogu se proširiti na aktivna reosiguranja u zemlji i inostranstvu.

Osnovni interes svakog reosiguravača je što širi obim poslova aktivnog reosiguranja, jer na taj način u sopstvenom samopridržaju može da vrši odabir rizika i na toj osnovi da formira sopstvene fondove, kako za pokriće troškova poslovanja, tako i za stvaranje rezervi sigurnosti. Pri tome je veoma važno da se prilikom preuzimanja rizika u aktivno reosiguravajuće pokriće priđe sa jasno opredjeljenim stavovima, baziranim na mogućnostima pokrivanja rizika u domenu sopstvenog samopridržaja, kao i realno procijenjenim kretanjima ukupne nacionalne ekonomije, ako se radi o preuzimanju aktivnih poslova iz inostranstva. Dakle, neophodan je oprezan pristup kod ceduranja inostranih rizika u vrijeme visoke devalvacije domaće valute. U tekvim slučajevima i relativno male štete iz inostranstva mogu ozbiljno da ugroze solventnost domaćih reosiguravača.

Pasivna reosiguranja

Slučajevi kada reosiguravač predaje dio rizika drugim reosiguravačima u retrocesiji naziva se pasivnim poslovima reosiguranja. Kao i aktivna, tako i pasivna reosiguranja mogu biti zaključena na nivou zemlje i inostranstva, i to sve u zavisnosti od veličine rizika i mogućnosti prihvata u pokriće domaćih reosiguravača.

Pasivnom reosiguranju mora se prilaziti sa određenom dozom opreza, u čijoj osnovi treba da postoji dobro proanalizirana mogućnos pokrivanja rizika. Dok, sa jedne strane, postoji opasnost od suviše velikog odliva premije u slučaju predaje u retrocesiju i onih dijelova rizika koje bi reosiguravač mogao zadržati u sopstvenom samopridržaju,sa druge strane prijeti još veći rizik ako reosiguravač zatraži za sebe više nego što mu njegove rezerve dozvoljavaju.