Lovčevi zapisi - ( Ivan Sergejevič Turgenjev )

Nova tema  Odgovori 
Podelite temu sa drugarima: ZARADITE PRODAJOM SVOJIH RADOVA
 
Ocena teme:
  • 0 Glasova - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Autor Poruka
Jovica
Unregistered

 
Poruka: #1
Lovčevi zapisi - ( Ivan Sergejevič Turgenjev )
IVAN SERGEJEVIČ TURGENJEV:
LOVČEVI ZAPISI



Bilješke o piscu:
Turgenjev je rođen 9. studenoga 1818. godine u Orelu na vlastelinskom
posjedu svoje majke u Spaskom-Lutovinovu, nedaleko od grada Mcenska.
Majka mu je bila načitana i obrazovana žena. Bio je odgajan
guvernantama i odgojiteljima, te školovan u internatima. Od djetinjstva je
stjecao široku naobrazbu i kulturne navike. U kući su imali bogatu
biblioteku francuskih i njemačkih knjiga. Nerado se prisjećao djetinjstva,
jer je majka strogo postupala s njim. Bio je svjedok mukotrpnog života
kmetova, pa je zamrzio kmetstvo i gospodsku samovolju. U internatu u
Moskvi je dobro naučio francuski i njemački jezik. Preselio se s roditeljima
u Petrograd, gdje je nastavio studirati književnost i povijest. Povijest
antike i srednjeg vijeka predavao mu je autor Mrtvih duša N. V. Gogolj. Po
običaju onog doba da bi upotpunio svoju naobrazbu nastavio je studirati u
inozemstvu. Godine 1843. Turgenjev je objavio svoje prvo djelo,
puškinovsku poemu Paraša. Prestao je pisati stihove kada se upoznao s
francuskom opernom pjevačicom španjolskog podrijetla Paulinom Viardot,
s kojom je vezao svoju daljnju sudbinu. Napustio je namještenje i s njom
otputovao u inozemstvo, te se nastavio baviti književnim radom pišući
ponajviše pripovijetke i drame. Kada je umro Gogolj, bio je ogorčen zbog
suzdržljivosti vlasti i tiska prema tom žalosnom događaju, te je napisao
nekrolog u kojem je dao maha svojim osjećajima. U Petrogradu je cenzura
zabranila izlazak toga nekrologa, ali je objelodanjen u Moskvi. Tada je car
naredio da se autor kazni sa mjesec dana zatvora, a pravi je povod tome
knjiga zbirke pripovijedaka Lovčevi zapisi. Bio je budno praćen od strane
policije i nastavio se baviti književnim radom. Burne polemike je izazvao
roman Očevi i djeca, gdje je prikazao sukob između starog i mladog
naraštaja, a to je bio u stvari sukob između liberala i demokrata –
prosvjetitelja. Njegova djela su se paralelno prevodila i na strane jezike.
Otputovao je u inozemstvo i dolazio u sukob sa istaknutim književnicima.
Turgenjev se iskušao u svim književnim žanrovima i postigao zavidne
uspjehe, posebno u romanima, no on je nadasve pripovjedač. On je
nenadmašiv u ležernom i lirskom pripovijedanju o onome što je sam
doživio ili čuo od drugih. Premda u njegovim romanima nema nikakve
fabule, autor nam neprestano zaokuplja pozornost upoznajući nas s vrlo
zanimljivim likovima i lijepim krajolicima. Njega su oduvijek zanimali
portret i pejzaž. Istinito je prikazivao životne prilike ruskih kmetova i
njihovih gospodara, što je tada bila teška optužba tadašnjeg društvenog
poretka. Zato je imao neprilika sa tadašnjom vlasti. U njegovom
pripovjedalaštvu igra jezik s kojim se izražava. Svi poznati ljudi su mu
upućivali pozitivne kritike za njegova djela. Pjesnik okom umjetnika
promatra prirodu i objektivno je opisuje. Tako je Dostojevski za njega
napisao kako je čovjek sa mnogo rijetke sreće: “Pjesnik, talent, aristokrat,
ljepotan, bogat, mudar, naobražen – ne znam što mu sve priroda nije
dala.” Međutim, unatoč strogoj cenzuri, svakojakim zabranama i pritiscima
vlasti, u tim godinama je započelo zlatno doba ruske realističke
književnosti. Mnogi su svoja djela kriomice objavljivali. Tako je Turgenjev
napisao: “Teško da može itko od današnjih ljudi shvatiti kakvom je
ropstvu bila podvrgnuta tiskana misao svakog časa i na svakom mjestu.
Književnik se nije mogao drugačije osjećati nego kao krijumčar.”
Njegov način pisanja je snažno utjecao na razvoj hrvatske književnosti, tj.
hrvatskog realizma. Nakon prvog prevedenog djela Faust, njegova djela
su se prevodila više nego djela od bilo kojeg drugog stranog pisca.
U novinama su se mogla pročitati djela: Tri susreta, Mumu, Ukoljica, Prva
ljubav, Dnevnik suvišnog čovjeka i roman Plemićko gnijezdo i Rudin. Tako
je Šenoa pozvao hrvatske književnike da se ugledaju na njegov način
pisanja. Njegov veliki utjecaj je bio na hrvatske pripovjedače, odvraćajući
im pozornost od fabuliranja na prikazivanje socijalnih problema i
razvijanje ilirskih elemenata u svojim djelima.

Vrsta djela:
Pripovijetke o lošem položaju tadašnjih seljaka, a pogotovo kmetova.

Mjesto radnje:
Rusija

Vrijeme radnje:
1852. godina

Tema:
Težak položaj seljaka i kmetstva, izrugivanje ruskog plemstva

Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Mukotrpan život kmetova
- Gospodska samovolja
- Opis stvarnih likova seljaka i plemića
- Opis nerazumijevanja plebejskih intelektualaca i konzervativnog
plemstva

Struktura djela:
Zbirka od dvadeset i pet pripovijedaka, u kojima su prikazani likovi
seljaka i plemića, iživljavanje vlastelina nad kmetovima, te širenje
mišljenja kako štetu po vlastelu može prouzročiti smanjenje poštovanja
prema plemićkom staležu.







NADSTOJNIK
Mladi vlastelin, bivši gardijski oficir Arkadij Pavlič Penočkin bio je razborit i
obrazovan koji se vrlo uspješno bavio gospodarstvom. On za sebe kaže da
je strog i pravedan, brine se o svojim podanicima i kažnjava ih za njihovo
dobro. Odijeva se odlično i ukusno, čita francuske knjige i novine, a u
kartanju je majstor. Za njega kažu da je najbolji ženidbeni kandidat i
dame luduju za njim. Posjetitelja obuzima čudan nemir, pa vam čak ni
udobnost ne godi.

I krenusmo kočijom put Rjabova. Kada smo stigli u selo počeo se širiti
među seljacima nemir i uzbuđenje. Stigosmo do nadstojnikove kuće.
Smjestili smo se u takozvanu hladnu sobu, a kočijaši su počeli donositi
prtljagu. U to stiže nadstojnik Sofron Jakovljič. Bio je to nizak, plećat,
sijed i krepak čovjek. Lice mu je bilo podbulo od rakije. “Oče naš,
dobrotvore naš” – progovori nadstojnik – “Jedva ste se izvoljeli doći“.
“Ručicu mi dajte” – pružajući već unaprijed usne na poljubac.
“Pa što je brate Sofrone, kako idu poslovi?” – upita ga prijazno Arkadij.
“Hvala bogu sve je u najboljem redu, zahvaljujući vašoj milosti. Niste mi
izvoljeli javiti da ćete doći. Ta gdje ćete prenoćiti? Ništa, ništa Sofrone”
– osmjehnu se Arkadij.

Navečer Arkadij zapovijedi da se u sobu donese sijeno. Sobar prostre
plahte, namjesti jastuke i legosmo. Sljedećeg smo dana išli u pregled
gospodarskih zgrada i sve je bilo u najboljem redu, jedino su lica seljaka
bila turobna. Arkadij se topio od miline. Kada smo izlazili iz pojate, dva su
seljaka klečala pored kaljuže.

“Što hoćete? Što radite? – pitao je Arkadij.
“Pomozi nam gospodaru?” – i ponovo se pokloniše.
“Smiluj nam se gospodaru. Sasvim smo upropašteni” – reče starac.
“Tko te je upropastio?”
“Pa Sofron Jakovljič gospodaru. Dva mi je sina preko reda dao u novake, a
sad hoće i trećega. Jučer mi je gospodin otjerao kravicu i istukao
domaćicu.” – reče seljak.
“Gospodaru Arkadije pomozi? Ovako se dalje ne može. Omrznuo me
Sofron, hoće da me satre gospodaru!”. “I ne samo nama” – reče mladi
seljak.
“A tko tebe pita? Što je ovo? Pa ovo je buna! Ne savjetujem ti da se kod
mene buniš. Idite. Ama idite, zapovjediti ću kad vam kažem”.

Kada sam se spremao u lov s Anpadistom seljakom, zapitah ga poznaje li
nadstojnika: “Kakav je to čovjek?”.
Odgovori on: “Pseto, a ne čovjek, to se imanje vodi na Penočkinu, dok je
pravi gazda Sopron. Seljaci su mu do grla dužni, rade mu k’o nadničari.
Sasvim ih je satro. On ne radi samo sa zemljom, već trguje sa stokom,
maslom i katranom. Po meni je beštija. Ali mu ne valja što hoće da tuče.
Zvijer je, a ne čovjek “Pa što se ne tuže?” pitam. Baš ste se sjetili što je
briga gospodara! Uredno mu plaćaju danak, pa što ga se tiče. A ovog
starog seljaka će satrti. Knez će ga prebiti. A zbog čega ispašta. Na zboru
se porječkao sa nadstojnikom, nije valjda više mogao trpjeti. Sad će ga
dotući. Razbojnik bez srca i duše, kuček prosti mi Bože.

Likovi:
Arkadij Pavlič Penočkin
Bivši gardijski oficir, mladi vlastelin, obrazovan, vrlo uspješno se bavio
gospodarstvom. Strog i pravedan, brine se o svojim podanicima. Odijeva
se odlično i ukusno, čita francuske knjige i novine, a u kartanju je
majstor. Najbolji ženidbeni kandidat.

Sofron Jakovljič
Nadstojnik, nizak, plećat, sijed i krepak čovjek.

MRGUD
Kad sam se vraćao iz lova, spremala se oluja. Drveće zašumi, a krupne
kapi kiše oštro zabubnjaše i nastade oluja. Morao sam stati. Nisam vidio
prst pred nosom. Sakrih se pod široki grm, čekajući da nevrijeme
prestane. Najednom u bljesku munje ugledah golemu priliku. Bio je to
lugar Foma zvan Mrgud. “Neće skoro stati” – reče lugar – “morao bih vas
odvesti svojoj kući”. “Daj molim te” – rekoh. Uhvatio konja za uzde i
krenusmo njegovoj kući.

Tamo nas je dočekala djevojčica u košuljici i bosih nogu s fenjerom u ruci.
Bila je to koliba samo s jednom sobom. Čađava, niska i gotovo prazna bez
ležaja, pod tavanicom i bez pregrada. Usred kolibe visila je kolijevka s
djetetom privezana za kraj dugačke motke. Pogledah oko sebe i srce mi
se stegne. “Zar si sama ovdje?” – upitah djevojčicu. “Sama!” – odgovori.
Uđe lugar, bio je to visok, plećat i izvrsno građen čovjek. Crna kovrčava
brada zaklanjala mu je grubo muško lice, a oči sitne kestenjaste. “Oluja
jenjava, otpratit ću vas do kraja šume”.

Izađosmo zajedno. Kiša je prestala. Najednom smo začuli udarce
sjekirom. Netko je oprezno sjekao grane. Kotači su škripali, a konj je
frktao. “Kuda ćeš? Stoj!” – zagrmi Mrgudov željezni glas. Pokraj oborena
drveta na zemlji borio se lugar s kradljivcem. Ugledah mokra seljaka u
dronjcima. Bijedno kljuse je stajalo do njega. “Pusti ga!” – šapnu Mrgudu
– “ja ću platiti drva”. Mrgud šutke uhvati lijevom rukom konja za grivu, a
desnom je držao kradljivca za pojas. Jedva nekako dokopasmo se kolibe.
Kiša je lijevala kao iz kabla.

“Ostavi ga ondje, ne diraj ga” – rekoh.
“Fomo Kuzmiću” – progovori seljak – “Pusti me, glad me je natjerala.
Pusti me”
“Znam ja vas” – sumorno će lugar – “cijelo vaše selo je takvo, sve jedan
lopov gori od drugoga”.
“Propali smo, kažem ti, pusti me”.
“Nitko ne smije krasti!” – reče lugar.
“Natjerala me glad, dječica mi krište, znaš i sam. Teško mi je”.
“A oni ipak ne idu u krađu”.
“Konjića” – nastavi seljak – “konjića, pusti bar njega” – kukao je seljak.
“Kažem ti da ne mogu. Nisam ni ja slobodan” – reče Mrgud.

Čekao sam što će biti. Seljak se iznenada uspravi. Oči mu se zažarile, a
lice zarumenilo: “E, pa nažderi se. Na zlikovče prokleti, pij kršćansku krv,
pij. Tebi govorim krvopijo, tebi. Eh, ti sad ću ja… Pa što onda? Svejedno
sam propao, što ću bez konja. Nek’ sve propadne i žena i djeca, nek’ sve
pocrka. Ali čekaj dopasti ćeš i ti šaka.”
Mrgud se podiže. “Ud’ri, ud’ri” – nastavi seljak.
“Šuti” – zagrmi lugar i pođe dva koraka.
“Nemoj, Foma” – povikah – “ostavi ga, neka ide s milim Bogom”

Mrgud ga uhvati za rame. Pritekoh u pomoć seljaku. Na moje veliko čudo
lugar otvori vrata i izbaci seljaka van: “Nosi se dovraga sa svojim konjem”
– povika za njim – “ali pazi se drugi puta”.

“E Mrgude, baš si me iznenadio. Vidim da si čovjek i pol”.
“Ta manite gospodine, samo nemojte nikome ništa govoriti”.

Nakon pola sata oprostio sam se s njim na kraju šume.

Glavni lik:
Lugar Foma zvan Mrgud
Visok, plećat i izvrsno građen čovjek. Crna kovrčava brada zaklanjala mu
je grubo muško lice, a oči sitne kestenjaste.

ŠUMA I STEPA
Lov s puškom i psom je divan, a užitak je izvesti se u proljeće prije zore.
Na nebu ponegdje trepne zvijezda, povjetarac naleti kao lagani val,
nejasan šapat noći. Par bijelih gusaka, tek što su se probudile, prolaze
nijemo i polako preko puta. Ribnjak se tek počinje pušiti. Konji zvučno
gacaju po lokvama, a kočijaš zvižduče. Rub se neba rudi, zrak biva
svjetliji, cesta sve vidljivija. U seljačkim kućama gore luči crvenim
plamenom i čuju se snažni glasovi. Svjetlost nadolazi kao bujica. Sunce se
diže, nebo je vedro. Vrijeme će biti krasno. Popeli ste se na brdo. Kakav
vidik! Rijeka se vijuga i povlači nejasno kroz maglu, za njom livade za
livadama, brežuljci, kroz vlažan sjaj prosut zrakama. Jasno se ističe
daljina.

Kako slobodno dišu grudi, kako se brzo pokreću udovi, kako se krijepi sav
čovjek, prožet svježim dahom proljeća. Ljetno srpanjsko jutro. Tko je
osim lovaca iskusio kako je lijepo švrljati u zoru kroz grmlje. Trag vaših
nogu ostaje za vama kao zelena crta na rosnoj travi. U glavi vam se vrti i
osjećate umor od obilja miomirisa. Sunce se diže sve više i više. Evo već
je vruće. “Gdje bi se tu brate mogao napiti vode” – pitate kosca. “Pa eno
vam u jaruzi bunara”. I zaista pod obronkom krije se izvor. Svalite se na
zemlju, napijete se, ali ste lijeni da se maknete. “Ali što je ovo? Navlači li
se oblak. Sijevnu munja. O, pa evo dvije. Trava, grmlje, sve je odjednom
potamnjelo. Kakva kišica! Kakve munje! Oluja je minula, izlazite iz
sjenika. Bože kako sve blista, kako je zrak svjež, kako miriše na jagode i
gljive. Već pada mrak. Večernje rumenilo planulo je kao požar. Sunce se
smirilo. Jedna se zvijezda upalila pa treperi. Vrijeme je da pođete kući.
Objesivši pušku o rame, idete brzo kao da ste umorni. Pada noć. Mjesec
izlazi, a eno dolje u selu trepere svjetla.

A kako je ta ista šuma lijepa u jesen. Nema vjetra, ni sunca, ni svjetla, ni
kretanja. Blagim zrakom širi se jesenski miris, nalik na miris vina. Na
lipama visi posljednje zlaćano lišće. Vlažna se zemlja ugiba pod nogama.
Grudi mirno dišu, ali dušu obuzima čudan nemir.

Ideš, a pred oči ti izlaze drage slike, draga lica, mrtva i živa. Čovjek vlada
svom svojom prošlošću, svim svojim osjećajima i silama, svom svojom
dušom. Krenuli ste u daleko lovište u stepu. Kakav stepski kraj. Pogledaš
brda, kakav vidik. Od sela do sela vode uski puteljci. Crkve se bijele, a
među vrbicima svjetluca se rječica. Vozite se sve dalje i dalje. Humovi su
sve manji, a drveća gotovo i nema. Nakon nje, beskrajne nepregledne
stepe.

A u zimski dan ići po snježnim nanosima, udisati studen, oštar zrak,
nehotice žmiriti zbog sitnog svjetlucanja meka snijega koje vas
zasljepljuje.

A prvi proljetni dani, kada sve zablista, kroz okopnjeli snijeg već miriše
ugrijana zemlja. Povjerljivo pjevaju ševe, a bujice se valjaju iz jaruge u
jarugu veselo žuboreći.
02:19 PM
Citiraj ovu poruku u odgovoru
Nova tema  Odgovori 


Verovatno povezane teme...
Tema: Autor Odgovora: Pregleda: zadnja poruka
  ZAPISI IZ MRTVOG DOMA - F. M. Dostojevski apatonac 0 1,372 01-08-2012 12:21 PM
zadnja poruka: apatonac
  Suze sina razmetnoga - Ivan Gundulić apatonac 0 2,115 01-08-2012 12:02 PM
zadnja poruka: apatonac
  Mrak na svijetlim stazama - Ivan Goran Kovačić apatonac 0 1,629 01-08-2012 11:21 AM
zadnja poruka: apatonac
  Pripovjetke - Ivan Goran Kovačić apatonac 0 2,170 01-08-2012 11:20 AM
zadnja poruka: apatonac
  Bajka o ribaru i ribici - ( Aleksandar Sergejevič Puškin ) mas_ing 0 7,187 09-09-2009 04:41 PM
zadnja poruka: mas_ing

Skoči na forum: