Kako uspeti u doba globalizacije

Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.

Jasna definicija globalizacije kao geo-ekonomskog fenomena teško je dostižna. Sama riječ, kao i njezine konotacije, mogu se susresti u najrazličitijim situacijama i kontekstima: od ulice, trgovine, bankarstva do teorije međudržavnih odnosa i političkih znanosti.
Jednoznačno odgovoriti na pitanje kako uspjeti u doba globalizacije još je teže, budući da se elementi koji utječu na uspjeh u doba globalizacije, kao i sam njezin opseg, značenje i učinak stalno mijenjaju. Uz to se iznova javljaju novi čimbenici globalizacijskog procesa koji bacaju novo svjetlo na cjelokupni proces - kako definicije globalizacije, tako i analize njezinih učinaka na ekonomske procese i društvo u cjelini.
Prije pokušaja odgovora na pitanje iz naslova, ukoliko je jednozačan odgovor uopće moguć, bilo bi dobro možda osvrnuti se kratko na neke teze o razlozima pojave fenomena globalizacije, procesa koji je oblikovao niz geo-političkih i geo-ekonomskih događaja, kako u prošlom stoljeću, tako i sada, na početku 21. stoljeća, kojima i sami svakodnevno svjedočimo.

KORJENI GLOBALIZACIJE

Neki teoretičari drže da globalizacija nije nikakav fenomen suvremenih međunarodnih ekonomskih odnosa: međunarodna razmjena postojala je još u srednjem vijeku, pa i ranije, ali ne u okviru nacionalnih država i na potpuno drugačijoj geopolitičkoj pozadini.
Neki od čimbenika nastanka globalizacije kao modernog procesa su razvoj tehnologije, uspon informacijskog društva, smanjeni troškovi komuniciranja i transporta, te s tim u vezi povećanje mobilnosti kapitala i rada, što je omogućilo svojevrsno „zgušnjavanje“ svijeta. Glavna ekonomska, pa i politička sila od. 16. do početka 20.st. koja je ujedno i stvorila ekonomske institucije kakve i danas poznajemo te modus operandi globalne ekonomije bila je Velika Britanija. Na svom pohodu uspostavljanja Britanskog carstva, vrlo često uz pomoć vojne sile, uspjela je uspostaviti suvremeni model međunarodne robne razmjene, no, u to doba, uglavnom u ime dobiti vlastite nacionalne ekonomije. Globalizaciju potiče mogućnost zarade izvozom kapitala koja je veća od one koja se može postići plasiranjem na domaćem tržištu. Multinacionalne korporacije nastale su kao rezultat brzog razvoja proizvodnih snaga koji je doveo do koncentracije velikih gospodarskih sustava s monopolnim i oligopolnim položajem na domaćem tržištu. U daljnjem razvoju takve su korporacije prelazile granice matične zemlje i to prvo s trgovačkom razmjenom, a poslije investiranjem kapitala, kupovanjem i osnivanjem poduzeća u drugim zemljama. No, međunarodni karakter današnjeg kapitalizma utjecao je na karakter i funkcioniranje nacionalnih kapitalizama i uspostavljanje međunarodnoga gospodarskog sustava, kao posljedice brojnih gospodarskih i političkih zbivanja, a koji se danas definira kao globalizacija. Današnji globalizacijski hegemon, Sjedinjene Američke Države, diktiraju globalne ekonomske tokove po nešto drugačijim uvjetima, no i dalje je u središtu interesa postizanje većeg profita na tlu strane zemlje.
Današnja filozofija globalizacije vodi u smjeru uključivanja u globalizacijsku ekonomiju što većeg broja država. Prema tom modelu, ključ je razvoja svake države sposobnost integriranja njezina ekonomskog sustava u globalni ekonomski, no to u praksi ima dosta nepovoljnih aspekata za države s manjom ekonomijom.
Globalizaciju je od početka vodila misao o slobodnom tržištu – slobodno tržište je bila krilatica koja je opravdavala sve oblike tržišne utakmice nerijetko s upitnim moralnim načelima ili u potpunost bez njih. No, kao i u svakoj borbi, jači (ili samo snalažljiviji) pobjeđuje i diktira daljnje uvjete.
Vrijednosni sustav globalizacije nije imun na pokušaje da se čovjeka razumije ne kao osobu, nego kao kategoriju. Čovjek je vlasnik, potrošač i/ili radnik. Kapital ima prioritet nad radom, osobe se procjenjuju prema onome što posjeduju, a posjedovanje ovisi o njihovoj sposobnosti za globalno natjecanje i prilagođavanje promjenama na tržištu. Kompanije nastoje svoje globalne poslovne vrijednosti nametnuti kao općeljudske vrijednosti, kao vrijednosti buduće globalne civilizacije. U tom kontekstu treba promatrati i forsiranje «kulture» koja potiče stalnu pripravnost za promjene, fleksibilnost i pokretljivost koja je u službi globalnih kompanija i globalne ekonomije, a koja je, zapravo, strana ljudskoj prirodi. Pogotovo u tranzicijskim zemljama poput Hrvatske.
Pretpostavlja se da će ekonomski rast proizvesti liberalnu demokraciju i da će to biti put da bivše komunističke države postanu dio međunarodne zajednice. Prihvaćanje zapadnog modela nije se, međutim, pokazalo jednostavnim kako se to činilo vodećim globalizacijskim državama. Razlike u tradiciji, institucijama i ravnoteži političkih i društvenih snaga gotovo su uvijek onemogućavale iste rezultate.
Ideologija globalizacije temelji se i na stalnom natjecanju, koje predstavlja važnu polugu globalizacije i tumači se kao univerzalni lijek za brojne društvene probleme: one države koje imaju visok stupanj nezaposlenosti trebaju biti kompetitivnije. Radnici, poduzetnici, gradovi i nacije koji su nesposobni za nadmetanje marginalizirani su, manje plaćeni ili čak ispadaju iz utrke. Uz globalizaciju financija, trgovine, proizvodnje i države, u tijeku je i globalizacija rada. l rad se kupuje tamo gdje je najjeftiniji. Još uvijek ne postoji globalna radna snaga niti globalni uvjeti rada. Kompanije se organiziraju globalno, a plaće se dogovaraju lokalno. Globalizacija je preobrazila posao i zaposlenost; odnosi u proizvodnji su se promijenili.
Uz pozitivne posljedice rasta zaposlenosti globalna ekonomija u području rada donosi i nejednakost, nezaposlenost i siromaštvo. Zakidanje se uglavnom najprije vidi na socijalnom planu: da bi se gospodarski sustavi učinili konkurentnijima, poslodavci npr. u EU, snažno pritišću sadašnju zaštitnu politiku kao što je 35-satni radni tjedan ili minimalna europska plaća i traže smanjenje nadnica, socijalnih subvenicja te radno vrijeme koje će biti fleksibilnije.
Globalizacijskom kapitalu jeftinije je preseliti svoje operacije u zemlju s jeftinijim radom nego dovesti rad u svoju zemlju gdje je rad još uvijek skuplji. Uz to, računa se da u nerazvijenim zemljama npr. trećeg svijeta socijalna država ionako ne postoji, prema tome globalne kompanije koje otvaraju svoje pogone u takvim zemljama uopće ne moraju brinuti o tim davanjima koja bi u matičnoj zemlji iznosila značajan postotak davanja za rad.
Radnici manje razvijenih država, ali i sindikati visokorazvijenih država, protive se promjenama na kojima inzistiraju njihove vlade kako bi mogle udovoljiti zahtjevima globalizacije. Tu se postavlja još jedno pitanje, a to je tko, zapravo, diktira uvjete suvremene globalizacije? Da li su to multinacionalne kompanije ili vlade zemalja u koje kompanije dolaze i uglavnom u velikoj mjeri mijenjaju postojeće stanje.

GLOBALIZACIJA – DRŽAVA ILI KAPITAL?

Pokretačke ideje globalizacije temelje se na klasičnim vrijednostima liberalne demokracije i idejama izgradnje slobodnog tržišta te na uvjerenju o njihovoj univerzalnoj primjenjivosti.
Svaka faza razvoja pojedine zemlje traži drugačiju ekonomsku politiku, što se može usporediti s današnjom situacijom u velikom broju tranzicijskih zemalja koje je ekonomski uništila prevelika otvorenost gospodarstva iz jedinstvenog razloga jer im ekonomije nisu bile spremne za suvremenu, neoliberalnu fazu tržišnog natjecanja, )npr. Rusija).
Ideja nametanja demokracije u društvima koja nisu prošla sve faze društvenog razvoja kako bi se u potpunosti pripremile za zapadnjački model demokracije može proizvesti niz negativnih, pa i pogubnih učinaka za ekonomiju te zemlje. Pa i društvo u cjelini, a zatim i promjene na geo-političkoj sceni (zadnji je primjer invazija Iraka od strane SAD-a sa sličnim ciljem nametanja demokracije koji se nije mogao ostvariti zbog niza razloga, političkih, kulturoloških, ekonomskih).
U području globalne trgovine, ulaganja i financija jasno se uočavaju procesi koji uz pomoć država uvelike olakšavaju funkcioniranje međunarodnog sustava. Pri sklapanju multilateralnih trgovinskih sporazuma glavni su subjekti vlade visokorazvijenih država. One određuju globalno-ekonomske okvire. Premda je, dakle, globalizacija financijskih usluga, tržišta roba i kapitala rezultat djelovanja privatnih tvrtki, one ne upravljaju globalizacijom. Barem ne formalno. S druge strane, koliko su vlade neovisne o utjecaju moćnih globalnih kompanija koje su zainteresirane da se globalna pravila donose u njihovu korist? Postavlja se, zapravo, pitanje održanja suverenosti nacionalne države. Političari na vlasti nalaze se pod snažnim pritiskom javne moći globalno udruženog kapitala i pred složenim pitanjem kako ostvariti održivi ekonomski napredak na globalnom tržištu i pri tom ne ugroziti temeljnu koheziju svojih društava i institucija. Teorijski, globalizacija slabi moć države da osigura ekonomski prosperitet svojih građana, jer vlade imaju malen utjecaj na razvoj globalne ekonomije. S druge strane, novi kapitalizam pokušava biti slobodan od bilo kojeg oblika društvene kontrole ili intervencije i državu vidi kao organizaciju podređenu ekonomiji.
Učinak npr. otvaranja pa zatvaranja pogona jedne multinacionalne korporacije može imati vrlo duboki i negativan učinak kako na ekonomiju te države, tako i na socijalne promjene. Pogotovo kod industrija kao što je obrana, informacijske tehnologije i sl.
Unatoč ekspanziji moći globalnih kompanija, one još uvijek trebaju državu jer im ona osigurava sve oblike društvene infrastrukture. U globalnim kompanijama način upravljanja je višerazinski: ključne odluke više ne donosi centar. Transnacionalne korporacije imaju posebne savjetnike za vanjsku politiku i njihova predstavništva u inozemstvu djeluju kao mini ministarstva vanjskih poslova. Njihov utjecaj na nacionalni razvoj država u kojima imaju podružnice usmjeren je na podržavanje onih grupa koje najbolje štite njihove interese.
Stoga se čini da se kroz proces globalizacije smanjuje utjecaj države, a povećava utjecaj globalnih institucija i kapitala.