KOMANDNA ODGOVORNOST U MEĐUNARODNOM KRIVIČNOM PRAVU

UVOD
Problem, predmet i objekt istraživanja 1
Radna hipoteza i pomoćne hipoteze 1
Svrha i ciljevi istraživanja 2
Naučne metode 2
Struktura rada 2

NASTANAK KOMANDNE ODGOVORNOSTI 3
Razvoj doktrine komandne odgovornosti do II svjetskog rata 3
Lajpciško suđenje 4
Slučaj Jamašita 5

SAVREMENA RJEŠENJA 7
Dopunski protokol I Ženevske konvencije 7
Statut ICTY 9
Rimski statut ICC 10

PRAVNA NARAV KOMANDNE ODGOVORNOSTI 13
Posredna i neposredna komandna odgovornost 13
Elementi pojedinačne krivične odgovornosti 14
Odnos nadređeni-podređeni 15
Odgovornost nadređenih koji nisu vojna lica 16
Koncept nadređenih lica 16
Standardi saznanja 17
Obaveza sprečavanja ili kažnjavanja 18

ZAKLJUČAK
LITERATURA

UVOD

Pitanje komandne odgovornosti u poslednjih nekoliko godina zaokuplja veliku pažnju ne samo stručne već i šire javnosti, kako kod nas, tako i u svijetu. Tome su, svakako, najviše doprinijeli krivični postupci pred ICTY(Haškim tribunalom). Mišljenja o pravnoj utemeljenosti komandne odgovornosti, kao vrste individualne krivične odgovornosti, veoma su podjeljena i suprotstavljena u teoriji i praksi krivičnog i međunarodnog krivičnog prava. Naročito je sporan kriterij utvrđivanja odgovornosti nadređenog po ICTY "imao razloga da zna" koji u pozitivnom zakonodvstvu predstavlja nehat-kao oblik vinosti, ali i kriterij po ICC "trebali znati prema okolnostima slučaja" da su snage izvršile ili da su spremne da započnu izvršavanje krivičnog djela. Kod ovog oblika radi se o odgovornosti za nehatno postupanje, u pitanju je nesvjesni nehat, nadređeni nije svjestan što podređeni radi a bio je dužan toga biti svjestan, a problem može nastati u onim nacionalnim krivičnim zakonodavstvima koja ne propisuju mogućnost krivične odgovornosti po osnovu nehata za ratne i druge zločine.

Problem, predmet i objekt istraživanja

Zbog izuzetnog značaja pitanja pravne utemeljenosti doktrine komandne odgovornosti u međunarodnoj regulativi, nedovoljna su naučno utemeljena saznanja i informacije u međunarodnom krivičnom pravu , što predstavlja i problem istraživanja.
Tako postavljen problem istraživanja determinira i predmet istraživanja: istražiti i naučno utemeljeno prezentirati sve važnije spoznaje o temeljnim karakteristikama komandne odgovornosti u međunarodnom krivičnom pravu.
S obzirom na problem i predmet istraživanja , objekti istraživanja su međunarodno krivično pravo ( statuti: ICTY i ICC).

Radna hipoteza i pomoćne hipoteze

U skladu sa problemom, predmetom i objektom istraživanja postavljena je radna hipoteza: istraživanjem relevantnih karakteristika komandne odgovornosti, moguće je ukazati na pravnu utemeljenost komandne odgovornosti kao vrste individualne krivične odgovornosti u postojećoj međunarodnoj regulativi.
Tako postavljena radna hipoteza implicirala je tri pomoćne hipoteze
(P.h.):
• P.h.1. : Istraživanjem nastanka komandne odgovornosti, moguće je
ukazati na određeni kontinuitet razvoja doktrine komandne odgovornosti u međunarodnom krivičnom pravu.
• P.h.2. : Putem savremenih rješenja u međunarodnom krivičnom
pravu, moguće je ukazati na uspostavu utemeljenosti komandne odgovornosti u međunarodnoj regulativi.
• P.h.3. : Pravna narav komandne odgovornosti ukazuje na
individualni karakter krivične odgovornosti.

Svrha i ciljevi istraživanja

U vezi sa problemom i predmetom istraživanja , te postavljenom radnom i pomoćnim hipotezam, određena je i svrha istraživanja: prezentirati komandnu odgovornost u međunarodnom krivičnom pravu kao vrstu individualne krivične odgovornosti utemeljenu u međunarodnoj regulativi.
Cilj istraživanja je istražiti relevantne karakteristike i značaj komandne odgovornosti u međunarodnom krivičnom pravu, te primjereno i na jednostavan način predstaviti rezultate istraživanja.

Naučne metode

Prilikom istraživanja korištene naučne metode su : kvantitativan pristup uz analizu sadržaja Statuta ICTY i ICC, kvalitativna metoda, kompilacija, deskripcija, dedukcija i indukcija, analiza i sinteza.
Da bi se riješio problem, ostvario predmet i dokazale postavljene radna i pomoćne hipoteze, potrebno je naučno utemeljeno odgovoriti na ova pitanja:
1) Šta predstavlja doktrina komandne odgovornosti?
2) Kakav značaj ima "slučaj Jamašita"?
3) Koje su vrijednosti Dopunskog protokola I iz 1977.godine?
4) Kakva je distinkcija između "morao znati" i "mogao znati"?
5) Koje su vrste komandne odgovornosti?
6) Da li postoji komandna odgovornost po osnovu nesvjesnog nehata?
7) Što podrazumjeva obaveza sprečavanja i/ili kažnjavanja?
8) Šta predstavlja koncept "razumne mjere"?
1.5. Struktura rada
Rezultati istraživanja u ovom seminarskom radu predočeni su u pet međusobno povezanih dijelova.
U prvom dijelu, Uvodu determinirano je sljedeće: problem, predmet i objekt istraživanja, radna i pomoćne hipoteze, svrha i cilj istraživanja, korištene naučne metode i strukturu rada.
Nastanak komandne odgovornosti je naslov drugog dijela i sadrži: razvoj doktrine komandne odgovrnosti do II svjetskog rata, Lajpciško suđenje i slučaj Jamašita.

Na drugi dio logički se nadovezuje treći dio s naslovom Savremena rješenja sa sljedećim sadržajem: dopunski protokol I ženevske konvencije, statut ICTY i Rimski statut ICC.
Pravna narav komandne odgovornosti je naslov četvrtog dijela, sa sljedećim sadržajem: posredna i neposredna komandna odgovornost, elementi pojedinačne krivične odgovornosti (odnos nadređeni-podređeni, standardi saznanja i obaveza sprečavanja ili kažnjavanja).
U Zaključku, kao petom dijelu, se daje kratak presjek i sinteza provedenih istraživanja te dokazuju postavljene radna i pomoćne hipoteze.

2. NASTANAK KOMANDNE ODGOVORNOSTI
2.1. Razvoj doktrine komandne odgovornosti do II svjetskog rata
Načelo komandne odgovornosti ima svoju istoriju još iz XV stoljeća kao načelo odgovornosti zapovjednika za postupke svojih podređenih i za propuste da blagovremeno preduzme odgovarajuće mjere radi otklanjanja ratnih zločina. U vojnoj uredbi Karla VII iz Orleansa od 1439. godine stoji odredba o odgovornosti pretpostavljenih vojnih starješina sljedeće sadržine: "Ako bi koji član područnih vojnih jedinica prekršio načela date naredbe, njegov glavni zapovjednik mora preduzeti mjere krivičnog progona protiv učinioca, a ako to ne učini , smatraće se glavnim učiniocem." U stvari, načelo komandne, odnosno zapovjedne odgovornosti je u svom najširem smislu oduvijek postojalo u ratnom pravu, samo je ono prvobitno smatrano običajem rata.1
Jedna od zabilježenih osuđujućih presuda datira još iz 1474.godine, kada su građani formirali multinacionalni tribunal u sastavu od 28 sudija i vojvoda od Burgundije - Hagenbach je oglašen krivim(lična i komandna odgovornost) i osuđen na kaznu smrti koja je izvršena.

Doktrina komandne odgovornosti pominje se u nekim vojnim zakonima i priručnicima iz XVII vijeka(Engleski ratni zakon, Priručnik švedskog kralja Gustava i Mađarski vojni priručnik). Ova pravila su kasnije prerasla u krivične norme, a krivična odgovornost upravo potiče iz ovih vojnih priručnika. Ali, ostao je problem u primjeni ovih pravila, s obzirom da je njihova primjena bila rijetka i odnosila se samo na strane državljane.
Značajan pravni napredak u ovoj oblasti napravljen je tokom XIX vijeka, za vrijeme američkog građanskog rata(1861-1865). Doktrina komandne odgovornosti se pojavila u Liberovom zakonu (Lieber Code), čiji je cilj bio da na neki način reguliše vođenje borbenih aktivnosti tokom građanskog rata. Međutim, u tom zakonu nije eksplicitno pomenuta ova doktrina, ali je kod komandanta Virca (Wirtz) u slučaju Andersonvil logora (Andersonville camp case) obuhvaćena i komandna odgovornost. Andersonvil je bio jedan od najužasnijih logora za ratne zarobljenike tokom američkog građanskog rata, a Virc je bio komandant tog logora. Njemu je na kraju rata suđeno i jedna od tačaka optužnice ga je teretila da nije preduzeo nikakve mjere da spriječi zločine protiv ratnih zarobljenika, niti da kazni svoje podređene za zločine koju su tamo počinjeni. Ipak, mora se reći da komandna odgovornost nije bila osnovna optužba protiv njega.2
Međunarodni komitet Crvenog krsta bio je uticajan u kreiranju detaljnog okvira konvencija o pravu ratovanja. Komandna odgovornost se nije pominjala u ranijim konvencijama, posebno u Ženevskoj konvenciji I iz 1863. godine, pa sve do 1899. godine. Od 1907. godine skoro sve konvencije iz oblasti humanitarnog prava utvrđuju krivičnu odgovornost počinilaca. Pod time se podrazumijeva krivična odgovornost u dva smisla, prva je krivična odgovornost u okviru

1 Miodrag N. Simović, Milan Blagojević: Međunarodno krivično pravo, Panevropski Univerzitet Apeiron, fakultet pravnih nauka Banja Luka, Banja Luka, 2007., str. 113.
2 Bantekas Ilias: "Komandna odgovornost u međunarodnom pravu i istorijski razvoj doktrine", str. 13., u knjizi: Komandna odgovornost u međunarodnom i domaćem pravu, Fond za humanitarno pravo, Beograd, Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu, Zagreb i Outreach Program i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, Beograd, 23. i 24. maja 2003.

domaćeg prava, a druga u okviru međunarodnog prava. Komandna odgovornost se vezuje za dvije Haške konvencije iz 1907. godine. Naime, u IV Haškoj konvenciji, koja reguliše ratna dejstva na kopnu, posebno u pravilniku koji predstavlja prilog uz ovu konvenciju. Pored IV Haške konvencije komandna odgovornost se pojavljuje i u X Haškoj konveciji koja reguliše borbena dejstva na moru. Ovim konvencijama ustanovljena je doktrina "odgovorne komande".3

Suština ove doktrine, kako je ona predviđena u ova dva intstrumenta, sastoji se u tome da bi regularne vojske trebalo da postave osobe koje bi bile odgovorne za trupe pod njihovom komandom i da ni jedna vojska ne bi smjela da se na frontu pojavi bez takvih odgovornih lica. Ovakva rješenja predstavljala su korijen savremene doktrine komandne odgovornosti.
2.2. Lajpciško suđenje
Po završetku I svjetskog rata pobjedničke savezničke snage su dozvolile Nijemcima da sprovedu suđenja pred Vrhovnim sudom u Lajpcigu. Termin "komandna odgovornost" je zabilježen u slučaju upravnika logora za ratne zarobljenike, njemačkog kapetana Milera (Muller case), koji je bio optužen zbog propusta: da održava odgovarajuće higijensko-zdravstvene uslove života u logoru; da spriječi izvršenje krivičnih djela prema zarobljenicima i da kazni njihove učinioce, i osuđen je na procesu u Lajpcigu. Međutim, ..."sud je zaključio da komandant logora koji je preduzeo dovoljne mjere da spriječi zlostavljanja i druge zločine nad ratnim zarobljenicima, kao i koji se trudio da nabavi dovoljno hrane za zarobljenike, ne bi trebalo da bude odgovoran za druge nedaće koje su mogle zadesiti zarobljenike. Sud je išao logikom da sve dok je komandant preduzimao odgovarajuće mjere i prijavljivao dešavanja svojim nadređenima, krivično odgovorni, u tom slučaju, bili su njegovi nadređeni, i to ne samo po osnovu komandne odgovornosti, već i kao neposredni izvršioci."4

Određeni prinicipi koji su se pojavili na "Lajpciškim suđenjima" bili su važni i relevantni sa aspekta savremenog međunarodnog prava. Između ostalog, doktrina komandne odgovornosti je bila očigledna.
Dva slučaja, slučaj dvorca Lendoveri (Liandovery Castle case) i slučaj dvorca Dover (Dover Castle case), bili su veoma značajni sa aspekta komandne odgovornosti. U oba slučaja radi se o komandantima njemačke podmornice, čija je posada bila podređena njemačkoj vojnoj komandi koja joj je naredila da ubija neprijateljsku posadu sa brodova koje je torpedovala njemačka podmornica. Neki članovi posade, koji su postupili po tim naređenjima, pucali su na neprijateljske brodolomnike. Nereagovanje komandanta podmornice u slučaju Dover, kada nije spriječio ili kaznio svoje podređene za ubijanje neprijateljskih brodolomnika, dovelo je do utvrđivanja njegove odgovornosti.5

Dakle, sud u Lajpcigu je utvrdio odgovornost i prepoznao obavezu komandanta da spriječi i kazni zločine svojih podređenih u takvim situacijama.

U vrijeme kada je počeo II svjetski rat, doktrina komandne odgovornosti nije bila nigdje kodifikovana, iako je postojala u vojnim priručnicima, tako da je međunarodna zajednica priznala njeno postojanje. Jedini problem bio je u tome što vojni priručnici nisu pravno obavezujući, dok krivični zakoni jesu, a doktrina komandne odgovornosti nije bila predviđena ni u jednom krivičnom zakonu. Čak i kada je bila predviđena kao posebna odredba u krivičnom zakonu, mogla bi jedino da bude primjenjena u doba mira, a ne u doba rata. Ukoliko bi se primjenjivala u vreme ratnih sukoba, bilo bi potrebno donijeti poseban dio krivičnog zakona koji bi bio primjenjiv u vrijeme rata. Ipak, u to vrijeme, postojanje doktrine komandne odgovornosti u domaćem pravu nije dovođeno u sumnju. Stoga, kada je započeo II svjetski rat, pisanih izvora međunarodnog prava koji su poznavali doktirnu komandne odgovornosti praktično nije bilo, nasuprot nacionalnim pravnim sistemima.6
Povelja Međunarodnog vojnog tribunala u Nirnbergu, koja je usvojena 8. avgusta 1945. godine, nije predviđala komandnu odgovornost. Nepostojanje odredbi koje bi regulisale ovu oblast može se pravdati činjenicom da su saveznici imali veoma malo vremena za privođenje svih optuženih, prikupljanje dokaza i na kraju za njihovo izvođenje pred sud. U tom smislu, strategija tužilaštva je bila bazirana na prikupljanju direktnih dokaza kojih je bilo mnogo. Iz istog razloga, odbrana bazirana na naređenjima nadređenih nije se praktikovala pred Nirnberškim tribunalom, optužnice bazirane na komandnoj odgovornosti nisu bile prihvaćene pred Nirnberškim tribunalom.
Institut komandne odgovornosti za ratni zlo čin i pitanje ekstenzivnosti u primjeni ove vrste direktne i indirektne (nesprečavanje, ili neotkrivanje- nekažnjavanje zločina) komandne odgovornosti se pojavljuje u nekoliko slučajeva nakon II svjetskog rata.
2.3. Slučaj Jamašita
Prvo suđenje za komandnu odgovornost u II svjetskom ratu je pokrenuto nakon hapšenja generala Jamašite( Tomoyuki Yamashita) 2.9.1945.godine, komandanta japanskih trupa na Filipinima. General Jamašita je optužen za kršenje zakona ratovanja i neuspjeh u kontroli nad svojim trupama i stoga proglašen krivično odgovornim za zlostavljanje, silovanje i ubistvo na hiljade filipinskih civila i američkih ratnih zarobljenika tokom poslednje faze japanske okupacije. Sudila mu je američka Vojna komisija na čelu sa generalom Daglasom Makarturom, koja ga je osudila na smrtnu kaznu vješanjem.
Vojna komisija SAD-a(Tribunal u Tokiju) nije imala nikakava ograničenja u pogledu vremenske nadležnosti i procesuirala je događaje koji su se dogodili prije nego što je Japan uzeo učešće u II svjetskom ratu.7
6 Bantekas Ilias: "Komandna odgovornost u međunarodnom pravu i istorijski razvoj doktrine", op.cit. str. 16.
7 To se posebno odnosilo na incident iz 1931.godine kada su japanske snage pod vodstvom generala Macuija (Matsui) ušle u kineski grad Nanking, gdje su masakrirale lokalno stanovništvo . Izvještaji procjenjuju da je tada oko pola miliona ljudi ubijeno, i to pod jako surovim i gnusnim okolnostima. Kada su japanske snage ušle u Nanking, Macui nije ništa preduzeo da bi spriječio zločine. Takođe je ustanovljeno da on nije procesuirao nikoga od počinilaca, niti je preduzeo bilo koju drugu akciju. Usljed ovih činjenica, optuženi je osuđen zbog toga što nije spriječio, niti kaznio počinioce ovih zločina. (Miodrag N. Simović, Milan Blagojević: Međunarodno krivično pravo, op.cit., str. 114.).

Proširenje primjene doktrine komandne odgovornosti ovog tribunala je uključivalo i procesuiranje predstavnika civilne vlasti. 8

Međutim, iako doktrina komandne odgovornosti nije bila predviđena Poveljom Međunarodnog vojnog tribunala za Daleki istok (Tribunal u Tokiju), tačka 55. optužnice protiv optuženih obuhvatala je i ovu vrstu odgovornosti. Ovo je bio prvi dokument u kome je doktrina komandne odgovornosti predviđena na pravno obavezujući način, iako nije bila predviđena u Statutu, već kao jedna od tačaka optužnice. Tokijski tribunal, za razliku od Tribunala u Nirnbergu, nije osnovan putem savezničkog ugovora, već na osnovu US Threaty Regulation, usvojenih od strane genarala Makartura ( McArthur), a koja su stupila na snagu nakon predaje Japana.9
U vezi sa tim, može se reći da je znatan broj pravnika, naročito onih iz tabora pobjednika, koji su bili suočeni sa brojnim razaranjima i strahotama II svjetskog rata, zauzeo već tada stav izražen u načelu De maxima non curat lex - za kažnjavanje najtežih zločina nije nam neophodan zakon.
Kada je general Jamašita bio zarobljen od strane američke vojske, njemu je suđeno pred američkom vojnom komisijom koja je utvrdila njegovu odgovornost na osnovu doktrine komandne odgovornosti. Ovo je bio prvi slučaj u kome je Sud (Komisija) primjenio doktrinu komandne odgovornosti protiv stranog državljanina. U suštini Komisija je utvrdila da je Jamašita bio odgovoran za postupke japanskih vojnih snaga na ostrvu, na osnovu toga što je on bio glavnokomandujući tim snagama, a nije preduzeo nikakve mjere da spriječi ili kazni počinioce zločine.

Komisija je utvrdila da je Jamašita ili znao za ove zločine, ili je morao da bude svjestan da se oni čine, jer su zločini bili svirepi i rasprostranjeni. Dakle, ako je 30% stanovništva brutalno ubijeno, a vi obavljate funkciju guvernera na ostrvu, jednostavno je nemoguće da niste bili upoznati sa dešavanjima na terenu.10 Komisija je zaključila "da su zlo čini toliko brojni i prisutni da oni mora da su bili ili svjesno dozvoljeni, ili da su bili tajno naređeni od strane optuženog".11

Sam general Jamašita se u svojoj odbrani pozivao na činjenicu da on nije imao efektivnu kontrolu nad svojim trupama na Filipinima jer su mu tokom ratnih dejstava bile prekinute komunikacije sa jedinicama na terenu, upravo od američke vojske, pa je on, pozivajući se na tu činjenicu, odbijao optužbe za komandnu odgovornost. U samom slučaju interesantan je i argument odbrane generala Jamašite koja se pozivala na primjenu principa nullum crimen sine lege ukazujući na činjenicu da su kodifikacije međunarodnog običajnog prava na koje se pozivalo tužilaštvo postojale, ali i da su posmatrane kao izraz običajnog prava, i nisu bili ranije primjenjivane. Ovi argumenti odbrane nisu spriječili osuđujuću presudu.
8 Ministar inostranih poslova Hiroto je bio odgovoran za logore ratnih zarobljenika na teritorijama pod okupacijom japanske vojske, jer je lično postavljao i odobravao postavljanje komandanata logora koji su dozvoljavali svojim vojnicima da čine zločine nad zarobljenicima.
9 Bantekas Ilias: "Komandna odgovornost u međunarodnom pravu i istorijski razvoj doktrine", op.cit. str.17.
10 Ibidem, str. 20.
11 Jovan Ćirić: Objektivna odgovornost u krivičnom pravu, Institut za uporedno pravo Beograd, Beograd, 2008., str. 146. ( O svemu tome vidi kod Branislava RISTIVOJEVIĆA; - Komandna odgovornost u savremenom krivičnom pravu; - referat na Savjetovanju Srpskog udruženja za krivično pravo "Mesto jugoslovenskog krivičnog prava u savremenom krivičnom pravu", Beograd 2002, str.35-38).

U svojoj žalbi američkom Vrhovnom sudu, Jamašitini branioci su iznijeli stav da je Vojna komisija doživjela neuspjeh da tereti Jamašitu za "tradicionalno kršenje pravila ratovanja", te da je stoga ovo suđenje Vojne komisije neustavno. Vojno tužilastvo je uspješno odbacilo ove argumente odbrane pozivajući se na tri međunarodna ugovora: član 1. i 43. aneksa Četvrte haške konvencije iz 1907. god., član 19. Desete haške konvencije iz 1907.god. i član 26. Ženevske konvencije o ranjenicima i bolesnicima iz 1929. god. Sve ove norme konvencija se odnose na utvrđivanje granica odgovornosti vojnih komandanata za postupke svojih potčinjenih, odgovornosti koju je general Jamašita bezuspješno negirao.
S toga se iz slučaja Jamašite može zaključiti da su nadređeni odgovorni za djela svojih podređenih i njihova je obaveza da spriječe i/ili da kazne počinice krivičnih djela, a uspostavljeni standardi saznanja nadređenog o počinjenim zločinima su sljedeći: "aktivno" saznanje i "morao da zna" saznanje. Neki teoretičari vjeruju da slučaj Jamašita uspostavlja prezumpciju saznanja po međunarodnom pravu kada su zločini rasprostranjeni i svirepi.
Jasno je da slučaj Jamašita podržava test "morao da zna", takođe poznat kao element doktrine komandne odgovornosti "pretpostavka saznanja". Odgovornost generala Jamašita, postaće kasnije predmetom neslaganja u stručnoj javnosti, jer je bio "proglašen odgovornim iako nije imao efektivnu kontrolu nad trupama kojima je bio pretpostavljeni( tome je u velikoj mjeri doprinijela i neprijateljska strana u sukobu), zbog čega nije mogao da spriječi krivična djela koja su pojedini pripadnici tih grupa vršili".12

LITERATURA:
• Bantekas Ilias: "Komandna odgovornost u međunarodnom pravu i istorijski razvoj doktrine", u knjizi: Komandna odgovornost u međunarodnom i domaćem pravu, Fond za humanitarno pravo, Beograd, Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu, Zagreb i Outreach Program i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, Beograd, 23. i 24. maja 2003.
• Bačić Franjo: Zapovjedna odgovornost, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol.8, broj 2/2001., Zagreb, 2001.
• Barašin Milorad, Faladžić Aleksandar: Komandna odgovornost, http://www.tuzilastvobih.gov.ba/files/do...ovornost_B arasin.pdf (pristup: 22.2.2010.).
• Ćirić Jovan: Objektivna odgovornost u krivičnom pravu, Institut za uporedno pravo Beograd, Beograd, 2008.
• Nogo Sreto: Međunarodni krivični sud, časopis Branič- advokatske komore Srbije, godina CXIX, nova serija, broj 1., Beograd, 2006.
• Simović N. Miodrag, Blagojević Milan: Međunarodno krivično pravo, Panevropski Univerzitet Apeiron, fakultet pravnih nauka Banja Luka, Banja Luka, 2007.
• Važić Siniša sudija, predsjednik Vijeća za ratne zločine i predsjednik Okružnog suda u Beogradu: "Komandna odgovornost - ka jasnim odgovorima i preciznim stavovima",
http://www.pravdautranziciji.com/pages/a...hp?id=1477 (pristup:21.2.2010)
• Komentari krivičnih/kaznenih zakona u Bosni i Hercegovini, Savjet /Vijeće Evrope i Evropska komisija, Sarajevo, 2005.
• Fond za humanitarno pravo, Beograd, http://www.hlc- rdc.org/uploads/ Analize/648/f/55/sr/Komandna%20odgovornost.pdf (pristup: 24.2.2010.)
• Sl. list SFRJ br.16/78
• Sl.list SRJ-međunarodni ugovori, br. 5/2001.