Maturski, seminarski i diplomski radovi iz biologije i ekologije.
Danas se u svetu sprovode brojna naučna istraživanja usmerena na ispitivanje, unapređenje i zaštitu životne sredine, naročito vode, kao ograničenog i osetljivog prirodnog resursa. Jedan od prvih koraka ka rešavanju problema ekološkog zagađenja vode je istraživanje i praćenje prisustva i koncentracije štetnih supstanci, a naročito teških metala. Bez obzira na njenu ogromnu moć samoprečišćavanja pojedini polutanti među kojima su i teških metali dovode do promene kvaliteta vode do te mere da ona postaje neupotrebljiva u mnoge svrhe.
Najveću opasnost za narušavanje kvaliteta voda teškim metalima predstavljaju otpadne vode. Efekti zagađenja vode teškim metalima su raznovrsni, a najpre se manifestuju preko biljaka, kao najosetljiveg dela u lancu biljka-životinja-čovek.
Zaštita životne sredine podrazumeva skup razlicitih postupaka i mera koji sprecavaju ugrožavanje životne sredine s ciljem ocuvanja biološke ravnoteže. Ekološka odbrana je multidisciplinarna i treba da predstavlja trajnu obavezu svih clanova društva. Njena multidisciplinarnost proistice iz cinjenice što zdravlje, životna sredina i socijalni uslovi predstavljaju kompleks oblasti i problema koji su u stalnoj interakciji. Stoga svaki poremecaj stanja životne sredine dovodi do ekoloških poremecaja i poremecaja socijalnih odnosa, koji su medusobno povezani i uslovljeni.
Treca generacija ljudskih prava posebno se odnosi na ekologiju, zdravstvo i kulturu. Medutim, pod zaštitom životne sredine se ne podrazumeva samo zaštita života i zdravlja ljudi vec i ocuvanje biljne vegetacije i životinjskog sveta. Univerzalna deklaracija o pravima coveka sa novim 31. clanom glasi:'Svako ljudsko bice ima pravo na održavanje ekološke ravnoteže u svojoj životnoj sredini, koju deli sa svim ostalim živim bicima, životinjama i biljkama, ciji opstanak kao jemstvo vlastitog opstanka treba da bude osiguran. Navedeni zahtevi su presudni za opstanak žive prirode i humaniteta, pa je radi izbegavanja ekološke katastrofe i radanje jedne ekološke etike potrebno ograniciti i delegitimirati neka od postojecih ljudskih prava, narocito ''neuracunljiva'' vlasnicka, proizvodna i potrošacka ovlašcenja koja nastaju kao bezumno zloupotrebljavanje tehnološke i politicke moci. Zato je potrebno odrediti nove ljudske obaveze za održavanje i razvijanje prirodnih uslova života, pa i ljudskog života na zemlji.
Upotreba moderne tehnologije dovodi do opšteg progresa društva, ali ta tehnologija mora biti pracena odgovarajucim merama prevencije, tj. otklanjanja potencijalno štetnih posledica. Ciljevi zaštite životne sredine su zaštita ocuvanja zdravlja i života ljudi, kvaliteta ekosistema, zaštita biljnih i životinjskih vrsta i kulturnih dobara ciji je tvorac covek, ocuvanje ravnoteže i ekološke stabilnosti prirode, racionalno i adekvatno korišcenje prirodnih resursa itd.
Ekosistem predstavlja jedinstvo biocenoze i biotopa. Životna zajednica u prirodi mora zauzimati neki prostor u kome članovi te zajednice zadovoljavaju svoje potrebe: kreću se, uzimaju hranu, dišu, nalaze zaklon i zaštitu itd. Taj prostor se naziva biotop i njega naseljavaju pripadnici odgovarajuće biocenoze. Oni uspostavljaju vrlo složene međusobne odnose i istovremeno se, određenim odnosima, povezuju sa okolinom u kojoj žive. Na taj način biocenoza i biotop zajedno čine ekološki sistem višeg reda — ekosistem. Različiti ekosistemi u jednoj klimatskoj zoni grupišu se u veće celine — biome.
Čovekova dobrobit i zdravlje ekosistema na mnogim mestima su ozbiljno ugroženi promenama uglobalnom kruženju vode, koje su većim delom prouzrokovane ljudskom aktivnošću.Klimatske promene, ljudska upotreba vodenih resursa i ekosistema, kao i prekomernaeksploatacija ribljeg fonda utiču na stanje vodene životne sredine. Ovo ima uticaja na dobrobit čoveka i implementaciju međunarodno priznatih ciljeva u oblasti razvoja na način na koji su oni dati u Milenijumskoj deklaraciji. Dokazano je da implementacija mera koje se bave problemima životne sredine pospešuje zdravlje čoveka, socijalno-ekonomski razvoj i održivost vodenih ekosistema.
Voda je životna sredina u kojoj je nastao život i bez čiste i zdrave vode nema života. Većina reka, naročito u razvenim zemljama sveta, postale su kanali otpadnih voda. Industrijske i komunalne otpadne vode prevazišle su kapacitete vodenih tokova, pa voda nije u stanju da te otpadne matere razgradi. Velike reke u Evropi nose tone štetnih supstanci (npr. soli teških matala: žive, olova, kadmijuma, te celuloznu pulpu, ulja, deterdžente i dr.), pa se ne mogu koristiti za piće i rekreaciju. Nečistoće u vodi se razgrađuju pomoću razgrađivača.
Međutim, ako su ti procesi neprirodni i voda opterećena velikim količinama štetnih supstanci,potreban je dovod rastvorenog kiseonika radi povećanih oksidacionih procesa. Zbog toga se smanjuje količina kiseonika potrebnog živim bićima (biljke, ribe i dr.). U krajnjem slučaju, nedostatak kiseonika dovodi do uginuća živih bića u vodi i takva voda postaje mrtva. U takvoj vodi mogu živeti samo anaerobne baktere, koje mogu živeti bez kiseonika.
Prema procenama, u mora i okeane godišnje se ispusti oko 6 miliona tonanafte i njenih derivata, 200.000 tona olovnih spojeva, 5.000 tona žive i ogromne količine pesticida. Osim toga, znatne količine nafte i njenih derivata dospevaju u mora i okeane kao posledica udesa tankera i kvarova na naftnim platformama. Voda je nezamenljiva u velikom broju tehnoloških postupaka. Poznati su podaci o potrošnji tehnološke vode po jedinici proizvoda u nekim granama industre. Ako se u vodene tokove ispuštaju fosfati i nitrati iz veštačkih đubriva, deterdženti iz domaćinstava i hemijske industre te filtrat iz deponija otpada, tada te matere potpomažu rast vodenih algi, koje imaju izraženu potrebu za kiseonikom. Time se voda još više osiromašuje sa kiseonikom. Uginućem i truljenjem tih algi troše se i poslednje zalihe kiseonika u vodi, što dovodi do gašenja života.