Polupredsjednički sustav

Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadžmenta, marketinga, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planova, makroekonomije, mikroekonomije, preduzetništva, upravljanja ljudskim resursima, carine i porezi.

B. Constant, francuski ustavnopravni i politički teoretičar, je 1815. godine oblikovao ideju državnog poglavara kao demokratskog arbitra između zakonodavne i izvršne vlasti koji raspolaže samostalnim ustavnim ovlastima, što je danas predsjednik republike u polupredsjedničkom sustavu. Njegova je ideja bila razrađivana kroz orleanski, weimarski i degolistički parlamentarizam do suvremenog modela polupredsjedničkog sustava. Svrha je bila da parlamentarni sustav bude što učinkovitiji, a da se poštuje načelo diobe vlasti i predstavnički sustav koji posredstvom naroda ostvaruje svoj suverenitet.

De Gaulle je u svom govoru u Bayeuxu 1946. godine izložio model ustroj¬stva vlasti koji je kasnije oblikovan u Ustavu iz 1958. godine. Državni poglavar mora raspolagati svim pravima odlučivanja.
„On mora osigurati, izvan i iznad igre političkih stranaka; redovito obavljanje funkcija svih državnih vlasti kao i, unatoč svim političkim različitostima, temeljne vječne interese.“
Mora biti iznad vlade koja je rezultat odnosa stranaka u parlamentu, mora imati pravo imenovanja predsjednika vlade i ministara i pravo da ih razriješi, mora imati pravo sazivati sjednice vlade, predsjedavati im i donositi uredbe. Vlada ostaje odgovorna parlamentu, čime se ostvaruje svrha diobe vlasti-međusobno ograničavanje grana vlasti.

2. POLUPREDSJEDNIČKI SUSTAV

Polupredsjednički sustav je oblik parlamentarizma poremećene ravnoteže u korist izvršne vlasti. Oblikovao se unutar parlamentarnog sustava.
Obilježja polupredsjedničkog sustava su:
1. vlada proizlazi iz parlamentarne većine i odgovorna je parlamentu,
2. na njezin prijedlog, u slučaju kad joj parlament ili dom izglasa nepovjerenje, državni poglavar može raspustiti parlament odnosno dom,
3. državni poglavar politički je neodgovoran,
4. institut supotpisa je samo iznimka.
„...polupredsjednički sustav obilježava dualizam izvršne vlasti, i to ne samo ustavnopravno već i zbiljsko politički.“

Predsjednik je istovremeno državni poglavar i samostalni organ izvršne vlasti koji obavlja funkcije kao što su obrana, međunarodni odnosi i zaštita ustavnog poretka. U ovakvom obliku državnog uređenja poslove izvršne vlasti koji nisu ustavom izrijekom dani predsjedniku obavlja vlada kao samostalni organ.

„Točnije, čitav sustav može djelovati ako su tri ustavna čimbenika, zakonodavno tijelo, predsjednik republike i vlada, u međusobnoj ravnoteži kao i kod čistog parlamentarnog sustava.“

Predsjednik republike imenuje vladu kao i predsjednika vlade te mu je ona politički odgovorna, no istovremeno, ona je odgovorna i zakonodavnom tijelu. Posredstvom političke odgovornosti vlade i predsjednik je odgovoran zakonodavnom tijelu.
Neophodno je postojanje trostrukog političkog konsenzusa; između vlade i većine u parlamentu, zatim između predsjednika republike i vlade, te radi stabilnosti prva dva, konsenzus između predsjednika i većine u parlamentu jer ako predsjednik nema podršku stranke ili stranaka koje imaju većinu u parlamentu, polupredsjednički sustav potrebno je preobraziti u parlamentarni.


2.1. Teorijska određenja polupredsjedničkog sustava

Pojam polupredsjedničkog sustava u političku je teoriju uveo francuski politolog Maurice Duverger. Odredio ga je kao sustav vlasti za koji su konstitutivna tri obilježja:
• predsjednik države bira se općim izborima,
• predsjednik ima znatne ovlasti,
• premijer i ministri ovise o povjerenju parlamenta.
Duverger je ustvrdio da je u političkoj povijesti Europe u 20. stoljeću postojalo sedam ustavnih polupredsjedničkih sustava: Vajmarska Republika(1919-1933), Finska, Austrija, Irska, Island, Portugal i Francuska nakon 1958. kad je usvojen Ustav Pete Republike, odnosno nakon 1962. kad su ustavnim amandmanima ozakonjeni izravni izbori predsjednika države.

Georg Brunner tvrdi da je ključno obilježje mješovitih sustava, kako naziva polupredsjedničke režime, “dvostruka politička odgovornost vladâ parlamentu i predsjedniku države”. To se načelo rijetko pojavljuje expressis verbis u ustavnim tekstovima: nema ga čak ni u Ustavu Pete Republike, a samo je u hrvatskom Ustavu iz 1990. ono “jednoznačno vidljivo”.
Polupredsjedničkom sustavu Brunner pripisuje čak 11 obilježja:
• predsjednik države ima odlučujući utjecaj na tvorbu vlade: kako ima ustavnu ovlast da predlaže, imenuje i raspusti vladu, parlament ne može predsjedniku nametnuti svoga premijera, ali ni predsjednik ne može trajnije nametnuti parlamentu svoju vladu;
• predsjednik može odlučivati o izvršnoj vlasti, poglavito o vanjskoj, obrambenoj i sigurnosnoj politici;
• predsjednik ima pravo predsjedati sjednicama vlade i suodređivati njezin dnevni red;
• predsjednik ima pravo u svako doba raspustiti vladu;
• predsjednik ima pravo raspustiti parlament;
• predsjednik može sudjelovati u zakonodavnom procesu, ponajprije pomoću prava na zakonodavnu inicijativu;
• predsjednik ima, samostalno ili nesamostalno, pravo donositi vlastite uredbe ili ukaze (Verordnungsrecht);
• on ima vlastitu organizacijsku moć, predsjednički ured i administraciju, što mu omogućuje da svoje ovlasti ostvaruje neovisno o vladi, a često i u suparništvu s njom;
• predsjednik ima “osobne kompetencije” u predlaganju i imenovanju visokih državnih dužnosnika;
• ima pravo raspisati plebiscit;
• predsjedniku države obično nije potreban institut supotpisa za njegove akte.

Brunner misli da takav ustavni položaj predsjednika države zahtijeva njegovo izravno demokratsko legitimiranje pučkim izborima koji, prema tome, nisu uzrok, nego posljedica njegove ustavne moći. Ako su navedene ovlasti predsjednika države potpune i jasno izražene, posrijedi je predsjedničko- parlamentarni sustav; ako nisu potpune i nisu prejako izražene, riječ je o parlamentarno-predsjedničkom sustavu. Analizirajući tekstove ustava 28 postkomunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe te Srednje Azije što su bili usvojeni do 1995., Brunner je zaključio da se devet europskih zemalja moglo nazvati polupredsjedničkim: parlamentarno-predsjedničke države bile su Crna Gora, Litva, Moldavija i Poljska, a predsjedničko-parlamentar ne Hrvatska, Rumunjska, Rusija, Srbija i Ukrajina


Matthew S. Shugart i John M. Carey misle da “predsjednički parlamentarizam”, koji je najbliži “čistome” ili “strogom” semiprezidencijalizmu, ima četiri svojstva:
• predsjednik države bira se pučkim izborima;
• on imenuje i razrješuje ministre i vladu;
• premijera i vladu bira parlament i oni ovise o povjerenju parlamenta;
• predsjednik može raspustiti parlament, posjeduje zakonodavne ovlasti ili mu ustav daje pravo i na jedno i na drugo.
U polupredsjedničke države u 20. stoljeću u Europi ubrojili su Vajmarsku Njemačku, Austriju, Finsku, Francusku, Island, Portugal i Rumunjsku