Ekonomski principi reprodukcije

Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.

Prije nego se pristupi analizi pojedinačnih parcijalnih ekonmskih principa reprodukcije bitno je navesti i osnovni princip reprodukcije koji predstavlja polazište daljnje analize, a to je: ostvariti maksimalan društveni proizvod s minimalnim ulaganjem društvenog rada u reprodukciju. Za ovaj i za ostala principe poslovanja može se reći da vrijede onoliko koliko njihova primjena pokaže.

Osnovni cilj sprovođenja principa jeste da se obezbjedi viši kvalitet ekonomije konkretnog preduzeća. Da bi se to postiglo mora se postići i efikasna kontrola primjene i sprovođenja principa u praksi. Kako osnovni ekonomski princip predstavlja kompleksnu kategoriju, i iz toga proizilazi i nemogućnost njegovog potpunog kontrolisanja, kontrola se vrši kroz kontrolu parcijalnih odnosa između rezultata proizvodnje i ulaganja u reprodukciju; tj. vrši se poređenje kroz pojavne oblike proizvoda – fizička masa Q, vrijednost proizvoda V, i dobitak D, te kroz pojavne oblike društvenog rada- utrošci radne snage L, troškovi T, i angažovana sredstva S. Na osnovu ovih odnosa konstituišu se tri osnovna parcijalna ekonomska principa reprodukcije. Ti parcijalni principi su:

•Princip produktivnosti
•Princip ekonomičnosti
•Princip rentabilnosti

PRODUKTIVNOST

Pojam i značaj

Princip produktivnosti je načelo po kojem treba ostvariti određenu proizvodnju sa minimalnim utrošcima radne snage za tu proizvodnju. Značaj ovog principa se ogleda u ulozi koju ima radna snaga u društvenoj proizvodnji. Naime, zadovoljenje osnovnih društvenih potreba i potreba proširene reprodukcije zavise od razmjera proizvodnje koje dalje zavise od veće ili manje potrošnje ljudske radne snage. Na osnovu toga možemo zaključiti da se povećanje životnog standarda može postići:
-povećanjem ukupne mase proizvoda i
-povećanjem radnog učinka

Povećanje ukupne mase proizvoda u apsolutnom iznosu omogućuje povećanje društvene potrošnje. Međutim, takvo povećanje bez povećanog radnog učinka po jedinici rada može da se ostvari jedino uključivanjem više radnih ljudi u proizvodnju. Ovo je moguće postići, naravno uz određene granice, pomjeranjem proporcije između proizvodnog i neproizvodnog dijela stanovništva u korist proizvodnog.

Postoji i druga mogućnost povećanja društvene potrošnje a to je relativno povećanje proizvodnje tj. povećanje radnog učinka po jedinici rada. Ovo znači povećanje produktivnosti. Pri ovakvom povećanju produktivnosti- povećava se količina proizvoda koju može da proizvede određeni, fiksirani obim radne snage. U tom slučaju broj potrošača ostaje neizmjenjen, a proizvedene količine za društvenu potrošnju rastu.

Na osnovu navedenog možemo uvidjeti da se produktivnost kao parcijalni pokazatelj kvaliteta jedne ekonomije može posmatrati sa dva aspekta:
•kao sposobnost proizvođenj- sa aspekta društvene zajednice
•kao racionalnost trošenja radne snage- sa aspekta kvaliteta ekonomije te organizacije

Faktori produktivnosti

Pod faktorima produktivnosti podrazumjevamo sve ono što može uticati na odnos između ostvarenog rezultata proizvodnje i utroška radne snage u proizvodnji. Postoje dvije osnovne kategorije faktora produktivnosti, a to su:
•objektivni faktori i
•subjektivni faktori

U objektivne faktore produktivnosti spadaju:
- tehnički faktori i
- društveni faktori

Tehničke faktore čine sva tehnička i materijalna sredstva koja služe konkretnom proizvodnom procesu. Ova sredstva spadaju u objektivnu kategoriju prvenstveno zbog toga što je proizvođač prinuđen da poštuje njihove karakteristike u organizovanju tekuće proizvodnje. U najznačajnije tehničke faktore produktivnosti ubrajamo:
1.karakteristike proizvoda
2.karakteristike tehnološkog procesa
3.karakteristike sredstava za rad
4.karakteristike materijala
5.radna sredina
6.obim proizvodnje
7.vid organizacije rada i
8.nivo organizacije

Tehničke karakterisike proizvoda uslovljavaju kako utroške sredstava za proizvodnju tako i utroške radne snage. One predstavljaju polazne elemente na osnovu kojih se utvrđuju minimalno potrebni utrošci radne snage da bi proizvod mogao da se izradi. Na osnovu tehničkih karakteristika određuju se normativi rada izrade, koji predstavljaju objektivno potrebne utroške radne snage po jedninici proizvoda.

Ako se proizvodi primjenom različitih tehnoloških postupaka, jedan te isti proizvod može da zahtijeva i različite utroške radne snage.

Za utrošak radne snage bitno je naglasiti da je on u obrnutoj srazmjeri sa efikasnošću, odnosno djelotvornošću mašina na kojima se izvode operacije.