Rani srednji vijek

Maturski, seminarski i diplomski radovi iz istorije.

Kiparstvo se u Hrvatskoj javlja prvi put u predromaničko doba, to možemo utvrditi ako započnemo vrlo složenu i kompleksnu temu o počecima kiparskog stvaralaštva u Hrvatskoj. Slaveni su se udomaćili uz jadransko priobalje, ravnokotarskom pejzažu te na istarskom poluotoku. Zauzeli su područja preživjelih istarskih i dalmatinskih komuna, od Poreča, Rovinja i Pule preko Zadra, Trogira i Splita do Dubrovnika i Kotora. Kad govorimo o hrvatskoj predromaničkoj skulpturi važno je znati da je crkvena organizacija tada bila glavni pokretač umjetničkog stvaralaštva. Predromanička je umjetnost- umjetnost kršćanskog interijera. Kršćanstvo je kao dogma dostupna samo vjernicima, pa je tako i umjetnost namijenjena njima. Uloga umjetnosti je sadržajno i prostorno omeđena sakralnim parametrima, počevši od pobjede Konstantina Velikoga u 4. st. te tijekom 5. i 6. stoljeća u doba Justinijana. U tom je razdoblju slikarstvo bilo namijenjeno prefiguraciji dogmatskog i povijesnog sadržaja, a kiparstvo opremi interijera nužnim namještajem u liturgiji i razmještaju sakralnog prostora. Klesani namještaj crkava pretežito su biskupske katedre, sarkofazi, propovjedaonice, oltarne pregrade, ciboriji, krsni zdenci, oltari i prozorske rešetke. Kiparstvo se drži strogo funkcionalnog smisla i takvo će opstati do romanike. Neki autori prvi sloj kiparske produkcije u Dalmaciji definiraju kao skulpturu prijelaznog razdoblja, takvi spomenici svjedoče o klesarskoj tradiciji antike, a vremenski prethode kršćanstvu Hrvata. U Splitu je riječ o skupini reljefa istovrsne kakvoće i stila, zamjetljivim uzorkom i dosljednom korištenju kvalitetne podloge mramora.

KATEDRALA SV. DUJMA / UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Splitska Katedrala podignuta je kao Dioklecijanov carski mauzolej krajem 3. ili početkom 4. stoljeća na istočnoj strani Peristila. Ivan Ravenjanin je sredinom 7. stoljeća kao prvi splitski nadbiskup preuredio Mauzolej u kršćansku katedralu i posvetio je Uznesenju Blažene Djevice Marije. Danas je Katedrala poznata pod imenom sv. Duje ili Dujma, solinskog misionra i mučenika, a kasnije i zaštitnika grada, čiji se blagdan - Sudamja slavi svake godine 7. svibnja. Sv. Anastazije (Staš), solinski mučenik , štuje se zajedno sa sv. Dujmom , a njihove relikvije nalaze se u Katedrali još od 7. stoljeća. Iako je malih dimenzija Katedrala je opremljena iznimnim umjetničkim vrijednostima. Izvana je oktogonalnog, a iznutra kružnog tlocrta. Okružena je trijemom sa stupovima u kojem su poredani sarkofazi poznatih Splićana, jedan od najpoznatijih je sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj krstionici. Katedrala ima četiri oltara koji su nastali u različitim vremenskim razdobljima. Oltar sv. Dujma iz 15. stoljeća kojeg je izgradio kipar Bonino iz Milana, ispred njega nalazi se starokršćanski sarkofag sv. Dujma s prikazom Dobrog Pastira iz 4. stoljeća, zatim oltar sv. Staša koji je rad Jurja Dalmatinca iz 15. stoljeća, glavni oltar iz 17. stoljeća, te sjeverni barokni oltar sv. Dujma iz 18. stoljeća rad venecijanskog kipara Giovannia Marie Morlaiter. Propovjedaonica je u obliku šesterokuta i izgrađena je na poticaj Kolafize Frankopan u 13. stoljeću. Na ogradama propovjedaonice uklesani su anđeli, simboli evanđelista, zvijeri i rozete. Drvena korska sjedala izrađena su u romaničkom stilu, a potiču iz 13. stoljeća. Nasloni su izrezbareni ornamentima i figuralnim prikazima gdje se vide utjecaji apulijske umjetnosti. Kripta Katedrale od 11. ili 12. stoljeća služi kao crkva sv. Lucije, tamo su pronađeni ulomci oltarne pregrade Katedrale sa posvetom Djevici. Drvene vratnice Katedrale izradio je Andrija Buvina u 13. stoljeću. Podijeljene su u 28 izrezbarenih kazeta od kojih svaka donosi po jedan prikaz iz Kristova života. Zvonik Katedrale izgrađen je u 13. i 14. stoljeću u romaničko-gotičkom stilu, krajem 19. stoljeća zvonik je temeljito restauriran te je podignut kao neoromanički. Pred ulazom u Katedralu nalazi se sfinga faraona Tutmozisa III. iz 15. stoljeća koja je čuvala ulaz u carev mauzolej. To je jedinstveni prikaz sfinge koja na postolju nosi friz s kartušima. Sva sakralna umjetnička djela grada Splita pohranjena su u riznici Katedrale, između ostalog rukopis Splitskog evanđelistara iz 6.-7. stoljeća za kojeg se vjerovalo da ga je napisao sam Dujam.

KRSTIONICA SV. IVANA KRSTITELJA / JUPITEROV HRAM

Od tri mala hrama Dioklecijanove palače najbolje je sačuvan zapadni, koji stariji pisci vezuju uz kult boga Jana ili Eskulapa, a u novijoj literaturi naziva se Jupiterovim hramom. Pred ulazom u Krstionicu nalazi se egipatska sfinga kojoj nedostaje glava. Krstionica je pravokutnog tlocrta, a ulazni trijem na istočnoj strani pridržavala su četiri stupa koji nisu sačuvani. Jedini stup pred ulazom potiče iz 5.-6. stoljeća. Nadvratnik i dovratnici istočnoga portala skulpturalno su bogato ukrašeni, kao i vijenac sjeverne i južne strane te sačuvani zapadni zabat. Bačvasti svod Krstionice s ornamentiranim vijencem u potpunosti je sačuvan. Krsni zdenac postavljen u 12. ili 13. stoljeću, križnog je tlocrta i sastavljen je od ploča oltarne pregrade koja se ranije vjerojatno nalazila u Katedrali. Na jednom od pluteja znameniti je reljef s likom hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. ili Zvonimira iz 11. stoljeća. Oko značenja ove ploče vode se rasprave više od stotinu godina. Problem nije samo što (odnosno koga) predstavlja ploča s likom vladara već i odakle potječe. Jedan od autora koji su pisali o reljefu bio je poznati Nijemac Eitelberger koji je dao i detaljan opis djela. I. Kukuljević je u splitskoj kompoziciji prepoznao krunjenje Tomislava na Duvanjskom polju, dok je Frane Bulić prvi zastupao tezu o prikazu Krista na reljefu. Nekoliko desetljeća kasnije Lj. Karaman vratio se na tezu o kralju, argumentirajući da je riječ o Petru Krešimiru ili o njegovom nasljedniku Dmitru Zvonimiru. 1973. godine S. Radojčić postavio je tezu o Kristovoj paraboli nesmiljenog dužnika iz Matejeva evanđelja, to predstavlja alegorijski prikaz Krista-Kralja i Nebeskog Kraljevstva. Kao dokaz identifikacije znanstvenici uzimaju portrete saskih, njemačkih vladara na prijestolju s podanicima, koji se nalaze u različitim evanđelistarima i molitvenicima. Portret hrvatskoga kralja isključivo je služio veličanju njegove moći i vlasti, pa je stoga mala vjerojatnost da se taj portret može nalaziti na glavnom oltaru splitske crkve. Naručitelji reljefa koji danas čine zdenac u splitskoj krstionici, bili su upućeni u kršćansku hermeneutiku. Za naručitelje umjetnina, pojedince i za ostale vjernike važan je bio moralni smisao djela koji ih je upućivao kako da zarade spasenje, a važan im je bio i alegorijski smisao koji povezuje Stari i Novi Zavjet, te upućuje na trijumf vjere, vječnu slavu, Posljednji sud i upućen je na budućnost.
Kripta Krstionice bila je preuređena u predromaničku crkvu sv. Tome. Krstionica je u 11. stoljeću dobila i zvonik koji je srušen u 19. soljeću. Potkraj 19. stoljeća u Krstionicu su