07-09-2013, 09:28 PM
UVOD
S A D R Ž A J
Ćelija je osnovna jedinica građe svih živih organizama. Tokom evolucije ćelije višećelijskih životinja su se postepeno mijenjale i specijalizirale i tako se povećavala efikasnost njihove funkcije. Nediferencirane primitivne ćelije, koje su imale nekoliko funkcija male efikasnosti, filogenetskim su se razvojem pretvorile u raznoliko diferencirane ćelije, sposobne da zajednički mnogo efikasnije obavljaju neke posebne funkcije. Ova specijalizacija naziva se diferencijacija ćelije. Morfološke promjene tokom diferencijacije prate i hemijske promjene. Za taj je proces karakteristična količina specifičnih bjelančevina.
Ćelija se sastoji od dva osnovna dijela: citoplazme i jezgra ili nukleusa. Sve eukariotske ćelije obavija ćelijska membrana.
Ćelijska ili plazmena membrana (plazmalema) djeluje kao selektivna barijera, koja reguliše ulaženje nekih supstanci u ćeliju i izlaženje iz nje. Membrane su debele od 7,5 do 10 nm pa se mogu vidjeti samo elektronskim mikroskopom. Imaju troslojnu strukturu i ta struktura se naziva jedinična membrana. Bjelančevine su glavni molekularni sastojak membrana (>50% mokre težine). Za neke bjelančevine, koje se protežu kroz cijelu membranu (transmembranski proteini), pretpostavlja se da čine kanal kroz koji stvari topljive u vodi, kao što su joni, mogu prolaziti u oba smjera između unutarćelijskog i vanćelijskog dijela. Ugljeno hidratni dijelovi glikoproteina i glikolipida strše s vanjske površine ćelijske membrane i važni su sastojci specifičnih molekula nazvanih receptori. Njima se pripisuje uloga posrednika u važnim uzajamnim djelovanjima, kao što su prijanjanje ćelije uz ćeliju, prepoznavanje i odgovor na djelovanje bjelančevinastih hormona. Prisutne organele u eukariotskim ćelijama su mitohondrije, ribozomi, endoplazmatični retikulum, goldžijev aparat, peroksizomi, sekretna zrnca, citoskelet, centriole, jezgro.
Ćelija se sastoji od dva osnovna dijela: citoplazme i jezgra ili nukleusa. Sve eukariotske ćelije obavija ćelijska membrana.
Ćelijska ili plazmena membrana (plazmalema) djeluje kao selektivna barijera, koja reguliše ulaženje nekih supstanci u ćeliju i izlaženje iz nje. Membrane su debele od 7,5 do 10 nm pa se mogu vidjeti samo elektronskim mikroskopom. Imaju troslojnu strukturu i ta struktura se naziva jedinična membrana. Bjelančevine su glavni molekularni sastojak membrana (>50% mokre težine). Za neke bjelančevine, koje se protežu kroz cijelu membranu (transmembranski proteini), pretpostavlja se da čine kanal kroz koji stvari topljive u vodi, kao što su joni, mogu prolaziti u oba smjera između unutarćelijskog i vanćelijskog dijela. Ugljeno hidratni dijelovi glikoproteina i glikolipida strše s vanjske površine ćelijske membrane i važni su sastojci specifičnih molekula nazvanih receptori. Njima se pripisuje uloga posrednika u važnim uzajamnim djelovanjima, kao što su prijanjanje ćelije uz ćeliju, prepoznavanje i odgovor na djelovanje bjelančevinastih hormona. Prisutne organele u eukariotskim ćelijama su mitohondrije, ribozomi, endoplazmatični retikulum, goldžijev aparat, peroksizomi, sekretna zrnca, citoskelet, centriole, jezgro.
S A D R Ž A J
UVOD 3
1 Interakcija između ćelija i njihovog okruženja - ćelijski adhezivni molekuli i molekulski spojevi 4
1.1 Ćelijski adhezivni molekuli 4
1.2 Molekulski spojevi 8
ZAKLJUČAK 13
LITERATURA 14
1 Interakcija između ćelija i njihovog okruženja - ćelijski adhezivni molekuli i molekulski spojevi 4
1.1 Ćelijski adhezivni molekuli 4
1.2 Molekulski spojevi 8
ZAKLJUČAK 13
LITERATURA 14