Povelja Kulina bana

Maturski, seminarski i diplomski radovi iz istorije.

U ovom radu pisat će se o vrijednostima Povelje Kulina bana i o njenom mjestu u državno-pravnom razvitku BiH za vrijeme bana Kulina. Tema će biti objašnjena na osnovu radova koje su koristili i pisali brojni historičari. Ova povelja je napisana 29.8.1189. godine. Pisana je na dva jezika: latinskom i starobosanskom. Povelju je zapisao dijak Radoje, a pismo kojim se koristio je bosančica. Kulin ban je povelju uputio Dubrovčanima, na čijem se čelu nalazio knez Krvaš. Kulin ban ovom poveljom poziva na slobodno kretanje, između Bosne i Dubrovnika, te garantira potpunu sigurnost Dubrovčanima, koji se nađu na tlu njegove vladavine. Do našeg vremena doprla su tri teksta Kulinove povelje, od kojih je jedan, po svemu sudeći original iz vremena pisanja, a druga dva prepisi. Original povelje se nalazi u Rusiji u biblioteci Akademije nauka u St. Petersburgu (Lenjingrad), a prepisi se čuvaju u Dubrovačkom arhivu. Razlike u tekstovima su minimalne i izražavaju se samo na jezičko-grafijskom planu.

ŽIVOTOPIS I VLADAVINA KULINA BANA

Bosna i Hercegovina je od svoje rane prošlosti bila područje sukobljavanja i preplitanja brojnih političkih i vjerskih interesa. To je naročito bilo izraženo tokom srednjeg vijeka, kada je bila granična zemlja između Bizanta i Franačke, a kasnije i Srbije i ugarsko-hrvatske države. Historijski, termin Bosna se prvi put spominje u čuvenom "Ljetopisa popa Dukljanina s kraja XII vijeka, vezan za 753.godinu." Pop Dukljanin opisuje Bosnu kao, za tadašnje prilike, veliku zemlju, koja se prostire od Drine do gornjeg toka rijeke Vrbas i jadranskog razvođa, sa organiziranom vlašću na čijem čelu se nalazi vladar sa titulom bana. Prvi poznati bosanski ban bio je ban Borić (1154-1164), a nakon njega na vlast dolazi ban Kulin-"plemeniti i moćni muž, veliki ban Bosne", kako ga nazvao papski delegat koji je boravio u Humu i istraživao ubistvo splitskog nadbiskupa Rajnerija. Iako se ne zna mnogo o ovom banu koji je vladao dvadeset i neku godinu, ostali su tragovi da se za svog banovanja morao stalno boriti za očuvanje samostalnosti Bosne. Sudjelovao je sa svojom vojskom u borbama Ugarske i Srbije protiv Bizanta. U njegovo vrijeme već je postojao izgrađen državni aparat u Bosni. Imao je i svoju dvorsku kancelariju s raznim vrstama služba-od sudija, malih i velikih, do dvorskog kneza (comes palatinus) , te prilično velike prihode, a Bosna tada doživljava velike kulturni napredak. Za Kulinova doba vezani su i počeci autonomne bosanske duhovnosti-ustanovljenja Crkve bosanske koja će kroz cijeli srednji vijek biti značajan državni autoritet. Crkva bosanska i bogumilstvo su neprestano izazivali vjerske i teritorijalne nesuglasice, pa je i ban čak bio primoran da se odrekne ove crkve. Naime starješine krstjana i sam ban potpisali su u aprilu 1203.godine akt o odricanju od heretičkog učenja i prakse. U ovom vremenu začinje se i jedna specifična umjetnost-izrada stećaka. Desetine hiljada ovih nadgrobnih spomenika i danas nam govore svojim čudesnim oblicima, likovnim predstavama i ispisanim porukama.

Granice bosanske države za vrijeme vladavine ovog bana prostirale su se od Drine do Grmeča obuhvatajući oblasti: centralnu Bosnu, Usoru, Soli i Donje krajeve oko rijeke Sane. Jedan savremenik je zabilježio da je "Kulinova Bosna prostrana, velika deset i više dana hoda." Imajući u vidu geografski i politički položaj veze sa Dubrovnikom kao nezavisnim gradom republike za Bosnu su bile od velikog značaja. To je prvi uočio i ocijenio Kulin ban, koji je u razvoju trgovine i sobraćaja sa ovim gradom državom vidio put brzog razvoja države u svakom pogledu. Zbog toga je punu pažnju posvetio unapređenju ekonomske saradnje sa Dubrovnikom. Zahvaljujući tome u Bosni su se razvila tri veća trga sa utvrdama- Vrhbosna, Visoko i Drijeva. U tom smislu Kulin ban je izdao Povelju 29.avgusta 1189.godine, kojom je dao svečanu izjavu da će saradnja sa Dubrovnikom biti podržavana od strane bosanske države.
Ova zakletva iz 1189.godine, kojom je počeo niz ugovora između Bosne i Dubrovnika, predstavlja za ovo doba još sasvim usamljeno svjedočanstvo o privrednim vezama Bosne sa Primorjem.

Tekst Povelje Kulin bana

U ime Otca i Sina i svetago Duha.
Ja, ban bos'nski Kulin, prisezaju tebje , kneže Krvašu, i vsjem
građam dubrov'čam, pravi prijatelj biti vam od sele i dovjeka.
I prav goj držati s vami i pravu vjeru – dokle s'm živ.
Vsi Dubrovčane, kire hode po mojemu vladaniju, trgujuće
godje si kto hoće krjevati, godje si kto mine, pravov vjerov i
pravim srdcem držati je, bez vsakoje zledi – razvje što mi kto da
svojev voljov poklon.
I da im ne bude od mojih č'stnikov sile.
I dokle u mne budu – dati im s'vjet i pomoć, kakore i sebje,
kolikore može, bez v'sega zloga primisla.
Tako mi , Bože, pomagaj, i sije sveto jevanđelje.
Ja, Radoje, dijak banj, pisah siju knjigu poveljov banov, od
rož'stva Hristova tisuća i s'to i osam'deset i devet ljet', mjeseca
avgusta, u dvadeseti i deveti dn', usječene glave Jovana Krstitelja.

(prevod: U ime Oca, sina i Svetog duha
Ja, Ban Bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim
građanima Dubrovčanima da ću Vam pravi prijatelj biti odsad i dovijeka
i da ću pravi mir održavati s vama i pravu vjeru dokle sam živ.
Svi Dubrovčani koji hode po tlu kojim vladam, trgujući,
gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće,
s pravim vjerom i pravim srcem,držaću ih bez ikakve štete,
osim ako mi ko da svojom voljom poklon.
Neće im biti od mojih časnika sile,
i dokle kod mene budu, davat' ću im savjet i pomoć,