Hrvatsko-ugarska nagodba

Maturski, seminarski i diplomski radovi iz istorije.

Hrvatsko-ugarska nagodba je sporazum izaslanstva Hrvatskog sabora i Ugarskog sabora, sklopljen 1868. godine, kojim je uređen položaj Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske unutar ugarskog dijela Austro-Ugarske Monarhije i ustroj središnje vlasti u Hrvatskoj temeljem kojega su Ugarski i Hrvatski sabor donijeli odgovarajuće zakone.

Nakon što je 1867. sklopljena Austro-Ugarska nagodba dotadašnja je jedinstvena Habsburška Monarhija podijeljena na austrijski i ugarski dio. Prema novonastalom državnopravnom ustroju Dalmacija i hrvatski dio Istre, zajedno sa slovenskim zemljama, ušle su u austrijski dio Monarhije, a banska Hrvatska, zajedno s Vojvodinom u ugarski.

Po nagodbi Hrvatska je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave i pravosuđa. Ostali su poslovi zajednički. Glavni su bili problemi nagodbe činjenica da Hrvatska nije dobila samostalnost na području financija kao i neriješen problem pripadnosti Rijeke što je riješeno "provizorijem", "privremenim" rješenjem koji je u praksi išao u korist Mađara.

Pošto ova nagodba predstavlja važan dio istorije Hrvatskog naroda u sljedećem tekstu će biti obrađeni detalji te nagodbe, kao i organizacija sabora i autonomni poslovi.

Šta je prijethodilo Hrvatsko-Ugarskoj nagodbi

Jačanjem mađarskog nacionalnog pokreta pojavilo se i pitanje položaja Hrvatske prema Ugarskoj. Ono je inicirano još 1790. na Ugarskom saboru kada je pokrenuto pitanje uvođenja mađarskog jezika kao službenog umjesto “mrtvog” latinskog jezika. Ovaj prijedlog naišao je na snažan otpor hrvatskih zastupnika, pa je do revolucionarne 1848. trajala rasprava o međusobnom odnosu između Hrvatske i Ugarske.

Naime, prije Hrvatsko-ugarske nagodbe niti jedan zakon nije definirao odnos između dviju zemalja, pa su stoga Hrvati i Mađari tijekom javnopravnoga spora pokušali odgovoriti na pitanje na čemu se temelji državnopravni odnos Hrvatske i Ugarske, točnije kako je nastala državna zajednica između dva naroda.

Hrvatski sabor 1848.-1867.

U razdoblju od 1848. do 1868.g. sazvana su tri sabora: 1848, 1861. te 1865. godine. Bansko vijeće je 18. svibnja 1848. izdalo naredbu o pozivanju i zastupanju Sabora Kraljevine koji se treba održati 5. i slijedećih dana mjeseca lipnja 1848. g. Prema naredbi Hrvatski se sabor sastojao od 192 birana zastupnika i neodređenog broja virilista koji postaju članovi Sabora bez izbora (virilisti su bili svi punoljetni velikaši: knezovi, grofovi i baruni, svi viši državni funkcioneri: veliki župani, podban, riječki gubernator, potkapetan Kraljevstva, biskupi, vladike, protonotar, predsjednik Sudbenog stola u Zagrebu i dr.). Zastupnici nisu predstavljani direktno narod već pojedine ustanove: županije, gradove, samostane, regimente, Akademiju znanosti. Svaka takva ustanova imala je pravo na određeni broj mandata (županije 58, gradovi 77 itd.) Svaki plemić, svećenik, posjednik, trgovac, obrtnik, činovnik, glasa neposredno za kandidata ustanove kojoj pripada, a seljaci glasaju posredno, jer oni biraju izbornike, a ovi zastupnike županije odnosno regimente. Nemaju svi punoljetni seljaci biračko pravo već samo kućne starješine. Odmah nakon provedenih izbora sastao se novo formirani sabor, tj. prvi građanski sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Najznačajniji zakon koji je donio je onaj o ukidanju kmetstva, a drugi po značaju zakon je onaj kojim ne priznaje Ugarsku vladu te time prestaje važiti državna zajednica s Ugarskom, a Sabor je i banu dao diktatorska ovlaštenja. Sabor je 5. lipnja 1848. ustoličio Jelačića za bana. Sabor je 9. srpnja odgodio svoj rad “do sretnijih vremena” i nije se sastajao do 1861.g.odine. Sabor je formalno je raspušten kraljevim rješenjem od 7. travnja 1850.g.

Ban Šokčević je, 26. studenoga 1860.g., sazvao je Bansku konferenciju u Zagrebu koja je imala za osnovnu zadaću pripreme za izbor i saziv Sabora, te uspostavu županija. Hrvatski sabor iz 1861. g, koji se u literaturi naziva i “Velikim saborem Hrvatske” otvoren je 15. travnja. Glavna zadaća Sabora bila je određivanje odnosa s Mađarskom, u okviru Veljačkog patenta, pri čemu Sabor stoji na stajalištu personalne unije i u odnosu na Beč i u odnosu na Budimpeštu, a dvor je želio bliže povezivanje Kraljevine sa austrijskim “nasljednim zemljama”. Sabor su činili predstavnici izabrani prema Izbornom redu (120 osoba); virilisti, te istaknute političke osobe koje je Sabor pozvao iz Dalmacije. Članak 42. Sabora govori da je Hrvatska voljna da ponovno stupi u uži državni savez s Ugarskom, ali tek onda kad Ugarska prizna samostalnost Hrvatske i njenu teritorijalnu cjelokupnost. U članku se posebno ističe da je 1848. godine raskinuta prijašnja