Jazon, smatrajući da postupa lukavo i korisno, ne samo za sebe, već i za svoju djecu, ne može shvatiti Medejinu povrijeđenost, niti njezine optužbe da krši zakletve i božje zakone:

“No ti ne držiš svojih zakletava riječ,
 i ne znam da l’ za tebe božji vrijedi red
 il nosiš među ljude neki zakon nov,
 kad kršiš svoju riječ, a jasna ti je svijest.”

Jazon u svojoj sebičnosti smatra da je prema Medeji postupio pošteno - htio ju je zaštititi i pred bijesom kralja Kreonta:

“Kad god je kralja na te uhvatio bijes,
 ljutinu mu stišavah, gasih srdžbe jar
 u želji da sa djecom ovdje ostaneš.”

Za progonstvo koje je odredio Kreont, Jazon smatra isljučivo odgovornom Medeju. Prihvaća to kao činjenicu i ne pokušava spriječiti izgon svoje bivše žene i svoje djece, već nudi isključivo novčanu pomoć:

“Al kako bilo sad, ja ne zaboravljam
 na dužnosti spram onog koji mi je drag,
 pa dođoh k tebi ženo, jer me mori skrb
 da l’ novaca ti treba ili drugog čeg
 za tebe i za djecu. Jer ovakav put
 što predstoji vam, nije podnipošto lak.”

Naivni Jazon prihvaća Medejinu ponudu da djeca ostanu u Korintu, nadajući se da se Medeja urazumila. U idućem citatu pokazuje svu ljubav prema svojim sinovima:

“A vi ćete mi, djeco, prva biti skrb,
 uz božju ću vam pomoć život stvorit lijep,
 i nadam se da u toj zemlji korintskoj
 uz braću čeka vas i vlast i svaka slast.
 Pa rastite! A drugo sve će otac vaš
 i onaj stvorit bog što srcem nam je sklon,
 pa jednog će mi dana sretan svanut čas
 da ugledne i jak mognem vidjet vas.”
 
Jazon nikada neće gledati svoju djecu kako rastu. Nakon što mu je poginula zaručnica sa svojim ocem, on dolazi u Medejin dom da od osvete spasi svoju djecu “da na njih ne bi pao osvetnički gnjev” kraljeve rodbine. Stigao je prekasno da spasi djecu, ali i prekasno da se osveti Medeji, jer ona već na zmajskim kolima, koje joj je postao djed Helij, spremna na odlazak, pokazuje Jazonu mrtva dječja tijela. Jazon je slomljen, upropašten, i proklinje Medeju:

“O rugobo, što ne znaš za stid ni za sram,
 i ubojico djece, bježi s vida mog,
 da tugujem i stenjem ostavljen i sam.
 Nit nevjesta će mlada život sladit moj,
 nit radovat se neću djeci rođenoj,
 već nema ih i nikad neće čut mi glas.”

   Iako je Jazon uništen čovjek, kojemu jedino preostaju kletve, on se ne osjeća krivim zato što je Medeju izdao, već samo zato što ju je doveo u Korint, što je “iz barbarske zemlje presadio strašan drač.” Medeja primjećuje da su Jazona “minuli smijeh i obijest”, ali još nije završila s njim, i stoga mu izriče konačno strašno proročanstvo:

“Dok tebe će po pravdi grozna stići smrt,
 jer strašan čovjek mora strašnom smrću mrijet:
 Još stoji stari “Argo”, istruli ti brod,
 no past će i težinom zgnječiti te svom
 to bit će jadan konac novom braku tvom.”

Jazon samo može gledati kako Medeja nestaje, ne ispunivši mu čak ni molbu da još jednom dotakne svoje mrtve sinove, i svojom se tužaljkom obraća bogovima:

“O Zeuse, da li čuješ okrutan joj zbor,
 i patnje moje vidiš, stradanja i jad,
 što zadaje mi ženska neman ta i zvijer,
 čedomorka i krvnik djeci nejakoj.
 Od svega srca plačem tu i naričem
 i bozima se molim da mi čuju zov,
 da budu mi svjedoci protiv gada tog
 što djecu meni pobi i što ne da sad
 da taknem ih se mrtvih, da im spremim grob.
 O, da ih nikad na taj ne porodih svijet
 i ne vidjeh gdje zakla ženski stvor ih klet!”

U tragediji “Medeja” važnu ulogu ima ZBOR žena Korinćanki, kao promatrač i komentator zbivanja. Zbor najčešće progovara kroz usta ZBOROVOĐE, a najzanimljivije je pratiti odnos zbora, odnosno stanovnika Korinta prema Medeji. U početku, Medeju sažaljevaju, zbog Jazonovog odnosa prema svojoj ženi:

“O jao, nesretna ženo,
 nevoljna, jadna i bijedna!
 Kamo ćeš poć, pod koji li krov,
 u koju zemlju, gdje li ćeš nać
 sklonište sebi i djeci spas.”

Zbor Jazona upozorava da nije smio ostaviti svoju ženu, ali nakon što Medeja otkriva svoj strašan osvetnički plan, zbor ju zaklinje da ne ubija vlastitu djecu:

“O jao, zar djeci smrt!
 Dječju zar prolit ćeš krv?
 O tako ti koljena tvog,
 poslušaj vapaj naš.
 I nemoj da djecu svoju
 okrutno ubijaš.
 Odakle smjelost i snaga
 ruke i srca tvog,
 o kćerko moja draga,
 da latiš umorstva se tog?
 Zar moći ćeš suha oka
 dječju gledati kob?
 No ne vjerujem tome
 da krut izvršit ćeš čin,
 kad koljenu padne tvome
 jedan ti i drugi sin.”

Svjedok provedbe Medejina okrutnoga plana, zbor, u trenutku kad djeca odlaze s ubojitim poklonima u kraljev dvor, sažaljeva kraljevnu Glauku, i Jazona, ali i Medeju:

“I tebe žalim, nesretna majko,
 što novi te nagnao brak
 da proliješ dječju krv,
 jer bespravno prijeđe ti muž
 drugoj u naručaj.”

Kada je već Glauka mrtva, a s njom je žrtva posao i njezin otac Kreont, zbor više ne sažaljeva Medeju, već zaklinje bogove da je spriječe u ubojstvu djece:

“O, zašto ti u duši vrtloži se bijes
 i u srcu ti tolik strašan bukti gnjev!?
 Kad oduzme ti život krvom rodu svom,
 tad mira neće naći ubojičin dom,
 već zlom će ga obasut osvetnički bog.”

Zbor, koji iznosi stajalište autora, ne ostaje dužan ni Jazonu. U trenutku kad nariče nad svojim mrtvim sinovima, u jednoj od replika, zbor mu odgovara:

“Sad tepaš im i sada ljubio bi njih,
 a kako bješe dosad?”

Zbor u tragediji izriče nekoliko pjesama u kojima su mišljenja o braku i djeci, a u završnoj iznosi stajalište već viđeno kod starijih dramatičara, o bogovima koji ravnaju sudbinom ljudi:

“Na Olimpu Zeus nam ravna sudbine,
 koješta nam nenadno bogovi vrše:
 kad si bez nade, dobro ti čine,
 kad nadaš se, mnogu nadu ti skrše.
 Takve su eto i sudbe njine.”

U analizi jezika i stila, treba istaknuti da Euripid slika ne samo događaj nego i duševna stanja i to izrazitom snagom. Od slutnje o nesreći koja se skriveno pojavljuje na početku tragedije, prijelazi, puni opisa Medejinih osjećaja, vode do jezovitoga prikaza pojedinosti Glaukine smrti:

“A tada klonu, pade stvor unesrećen,
 iznakažen i tako strašno izmijenjen,
 da jedva bi je otac prepoznao njen,
 tu nema više zjena, obraz nesta lijep,
 a s tjemena joj stalno rujna kaplje krv
 i sve se miješa s ognjem koji plamti sveđ,
 dok s kosti pada meso komad po komad
 ko kad se s luči toči crne smole kap,
 toliku ima snagu otrov onaj ljut.”

Suprotnost su tome posve lirski dijelovi pjesama zbora, primjerice poznati dio o Ateni, u kojem zbor upozorava na mir i ljepotu toga grada, u koji se sprema zločinka Medeja:

“Atenjani sjajni, rode Erehteju davnom,
 potomci ste bogova blaženih,
 dom vam u kraju je svetom i slavnom,
 punom dobara netuđinskih.
 Vječno vam cvate mudrosti cvijet
 i vedar vam uvijek je nebeski svod,
 gdje Muze na ovaj rodiše svijet
 Harmoniju - svoj plavokosi plod,
 a Kefisa tu je ljepotekog
 Afroditu bistru zacrpla kap
 i lahora ljupkoga dah
 nad čitav dahnula kraj.
 I ružino mirisno cvijeće
 u svoj je uplela pram
 i mudrost slala i ljubav
 za pomoć i potporu vam.
 Pa kako će onda grad
 gdje vodama divan je tok,
 kako će mili taj kraj
 gdje u svemu vlada sklad,
 primiti tebe što kaniš
 djecu ubiti sad?”

U tim se stihovima pokazuje kontrast između sklada života u suglasju s bogovima, i nesređenosti Medeje, koja se sprema počiniti strašan zločin. Jezik je jednostavan, i Euripid koristi uobičajeni govor svojih sunarodnjaka, a upečatljive slike postiže bez previše stilskih figura.

Doživljaj djela u cjelini:
“Medeja” je djelo koje unatoč starosti od gotovo dva i pol tisućljeća, nikoga ne može ostaviti hladnim. Rušilaška strast i želja za osvetom koje rezultiraju strahotnim zločinom glavna su značajka ove tragedije. Medeju je teško razumjeti, posebice njezinu nesmiljenu osvetu nad vlastitom djecom. Mislim da je Medeja imala i drugi izlaz, čak i nakon što se tako strašno osvetila Glauki, jer mogla je djecu povesti sa sobom zmajskim kolima. Euripid je s “Medejom” bio daleko ispred svojega vremena, a kroz svoju junakinju pobunio se i protiv položaja žene u tadašnjem grčkom društvu:

“Od svih stvorenja što ih svijetli resi um,
 ja smatram ženu stvorom najnesretnijim:
 u prvom redu moraš miraz doniet skup,
 a drugo: tijelom onda ovlada ti muž,
 što smatram gorim zlom od drugih zala svih.
 A pitanje je uvijek veliko, to znaš,
 da l’ nesretan il sretan tvoj će biti brak.
 Za ženu razvod braka nije slavan čin,
 nit može sama muža otjerati svog.
 Za ženu ti u braku sve je zakon nov,
 pa ako ne zna za njeg, mora biti vrač,
 da zna unaprijed kakav brak će biti njen.
 Pa prijeđemi li sretno preko zala tih
 i muž nam rado snosi bračni s nama vez,
 to blaženstvo je pravo, inače je smrt.
 Muškarac kad u domu razljuti se čim,
 u gradu negdje sebi utjehe će nać,
 potražiti vršnjake ili druga kog.
 A ženski jadni rod nek theši sebe sam.
 I pričaju da oni kopljem biju boj
 i nama štite život i nad glavom krov.
 Budale! Triput više voljela bih štit,
 no porođajne muke jednom osjetit.”

Euripid ipak slavi brak u kojem mora biti sklad muškarca i žene, i u kojem je ljubav važnija od strasti. Medeja je prognanica, koja je zbog Jazona izgubila obitelj i dom, i tu je začetak njezine tragične sudbine. Zbor zato pjeva nježnu pjesmu o ljubavi prema domovini:

“Domovino, mili dome,
 sretna sam u krilu tvome,
 ne stigo me nikad jad
 da izgubim rodni grad.
 Neka nikad ne doživim
 daljinama da se sivim
 potucam kroz strani svijet.
 Koliko mi oči glede
 od tog veže nema bijede,
 bolje mi je onda mrijet.”
 

Ime

Email

Naslov

Komentar

smanji | povećaj

Dodaj komentar