Islamsko bankarstvo - Verzija za štampu

U modernom industrijskom svijetu razvijene poslovne banke čine kostur bankarstva ali svoje aktivnosti usko vežu za centralno bankarstvo. Skoro sve poslovne banke su u prvom redu dileri novca i njegovih nadomjestaka (čekovi, trgovinske mjenice i sl..), a zatim su i financijske institucije koje nude veliki broj različitih bankarskih usluga.
Njihova osnovna aktivnost je pribavljanje slobodnog novca od pojedinaca, kompanija, korporacija i/ili povremeno od države s jednim jedinim ciljem, da uz dodavanje vlastitog kapitala osigurati financijske resurse (depoziti) iz kojih će kasnije zainteresiranim klijentima odobravati različite vrste kredita, posudbe ili će investirati u vrijednosne papire.
Ključni resursi banke su depoziti (po viđenju, oročeni i štedni depoziti). Tu su još nedepozitna bankarski resursi u formi kreditnih (dugoročni dug banke) i tržišnih izvora (emisija i prodaja vrijednosnih papira) i dionički kapital banke. Prilikom sastavljanja bilance svaka banka evidentira efekte pribavljanja slobodnih novčanih sredstava, iskazuje tokove i strukturu formiranih kreditnih potencijala.
Bančin potencijal predstavlja kvantum slobodnih financijskih sredstava s kojima banka raspolaže i koja se mogu bez problema usmjeriti u kredite ili u vrijednosne papire.
Govoriti o bankarstvu, a ne istaći, da njegovu suštinu čini samo jedan jedini detalj, međusobno povjerenje između banaka i depozitara (štediše) i / ili klijenata, u najmanju ruku predstavlja ignosrisanje primarnog načela. Dakle, samo povjerenje (stečeno kvalitetom) može izgrađivati i čuvati bankarski sustav iu okviru njega adekvatan status i funkcionalnost svake od banaka.
U zemljama u kojima je financijsko tržište razvijeno, banka nije ništa drugo do tvrtka koja pruža usluge deponiranja sredstava koja podliježu povlačenju na zahtjev i koja odobrava zajmove komercijalne i poslovne prirode. To je karakteristika depozitnog bankarstva svojstvenog otvorenim gospodarstvima razvijenog svijeta, za razliku od bankarstva u nekim od bivših socijalističkih zemalja čije funkcioniranje i dalje znatno odstupa od pravila koja vrijede na financijskom tržištu. Naime, vlade većeg broja sada bivših socijalističkih zemalja provođenjem svoje monetarne politike, i dalje svjesno i permanentno ignoriraju tržišna pravila.
Drugi tip bankarskog poslovanja obuhvaća aktivnosti koje obavlja središnja ili emisijska banka. Za nju vrijedi pravilo da je državni (vladin) bankar i zajmodavac posljednjeg izvora (eng. lenders of last resort), odnosno kreditor poslovnih banaka i ostalih financijskih institucija. U svim zemljama je uglavnom organizirana kao jedinstvena i centralizirana emisiona ustanova pod dominantnom kontrolom države, izuzev Sjedinjenih Američkih Država, u kojima funkcionira višestupanjski decentralizovao emisioni sustav poznat kao Federalni rezervni sustav SAD (Federal Reserve System - FRS).
Nijednoj od središnjih banaka nije cilj stjecanje zarade već stvaranje ambijenta za primjenu adekvatnih mjera monetarne i kreditne politike i ostvarivanje kreditno-monetarnih ciljeva državne gospodarske politike. Zbog to- ga se u financijskoj literaturi često naziva banka svih banaka ili kičma bankarskog i gospodarskog sustava.
Podrazumeva se da centralna banka za sprovođenje monetarne i kreditne politike, koja je bliska politici vlade, upravo zbog toga koristi najefektnije financijske instrumente.