Odnosi poslodavaca i radnika

U svakoj pravnoj, demokratskoj i civilizovanoj državi propisi kojima se regulišu radni odnosi privlače pažnju širokog kruga zainteresovanih jer su u najužoj vezi sa jednim od temeljnih ljudskih prava – pravom na rad. To je sasvim razumljivo s obzirom da se radi o odnosima egzistencijalnog značaja, ne samo za zaposlenog već i za poslodavca i u krajnjem cjelokupnom društvu. Zakonodavac je prepustio poslodavcima i zaposlenicima da u većem broju slučajeva bliže uređuju svoje odnose propisima radnog zakonodavstva kao što su kolektivni ugovori, pravilnici o radu i ugovor o radu. Pri tome neophodno je istači da ovi propisi kojima se bliže uređuju odnosi između zaposlenog i poslodavaca, moraju biti u skladu sa zakonom, kao i činjenica da se nižim aktom u hijerahiji akata radnog zakonodavstva mogu utvrditi veća prava zaposlenih, osim u slučaju kada su limitirana višim aktom.

Pravo na rad je pravo koje još uvijek nije u potpunosti defnirano, kako zbog hladnoratovskih političko-ideoloških previranja, tako i zbog sadašnjeg globalnog tržišta i investicija. Kako primjećuje Tomaševski čak ni Međunarodna organizacija rada ne svrstava pravo na rad kao osnovno ljudsko pravo zbog nedostatka tačnih kriterija po pitanju šta podrazumijeva pojedinačno pravo na rad i koje su specifčne obaveze javnih vlasti. U kontekstu Bosne i Hercegovine izuzetno je bitno naglasiti da u normativnom dijelu u tački 10 Generalnog komentara 18 Komitet ističe da su visoka nezaposlenost i nedostatak sigurnog zaposlenja uzroci koji navode radnike/ce da traže zaposlenje u neformalom ekonomskom sektoru.

1 UVOD 3
2 Obaveze poslodavaca i prava radnika 4
2.1 Radno pravo i zaštita prava radnika 4
2.2 Osnovne obaveze na osnovu ugovora o radu 7
2.3 Bezbjednost i zdravlje na radu 11
3 Značaj kompenzacione politike za poslodavca i zaposlene 18
3.1 Kompenzacija i kompenzaciona politika poslodavca 18
3.2 Kompenzacija i motivacija zaposlenog 20
4 ZAKLJUČAK 25
LITERATURA 27