Hartije od vrijednosti

Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.

Da bi na pravi način objasnio što su to hartije od vrijednosti nakratko ću se vratiti u dalju prošlost i prikazati put nastanka hartija od vrijednosti, kako i zašto su one nastale i koji značaj one imaju danas na savrijemenim finansijskim tržištima..

Ideja da se u opticaju nađe mnogo više novca nego što ga fizički ima, stara je mnogo vijekova. Niko ne može pouzdano da tvrdi odakle potjiče – nalazimo je još kod starih Vavilonaca, a kasnije i kod Grka i Rimljana. Po francuskom istoričaru Ferdinandu Brodelu, prijesudnu ulogu imao je Kairo u 11. vijeku. Jevrejski i muslimanski trgovci već su tada poznavali različite načine plaćanja i kupovinu na kredit, kao i kaparisanje poljoprivrednih proizvoda i prije žetve. U starom i srednjem veku, trgovci su igrali ogromnu ulogu u društvu. Morali su da znaju da pišu, čitaju i računaju, da poznaju geografiju i nautiku, pa su za svoje vrijeme bili veoma obrazovani. Stalno su se dovijali da smisle najbolji i najsigurniji način za postizanje zarade i uopšte jednostavniji način trgovine, pa nije ni čudo što su glavne ekonomske promijene začeli baš oni. Prekretnica je načinjena kad su na trgove (čiji naziv i sam kazuje da se tamo najčešće trgovalo) počeli da se donose samo uzorci robe, a ne cela količina, da bi tek po sklapanju dogovora bila izvršena razmena dobara. Za ovakvu trgovinu „na reč”, ključno je bilo povjerenje. I dan-danas na berzama se ne trguje stvarnom robom, već nekom vrstom uzoraka (na robnim berzama) i hartijama od vrijednosti (na finansijskim berzama), a bez povjerenja ne bi mogao da se sklopi nijedan dogovor.

Građevine za koje može da se kaže da su prijeteča banke postoje još prije pojave novca (prvi kovani novac za koji mi danas znamo je iz Lidije, nastao oko 680. godine prije naše ere), ali su tada više bili neka vrsta trezora za žito, krzno, metale (kasnije i plemenite). Posle pojave metalnog novca (koji je postao neophodan kad se pojavio višak proizvoda i privatno vlasništvo), javlja se potreba i za njegovim usavršavanjem jer se oštećivao pri dužoj upotrebi, ali prije svega jer se njime teško baratalo u većim količinama i bio je nepraktičan za prijenošenje. Nošenje novca na putovanjima bilo je ogromna teškoća za tadašnje putnike zbog njegove težine, ali i čestih pljački na putu.

Iz potrebe da zaštite svoju imovinu, a i da putovanje učine lakšim, trgovci su uveli niz novina. Prvo su nastali sertifikati (slično mjenicama) kojima bi mogli da zamijene dio svog bogatstva ili imovine, a odatle kasnije nastaju banknote i na kraju novčanice od hartije kakve mi danas poznajemo (u Kini u 10. vijeku uveliko se koriste neke, doduše primitivne, vrste novca od hartije). Važnu ulogu u razvoju bankarstva imaju templari, crkveni red nastao 1118. godine. Zbog raznih povlastica koje su imali, posle Prvog krstaškog rata brzo su ojačali i dobili veliku moć. Jedan dio templara bavio se bankarstvom, a neki ih smatraju i prvim savrijemenim bankarima. Pozajmljivali su narodu novac uz nadoknadu. Kod templara su se zaduživali ne samo obični ljudi, već i kraljevi, recimo Engleske, Francuske (a upravo ti veliki dugovi donijeli su propast templarima, jer su ih na kraju isti ti kraljevi prognali). Nisu se bavili samo pozajmljivanjem novca uz kamatu, već i drugim bankarskim poslovima, na primjer izdavanjem mjenica. Tako su ljudi koji su odlazili na put (u to vrijeme najčešće hodočasnici) kod templara mogli prije polaska da založe svu svoju imovinu. Dobili bi mjenicu s tačnim iznosom, a kad bi se vratili, iznos, umanjen za „troškove čuvanja”, bio bi im vraćen. Imali su mogućnost i da novac s napisanog čeka podignu na drugom mestu, kod drugog templara, uz obaveznu kamatu koja nije bila nimalo povoljna.

Vrsta hartije od vrijednosti – mjenica (način plaćanja po kome njen izdavalac, trasant, obavezuje sebe ili drugo lice, trasata, da isplati odrijeđenu sumu novca korisniku mjenice, remitentu), omogućavala je zaradu koristeći se razlikom kursa na tržištima, pa su time trgovci našli način da „zaobiđu” zakon koji je izdala crkva, a koji brani pozajmljivanje novca drugom radi postizanja velike dobiti, takozvano zelenašenje. U 12. vijeku pojavljuju se u Francuskoj „courtier de change”, moćnici koji su umijesto banaka upravljali društvenim dugovanjima i trgovali njima i koji mogu da se smatraju prvim berzanskim posrjednicima (brokerima) u istoriji.

Tražeći razne mogućnosti zarade i optimalnu strukturu svoje imovine, mnogi građani i ekonomski subjekti koji imaju novac u današnje vrijeme pokazuju sprijemnost da umijesto držanja gotovog novca kao likvidnog financijskog papira, drže druge nenovčane, nemonetarne ali likvidne finansijske papire koje mogu uvijek pretvoriti u gotov novac bez značajnog gubitka u vrednosti ili uz neku zaradu.