Milost i sloboda - hr

Slušajući predavanja dr. Stjepana Kušara iz kolegija Teološka antropologija – Bog stvoritelj i milost Kristova na temu Božjeg djelovanja u svijetu, mnoga su mi pitanja vezana uz Božje djelovanje u životu čovjeka pojednica ostala otvorena, budući da zbog opširnosti kolegija nismo stigli govoriti o drugom dijelu, o milosti Kristovoj. Ono što me je uvijek posebno zanimalo jest baš ono što nismo stigli dotaknuti na sjajnim predavanjima dr. Kušara, već je ostalo prepušteno obaveznoj literaturi. Birajući temu diplomskog rada, kao logičan izbor nametnula mi se upravo stalna teološka zagonetka odnosa milosti i slobode.
Ne misleći da ću zagonetku riješti jer se, ispravno govoreći, ne radi o zagonetki nego o otajstvu, ipak smatram da se vrijedi pozabaviti ovom zahtjevnom teološkom temom, ne bih li, u prvom redu, samoj sebi dala odgovor na pitanja koja me stalno kopkaju već dugo vremena. Kad sam, pripremajući ispit na četvrtoj godini studija, čitala u literaturi o povijesnom razvoju problema, a imajući pred očima ono što smo učili o Božjem djelovanju u stvaranju svijeta, uočila sam da pitanje Božjeg djelovanja u čovjeku pojedincu ne može biti promatrano razdvojeno od Božjeg djelovanja u stvaranju svijeta, ne zato što bi se radilo o istim stvarnostima, nego zato što mislim da Bog djeluje uvijek na isti način, po istom principu i iz istog motiva: motiv je uvijek ljubav, princip je poštivanje slobode stvorenih bića, način je neuplitanje, tj. djelovanje tek preko drugotnih uzroka, neizravno. Svo to troje zajedno - ljubav, poštivanje slobode i neizravno djelovanje – prisutno je u svakom Božjem djelovanju prema van, pa tako i u onom koje se tiče Božjeg odnosa prema čovjeku. Zato mi se činilo da do govora o tome kako Bog djeluje u nama, treba najprije proći velik put i krenuti od početka, od toga kako Bog djeluje uopće, općenito, počevši od djela stvaranja i uzdržavanja svijeta.
Skolastičko rastvaranje milosti na sve moguće vrste i podvrste u kojima je teško i zapamtiti nazive, a još teže što bi koja milost imala značiti, činilo mi se poprilično mrtvim teološkim govorom kojim se o samoj milosti ustvari ne kaže mnogo toga. Dapače, svedena je samo na svoj manje važan dio, na stvorenu milost, odnosno na učinke koje nestvorena milost odnosno Bog proizvodi u čovjekovom duhu. Govor o učincima milosti nije potpun govor. Oni su samo plodovi, a ono što je daleko važnije jest osobni odnos Boga i čovjeka, milosti u punom smislu riječi i slobode.