Amy Depaul - povijest žena u vojsci od dame do domine

Maturski, seminarski i diplomski radovi iz istorije.

Žene u vojsci “zarobljene” su u stereotipima, a njihova uloga varira od nezaštićenih gospođica kojima je nužna pomoć muškaraca do domina koje vode ratne zarobljenike na uzicama. U kolikoj mjeri je redefinirana uloga žene u ratu i hipermaskulinoj vojnoj kulturi?
Svaki sedmi vojnik u vojsci Sjedinjenih Država poslanoj u Irak – ženskog je roda. Iako žene nisu službeno angažirane u borbenim aktivnostima, sve češće sudjeluju u opasnim konfliktima. Nedavno se i Kongres SAD-a pozabavio s pitanjem vojnikinja koje sudjeluju u kopnenim operacijama, naglašavajući sve veću uloga žena u vojsci. Sudjelovanje u borbenim aktivnostima jedna je od bitnijih promjena za vojnikinje u ratu koji Amerika trenutno vodi, tvrdi Carol Burke, profesorica na Sveučilištu u Californiji i bivša predavačica na Vojnoj akademiji. Carol Burke se bavi proučavanjem vojne kulture i mjesta koje žene u njoj imaju, a prošle je godine objavila knjigu «Rod, folklor i promjene u vojnoj kulturi», koja je privukla nemalu pozornost svojim proučavanjem neobičnih vojnih rituala. Upravo su neki od rituala kojima se u svojoj knjizi pozabavila Carol Burke – poput piramida od ljudskih tijela ili vođenja ljudi na uzici – obišli svijet na fotografijama iz Abu Ghraiba.
U intevjuu Burke govori o Abu Ghraibu i ulozi žena u aferi s mučenjima zatvorenika, kao i o manje poznatim iskustvima vojnikinja u Iraku i američkoj vojsci općenito.
Koje su dominantne predodžbe o ženama u ovom ratu i u kojoj su mjeri dosad formirane predodžbe u suprotnosti sa stvarnim stanjem?
S Jessicom Lynch stvorena je predodžba «gospođice u opasnosti», dok je obrnuta strana te medalje slika Lynndie England, «domine» koja zarobljenika vodi na uzici. Obje slike samo podupiru čitav niz uvriježenih stereotipa, iako u ovom ratu zapravo imate velik broj žena u vojsci koje rade puno važnije stvari. Imate čitav niz žena koje njihovi muški kolege (na terenu, ne službeno) nazivaju «lavicama Iraka».
Kakva je njihova uloga?
Te žene kreću u patrole skupa s vojnicima koji pretražuju kuće u potrazi za pobunjenicima. Vojnikinje tu obično smiruju situaciju, jer ukućani koji vide žensku osobu neće pomisliti da će doći do nekog silovanja ili sličnog. Razina napetosti se djelomično smanjuje, pa vojska sve više uključuje žene u takve patrole. Iako vojnikinje na taj način ne sudjeluju u borbama, odnosno nisu dio pješadijskih ili artiljerijskih snaga koje vode borbe, zapovjednici procjenjuju rizik u svakoj akciji i sve češće angažiraju žene kao pratnju borbenim jedinicama. Ti zapovjednici ne bave se nekim socijalnim eksperimentima niti se bore za ista rodna prava – oni jednostavno koriste vojnikinje jer je njihov angažman učinkovit i jer su im potrebne. Na taj način vojna se kultura mijenja, i to na samom terenu.
Mijenja li nepredvidljiva priroda ovog sukoba ulogu žena u vojsci?
Vojnikinje angažirane u Iračkom sukobu nisu poput žena koje su, na primjer, tijekom II. svjetskog rata djelovale u pozadini sukoba. Problem s ovim ratom je u tome da u njemu zapravo nema klasične pozadine. Žene se zbog toga sve češće angažiraju u operacijama koje po svemu podsjećaju na prave borbene situacije i neprekidno se nalaze u opasnosti.
Jessica Lynch nije bila vojnikinja koja sudjeluje u sukobima. Ona je bila pripadnica 507-og odreda za održavanje, kakav bi u konvencionalnom ratu koji ima jasno određene linije bojišnice bio pozicioniran duboko u pozadini, a ne u središtu rata. Vojni stručnjaci procjenjuju da je ovaj rat dobar primjer za ratove kakvi će se voditi i u budućnosti. Marinci se već godinama uvježbavaju za takav tip ratovanja.
Na koje je sve načine rat u Iraku redefinirao ženski angažman u ratnim sukobima?
Tijekom prvog Zaljevskog rata mediji su bili zaokupljeni fotografijom koja je prikazivala ženu koja ostavlja kod kuće svoju djecu i odlazi u rat. Bio je to odraz želje, ne toliko Pentagona koliko samih medija, da portretiraju žene kao majke koje u ratni sukob odlaze nerado.
Ali tijekom pripremnih operacija za Operaciju iračka sloboda niste mogli vidjeti takve fotografije. Mislim da sad javnost spremnije prihvaća ideju žene koja odlazi u rat. Najčešće se kao argument protiv odlaska žena u borbu spominjala navodna nemogućnost Amerikanaca da se suoče sa slikom žena koje se kući vraćaju u mrtvačkim vrećama. Ali svi lijesovi prekriveni zastavama, bilo da se u njima nalazi muškarac ili žena, ostavljaju krajnje uznemirijući dojam, pa smatram da američka javnost ne osjeća veću bol zbog toga što je nekome poginula kći, a ne sin. Svaki je gubitak tragičan.
Koje su specifične odlike ovog vojnog sukoba što se tiče žena?
Još jedna priča koju možemo ispričati o ženama u ovom ratu tiče se velikog broja žena koje tvrde da su bile seksualno napadnute, i to ne od strane Iračana. Ta činjenica je zaprepašćujuća, jer žene ne samo da su u velikom broju prijavile takve napade, već je i sama vojska ostala gluha za takve izvještaje. Neke silovane vojnikinje čak su izvijestile da im je odbijena odgovarajuća medicinska njega. Hoće li vojska morati postaviti signale upozorenja po ženskim tuševima u bazama koji će ih upozoravati da - ukoliko se idu tuširati noću - najbolje neka sa sobom povedu i kolegicu?
U brojnim je slučajevima to ponavljanje problema seksualnih napastovanja koja imaju dugu povijest u vojsci. Bilo da je riječ o Zrakoplovnoj akademiji ili bazama po Iraku, žena koja prijavi seksualni napad ili napastovanje često se šalje ravno natrag na dužnost – koju nerijetko obavlja u neposrednoj prisutnosti počinitelja napada.
Predstavlja li Abu Ghraib pojavu nove uloge žene u ratnim sukobima – žene kao seksualnog napadača?
Naknadno se saznalo da je s ozloglašene fotografije koja prikazuje Lynndie England kako vodi iračkog zarobljenika na uzici izrezana okolina, odnosno ostali vojnici koji su toj