Povijest Ilirske pokrajine

Maturski, seminarski i diplomski radovi iz istorije.

Ilirski Pokrajine, zbroj pokrajina, jedne nekoć mletačke, a druge austrijske, razlikuju se međusobno po klimi, jezicima, po naravi stanovništva, napokon po svim osobinama koje tvori različitost među narodima.
Od sjevera do juga duge su dvije stotine i trideset milja. Njihove granice na sjeveru dopirala su do Tirola, a na jugu završavali na granici skadarskog pašaluka. Sačinjene od sudskih kotara Lienza i Lilliona u Tirol, okruga Villach u Koruškoj, Kranjska, Goričke grofovije, Trsta, Civilne i Vojne Hrvatske na desnoj obali Save; mletačke i austrijske Istre, Rijeke, Dalmacije, države Dubrovnik i pokrajine Boke Kotorsko, brojila su gotovo dva milijuna duša što Nijemaca, Ilira, Talijani, Albanaca i konačno pojedinaca iz svih ovih krajeva koji su se okupili u Trstu. S toliko običaja koliko i pokrajina, s toliko proizvoda koliko i lokaliteta, a osobito po različitom načinu življenja nisu imale ništa zajedničko.
Zato ni zakoni ni uprava nisu mogli biti jednoobrazni, niti je isti režim mogao odgovarati stanovnicima Vojne Hrvatske koji čuvaju granice, ili trgovcima grada Trsta, Kranjska plemići, rudara Idrije ili Bleiburga, odnosno pomorcima Dalmacije i Albanije.
Ilirske pokrajine je naziv za hrvatske i slovenske zemlje pod francuskom vlašću u doba Napoleona, a dobile su ime po starosjediocima Ilirima. Stariji hrvatski naziv za ove pokrajine je Slovinske države. Nakon poraza u bitci kod Wagrama Habsburška Monarhija je bila prisiljena Schönbrunnskim mirom prepustiti Francuskoj veliki dio svojih zemalja.
Francuzi su 14. listopada 1809. od zapadnog dijela Koruške, potom od Kranjske, Hrvatske i Vojne krajine jugozapadno od Save, te kraja oko Gorice, Trsta i Istre utemeljili Ilirske pokrajine. Nakon Napoleonovog poraza 1813.g. u bitci kod Leipziga Habsburgovci su preuzeli vlast nad Ilirskim pokrajinama, a 1816.g. na njihovom području osnovali su Kraljevinu Iliriju koja je ukinuta 1822.g.

Ilirske pokrajine u početku je činilo sedam provincija: Koruška (gl. grad Lienz), Istra (Trst), Kranjska (Ljubljana), civilna Hrvatska (Karlovac), vojna Hrvatska (Senj), Kotor i Dubrovnik (Dubrovnik) i Dalmacija (Zadar).

Dalmacija je bila podijeljena u 4 okružja:
•zadarsko,
•šibensko,
•splitsko,
•makarsko.

Središte Ilirskih pokrajina bilo je u Ljubljani, a za njihovog upravitelja (guvernera) bio je postavljen francuski maršal Auguste Marmont.

SUSTAVI UPRAVE U ILIRSKOJ POKRAJINI

Malo znamo o dvije godine uprave generala Bertranda u Ilirskim pokrajinama. Godine 1809. Napoleon je izdao privremeni dekret koji je nepotpun pa je trebalo neprestano izdavati nove uredbe tako da je došlo do pravnog partikularizma zbog različitoga povijesnog i gospodarskog razvoja. Tako je Ilirija imala pet sustava uprave s različitom feudalnom podlogom. Upravna struktura bila je neujednačena. Ilirija je pripojena Francuskoj dekretom, a ne ustavom, malo je francuskih zakona uvedeno u Iliriju. agrarna reforma nije provedena, generalni guverner bio je odgovoran samo ministrima u Parizu. Žitelji Ilirije imali su vlastito državljanstvo i isprave koje nisu bile francuske, vlast je nadzirala promet putnika i roba. Tek 15. travnja 1811. donesen je dekret o uređenju Ilirije koji nije prožeo upravu. Guverner i vojni zapovjednik imenuje niže činovnike i potvrđuje one što su postavljeni iz Pariza. Pravosuđe je u rukama guvernera koji se obraća izravno caru.

Pravosuđe je bilo u nadležnosti baruna Coffinhala–Dunoyera pa je došlo do razdora sa središnjom vladom. Upravu u okruzima obnašali su delegati, u manjim općinama sindici, ustroj novih organa vlasti tekao je sporo i neujednačeno. Ustroj sudbene vlasti bio je spor, ali je 15. travnja 1811. izdan dekret kojim su u Iliriji stupili na snagu francuski zakoni, što nije bilo moguće provesti u djelo jer su pravni odnosi u pokrajinama bili različiti. U kotarevima su djelovali pomirbeni sudovi, u financijama je vladao nered, velika vojska bila je teret za financije Ilirije, državna uprava bila je skupa, deficit je od 6,334.000 fr. 1810. porastao 1811. na 7,780.000 fr. Porezi su bili teški, novačenja prisilna, cvalo je krijumčarenje i piraterija, smjene su u upravi bile česte, Marmont je smijenjen, zamijenio ga je Bertrand koji nije ostao dugo pa je na njegovo mjesto došao Andoche Junot koji je bio duševni bolesnik9 pa je u srpnju 1813. generalni guverner postao Joseph Fouche kojeg se Napoleon želio riješiti. On je bio guverner samo mjesec dana.10 Ilirija je bila uređena centralistički. Duhan i sol su proglašeni državnim monopolom, opskrba pučanstva bila je sve slabija, obala se utvrđivala zbog čestih napada Engleza, novaca nije bilo u opticaju pa je to kočilo građevinsku djelatnost i reforme.
Decret sur l’organisation de l’Illyrie izdao je u Saint–Cloudu 9. svibnja 1811. Napoleon s punim naslovom milošću Božjom i ustava car Francuza, kralj Italije, protektor Rajnske konfederacije, Mediator Švicarske konfederacije. Prema tome dekretu vlast je u rukama generalnoga guvernera, generalnog intendanta financija i povjerenika za pravosuđe.

Pod generalnim intendantom su generalni prihvatnik (receveur) i blagajnik, a generalni guverner ima tajnika vlade. Generalni guverner je vrhovni vojni zapovjednik, on s intendantom predlaže dužnosnike inženjerije koji će se brinuti o gradnji utvrda, cesta i za javne radove, imenuje suce, suspendira činovnike ili ih potvrđuje. Domaće činovnike predlaže intendant, imenuje ih ministar, a potvrđuje guverner. Mirovne suce, bilježnike, ovrhovoditelje i čuvare na vratima najviših dužnosnika ili ureda na prijedlog pravosudnog povjerenika. On nadalje imenuje gradonačelnike važnijih gradova na prijedlog intendanta. Guverner je glava