"Volja za moć"- Fridrih Niče

Fridrih Niče je jedan od najpoznatijih filozofa druge polovine XIX vijeka. Rodio se 15. oktobra 1844. godine u Rekenu, blizu Licene u Saksonskoj, kao sin lokalnog protestantskog paroha. Kao dječak ostao je bez oca, pa su njegovi prešli u Hamburg.Godine 1858, stupio je u čuvenu srednju školu u Pforti, a 1864 na univerzitet u Bonu. Svoju prvobitnu namjeru za teologiju, zamijenio je prelaskom na klasičnu filozofiju. Studirao je u Bonu, a sa prelaskom svog profesora Ričla prelazi i on u Lajpcig. Tu se prvi put 1865. upoznaje sa spisima Šopenhauera, koji je imao presudan značaj za formiranje njegovog duha. U Lajpcigu se upoznao sa Rihardom Vagnerom, čovjekom koji je za njega predstavljao jedan od najkrupnijih događaja njegovog života, sa čijim je imenom Ničeovo vezom nerazdvojno. U studijama, Niči je pokazao izvanredne uspjehe, tako da je 1869 god., dakle sa 24 godine života bio izabran za vanrednog profesora na univerzitetu u Bazelu. U njemačko - francuskom ratu od 1870 - 1871 god. učestvovao je kao bolničar. Uskoro, 1873 god., počinje Ničeova bolest, prvenstveno nervno - psihičke prirode, koja ga prati, često se pojačavajući i otežavajući mu svaki rad, sve do smrti. Pa ipak, on je, zahvaljujući velikim naporima i izvanrednoj duhovnoj snazi, uspio da intezivno radi i stvara sve do 1889 god., kada je dobio jedan teški nervni slom, posle kojega je proživio u duhovnoj tami sve do 25 avgusta 1900 godine. Tada je okončao njegov tjelesni, patnički život.
Niče je, kao i svaki drugi mislilac, prošao izvesne etape u svom duhovnom i naučno - filozofskom razvoju. Glavne svoje misli, bitne ideje kojima je izvršio vrlo moćan uticaj i na koje se obično misli kada se govori o Ničeovoj filozofiji, on je naročito razvio u poslednjoj etapi svoga razvoja, koja traje od 1882 - 1889 god. U ovoj etapi piše svoja čuvena djela kao što su : "Tako je govorio Zaratustra", "S one strane dobra i zla", "Prilog genalogije i morala", " Sumrak idola", "Antihrist", "Volja za moć", i neka druga manja djela.
"Volja za moć" - predstavlja glavno životno djelo Ničeovo. Ideja "Volje za moć" začela se u Ničeu vrlo rano. Još kao mladić posmatrao je germanske trupe u pokretu za vrijeme francusko - pruskog rata 1870 god. Njihova gotovost na borbu i na smrt, obilje životne snage koja ih je nosila daleko izvan granica borbe za život i opstanak, njihova volja da budu gospodari i pobjednici, ili da propadnu, dali su Ničeu ideju da napiše "Volju za moć". Misao o "Volji za moć", bila je izražena još u Zaratustri : "Gdje god sam našao život, nalazio sam volju za moć, i još u volji sluge našao sam volju da bude gospodar. Da jačem služi slabije, na to ga privoljeva njegova volja koja hoće da bude gospodar nad još slabijim: toga zadovoljstva ono se ne može odreći". Djelo je planirao u četiri knjige, ali nije uspio da ga uradi do kraja. "Volja za moć" je sintetički sud o našem vremenu, o čitavoj civilizaciji i o budućnosti ljudske kulture. Pisana je kao puščev lični doživljaj u odnosu prema čovječanskoj civilizaciji kao cjelini, ona predstavlja temeljnu analizu velikih motiva istorije ljudske sudbine. Ono što ovome djelu daje skoro pečat jedne epohe, jeste činjenica šti predstavlja pokušaj sinteze čitavog procesa u jednom djelu. Nije pisano i namijenjeno kao druga njegova djela, nego je bilo namijenjeno da bude ogroman jaz duha, koji mnoge kontradiktorne naše sudbine teži da savlada i uputi na novi put.
Prva knjiga "Volje za moć" zove se "Evropski nihilizam". To je zbirka vrlo značajnih sudova o duhu savremene civilizacije, koja odgovara glavnom Ničeovom osjećanju o sudbini Evrope. Nihilizam kod Ničea u odnosu na evropsku civilizaciju kao cjelinu, znači da su evropski čovjek i evropska civilizacija došli do kraja sopstvenog puta, i dalje nemaju kud, jer su izgubili vjeru u vrijednosti na kojima je izgrađena čitava njihova kultura. Živa sadržina misli koje su pokretale evropski duh kroz vjekove, prestala je da postoji u svijesti evropskog čovjeka kao sila. Stare vrijednosti prestale su bit direktive života. "Od Kopernika" - veli Niče - "evropski duh ide od centra ka periferiji". On više nema kud po starom putu. Kraj do kojega je došla evropska civilizacija za Ničea je samo poslednja etapa jednog pravca i jedne misli. On ne smatra kraj evropske civilizacije uopšte, nego predvečerje novih i neslućenih mogućnosti. Taj novi red stvari koji Niče nagovještava, to je za postavljanje prirode i prirodnog toka u razvitku duha. On pokazuje da faza u koju je evropski duh ušao sa Renesanaom i Hunanizmom nije još završena, i da čovječanstvo nije ni danas izvuklo krajnje zaključke iz svoga stava, mada živi pod pritiskom posledica tog stava. Niče svjesno izvlači zaključke, ukazuje na protivurečnosti našeg položaja i tvrdi da izlaza može biti samo u jednom novom određivanju vrijednosti.
Njegova kritika hrišćanstva, međutim, izaziva mnogo više nedoumice, nepovjerenja, pa čak i otresanja svega što se u njoj skriva, a mnogo manje potrebu da se prouče motivi koji su je uslovili i problemi evropske kulture koji su je nametnuli. Jer Niče nije samonikla pojava, niti je njegova kritika samo djelo njegovog bolesnog duha, Niče je nazvao religiozni duh, jednom fatalnošću naše sudbine, ali je to učinio kao onaj, koji je potpuno svjestan uloge i mjesta koje je religioznost imala i koji danas ima. Što je Niče baš pocijepao zavjesu nad mnogim tajnama i razgolitio mnogo toga što smo se vjekovima navikavali da posmatramo pod drugom svjetlošću, to ne umanjuje veličinu problema o kojima je riječ. Njegova bespoštedna kritika hrišćanstva simptom je duha našega vremena. Ona je karakteristična ne samo za naše vrijeme već i za naše hrišćanstvo koje je moglo izazvati. Ona nam govori o jazu koji postoji između modernog duha i hrišćanskih ideja i u suštini predstavlja plod i rezultat vjekovne borbe tih dvaju svjetova.