24-06-2010, 09:47 PM
Maturski, seminarski i diplomski radovi iz kulture ponasanja.
Medijacija se najčešće definiše kao intervencija treće strane u pregovorima ili konfliktu koja je prihvatljuva za obe strane u sukobu. Ta treća strana ima ograničenu moć ili nema autoriteta u donošenju odluka, a pomaže stranama u sukobu da dobrovoljno postignu uzajamno prihvatljiv dogovor oko pitanja u sporu.
Medijacija je postupak u kojem neutralna treća strana, medijator (posrednik), pomaže da dve ili više strana u stvari od zajedničkog interesa postignu sporazum sa konkretnim posledicama.
Uobičajeni aspekti medijacije su:
Razlika u stajalištima između dotičnih strana;
Strane žele da postignu pozitivno rešenje njihovog problema i da prihvate raspravu o interesima i ciljevima;
Namera postizanja pozitivnog rezultata uz pomoć treće osobe, obično nezavisne, neutralne i bez ikakvih veza sa bilo kojom od umešanih strana;
Namera postizanja stabilnog rezultata, po mogućstvu dugotrajnog sporazuma.
Uobičajeni oblik posredovanog dogovora je sporazum (konzenzus) strana po predlogu koji je razvio medijator. Prihvatanje medijacije ne podrazumeva obavezu stranaka da zaključe sporazum onako kako ga medijator predloži. Medijacija nema formalnih metoda, mada se obično sreću neki zajednički elementi:
Razjašnjenje dotičnih interesa i ciljeva
Pretvaranje (konverzija) dotičnih subjektivnih procena u objektivnije vrednosti
Predstavljanje stranama zbirke mogućih rešenja
Prevod rezultata rasprave u nacrt sporazuma (moguće i u pisanom obliku)
Formalizacija sporazuma.
Očigledno je da, zbog naročitih osobina postupka, svaki medijator može da koristi svoje metode koji mogu značajno da se razlikuju od gore pomenutih, ali i dalje sadržavaju glavne osobine postupka. Uloga medijatora je manje kontroverzna nego uloga arbitra (sudije), ako ni zbog čega drugog, onda zato što medijator ne može da nametne ugovor, nego ga samo predlaže.
Najbolje posredovanje je ono koje štiti i sadržaj i zajednicu. Njegov je cilj saradnja sa korisnicima u sukobu na uključivanju podataka ili stajališta obe strane, usput osiguravajući da se mir između zaraćenih povrati dovoljno da sledeći put mogu razmirice da ljubazno razreše između sebe.
Pored toga što se bavi ozbiljnim pitanjima , medijacija takođe može da uspostavi ili ojača osećanje poverenja i poštovanja između strana ili prekine veze na način koji minimalizuje emocionalnu ili psihološku štetu. Učešće autsajdera često obezbećuje nove perspektive za posmatranje pitanja koja razdvajaju dve strane i gradi efikasnije procese za rešavanje problema. Strane u sukobu moraju biti voljne da dozvole trećoj da se umeša u raspravu i pomogne u rešavanju problema.
1 UVOD 2
2 REŠAVANJE KONFLIKTA 4
2.1 Kako funkcioniše medijacija 6
2.2 Faze medijacije 7
2.3 Dvanaest faza poteza medijatora u službi rešavanja konflikta 7
2.4 Kulturološki pristupi 10
2.5 Etički kodeksi i standardi prakse 12
2.6 Vrste medijacije u školskom okruženju u službi repavanja konflikata 14
3 ZAKLJUČAK 16
4 LITERATURA 17
Medijacija se najčešće definiše kao intervencija treće strane u pregovorima ili konfliktu koja je prihvatljuva za obe strane u sukobu. Ta treća strana ima ograničenu moć ili nema autoriteta u donošenju odluka, a pomaže stranama u sukobu da dobrovoljno postignu uzajamno prihvatljiv dogovor oko pitanja u sporu.
Medijacija je postupak u kojem neutralna treća strana, medijator (posrednik), pomaže da dve ili više strana u stvari od zajedničkog interesa postignu sporazum sa konkretnim posledicama.
Uobičajeni aspekti medijacije su:
Razlika u stajalištima između dotičnih strana;
Strane žele da postignu pozitivno rešenje njihovog problema i da prihvate raspravu o interesima i ciljevima;
Namera postizanja pozitivnog rezultata uz pomoć treće osobe, obično nezavisne, neutralne i bez ikakvih veza sa bilo kojom od umešanih strana;
Namera postizanja stabilnog rezultata, po mogućstvu dugotrajnog sporazuma.
Uobičajeni oblik posredovanog dogovora je sporazum (konzenzus) strana po predlogu koji je razvio medijator. Prihvatanje medijacije ne podrazumeva obavezu stranaka da zaključe sporazum onako kako ga medijator predloži. Medijacija nema formalnih metoda, mada se obično sreću neki zajednički elementi:
Razjašnjenje dotičnih interesa i ciljeva
Pretvaranje (konverzija) dotičnih subjektivnih procena u objektivnije vrednosti
Predstavljanje stranama zbirke mogućih rešenja
Prevod rezultata rasprave u nacrt sporazuma (moguće i u pisanom obliku)
Formalizacija sporazuma.
Očigledno je da, zbog naročitih osobina postupka, svaki medijator može da koristi svoje metode koji mogu značajno da se razlikuju od gore pomenutih, ali i dalje sadržavaju glavne osobine postupka. Uloga medijatora je manje kontroverzna nego uloga arbitra (sudije), ako ni zbog čega drugog, onda zato što medijator ne može da nametne ugovor, nego ga samo predlaže.
Najbolje posredovanje je ono koje štiti i sadržaj i zajednicu. Njegov je cilj saradnja sa korisnicima u sukobu na uključivanju podataka ili stajališta obe strane, usput osiguravajući da se mir između zaraćenih povrati dovoljno da sledeći put mogu razmirice da ljubazno razreše između sebe.
Pored toga što se bavi ozbiljnim pitanjima , medijacija takođe može da uspostavi ili ojača osećanje poverenja i poštovanja između strana ili prekine veze na način koji minimalizuje emocionalnu ili psihološku štetu. Učešće autsajdera često obezbećuje nove perspektive za posmatranje pitanja koja razdvajaju dve strane i gradi efikasnije procese za rešavanje problema. Strane u sukobu moraju biti voljne da dozvole trećoj da se umeša u raspravu i pomogne u rešavanju problema.
1 UVOD 2
2 REŠAVANJE KONFLIKTA 4
2.1 Kako funkcioniše medijacija 6
2.2 Faze medijacije 7
2.3 Dvanaest faza poteza medijatora u službi rešavanja konflikta 7
2.4 Kulturološki pristupi 10
2.5 Etički kodeksi i standardi prakse 12
2.6 Vrste medijacije u školskom okruženju u službi repavanja konflikata 14
3 ZAKLJUČAK 16
4 LITERATURA 17