NJEGOŠEVA LJUBAVNA POEZIJA

Nova tema  Odgovori 
Podelite temu sa drugarima: ZARADITE PRODAJOM SVOJIH RADOVA
 
Ocena teme:
  • 0 Glasova - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
 
Autor Poruka
Goran Nije na vezi
Senior Member
****

Poruka: 317
Pridružen: Jan 2010
Poruka: #1
NJEGOŠEVA LJUBAVNA POEZIJA
Ljubavna lirika je najpotpuniji izraz poetskog senzibiliteta; ona izrasta i uvire u samo vrelo života, vezuje se za suštinsku čovekovu potrebu za ljubavlju.Ljubav je univerzalna kao i sam život i misao ljudska, njeni su tokovi beskonačni, ona prati sve ljudske akcije i stalno postoji u jezgru svih moralnih i filozofskih dilema. Srpska ljubavna poezija se razvijala u izuzetno nepovoljnim istorijskim okolnostima, pod stalnim pritiscima ratova i otpora, kratkotrajnih zanosa i sreće i dugotrajnih odricanja.Predstavlja izvanredno razvijenu i prostranu oblast našeg stvaralaštva. Sem još razvijenije rodoljubive lirike mi nemamo snažne druge lirske rodove ili su oni u senci ova dva moćna i razvijena toka.To je i razumljivo za narod čije je istorijsko postojanje bilo onakvo kakvo je imao srpski narod.Poetski izraz se neprestano pleo oko samih uslova egzistencije, a samo u retkim, srećnim trenucima istorije srpska se lirika razvijala do novih saznanja. Malo ima pesama tzv. umetničke ljubavne lirike do sedamnaestog, osamnaestog veka.Dotad je ljubavna poezija uglavnom cvetala u tzv. narodnoj lirici.Prvi počeci se mogu naslutiti u doba Despota Stefana, ali su bili presečeni propašću srpske države.U tom vremenu su nastale Pohvala caru Lazaru i Slovo ljubve. Teška vremena posle Kosova nisu ni mogla znati za luksuz ljubavne radosti i ljubavne patnje.Tek u sedamnćstom i osamnćstom veku se polako javljaju nagoveštaji razvoja ljubavne lirike.Najveći ljubavni pesnik predromantičarskog perioda je Jovan Pačić – na neki način preteča velikog romantičara Branka Radičevića, pesnika otvorene čulnosti i velikog senzibiliteta.

Tu je i veliki Njegoš sa svojom divnom pesmom Noć skuplja vijeka, noć koja vredi više od života, noć skuplja od ljudskog vijeka...

[Slika: Crnogorac2.gif]

Čitavu epohu maestralno završava Laza Kostić sa “Santa Maria della Salute”. Nakon toga dominira rodoljubiva poezija i tek krajem devetnaestog i u dvadesetom veku ljubavna poezija postaje ravnopravni rod. Šantić, Dučić, Rakić, Jakšić, Zmaj, Pandurović, Bojić, Desanka ... ljubavna lirika postaje moderno, savremeno pesništvo vrlo visoke vrednosti.

NOĆ SKUPLJA VIJEKA
Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.
Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,
pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;
na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,
mušice se ognjevite ka komete male roje.
Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.
Čuvstva su mi sad trejazna, a misli se razletile;
krasota mi ova boža razvijala umne sile.
Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,
al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;
pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi
dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledim plavi,
O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,
te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!
Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze
na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze!
Rasprsne li pupulj cv’jetni ali kane rosa s struka –
sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;
zatrepte li tice krila u busenju guste trave,
strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.
Trenuć mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –
zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!
Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,
od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;
zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,
ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.
Ustav’ luno, b’jela kola, produži mi čase mile,
kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.
Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kv bog veli,
uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.
Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.
Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!
Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati
što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može!
Malena joj usta slatka, a angelski obraščići –
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!
Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,
dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;
crna kosa na valove niz rajske s igra grudi...
O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!
B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima
no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima
na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne gledim,
kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl’jedim.
Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,
k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;
znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave...
Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.
Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!
Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!


[Slika: 31.jpg]


Vuk Mandušić


Al' je đavo, ali su mađije,
ali nešto teže od oboje?
Kad je viđu da se smije mlada,
svijet mi se oko glave vrti.
Pa sve mogah s jadom pregoreti,
no me đavo jednu večer nagna,
u kolibu noćih Milonjića.
Kad pred zoru, i noć je mjesečna,
vatra gori nasred sjenokosa,
a ona ti od nekuda dođe;
ukraj vatre sjede da se grije.
Čuje da svak spava u kolibe.
Tada ona vijenac rasplete,
pade kosa do niže pojasa;
poče kosu niz prsa češljati,
a tankijem glasom naricati,
kako slavlja sa dubove grane.
Tuži mlada đevera Andriju,
mila sina Milonjića Bana,
koji mu je lanih poginuo
od Turakah u Dugu krvavu.
Pa se snahi ne dao ostrići:
žalije mu snahin v'jenac bilo
nego glavu svog sina Andrije.
Tuži mlada, za srce ujeda,
oči gore živje od plamena,
čelo joj je ljepše od mjeseca,-
i ja plačem ka malo dijete.
Blago Andri đe je poginuo-
divne ga li oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe...


PORUČITE RAD NA OVOM LINKU >>> SEMINARSKI
maturski radovi seminarski radovi maturski seminarski maturski rad diplomski seminarski rad diplomski rad lektire maturalna radnja maturalni radovi skripte maturski radovi diplomski radovi izrada radova vesti studenti magistarski maturanti tutorijali referati lektire download citaonica master masteri master rad master radovi radovi seminarske seminarski seminarski rad seminarski radovi kvalitet kvalitetni fakultet fakulteti skola skole skolovanje titula univerzitet magistarski radovi

LAJKUJTE, POZOVITE 5 PRIJATELJA I OSTVARITE POPUST
01:41 AM
Poseti veb stranicu korisnika Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru
Nova tema  Odgovori 


Verovatno povezane teme...
Tema: Autor Odgovora: Pregleda: zadnja poruka
  Poezija - Petar Preradović apatonac 0 1,819 01-08-2012 11:39 AM
zadnja poruka: apatonac
  Poezija - Silvije Strahimir Kranjčević apatonac 0 1,782 01-08-2012 11:38 AM
zadnja poruka: apatonac
  Poezija 2 - ( Silvije Strahimir Kranjčević ) Jovica 0 8,314 08-09-2009 02:03 PM
zadnja poruka: Jovica

Skoči na forum: