Rimski brak

Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima, carine i porezi.


Za temu svog seminarskog rada izabrala sam temu „Rimski brak“, koji je u sklopu predmeta „Rimsko pravo“. Ova tema me privukla, prije svega, zbog svoje zanimljivosti jer govorio o tadašnjim bračnim odnosima koji su se razlikovali od današnjih, zatim kako su sklapani, koji su bili uvjeti za sklapanje, te kako su se pojedini brakovi razvijali. Brak je, u najširem smislu, trajna zajednica života između muškarca i žene. Rimljani su brakom smatrali samo takvu zajdnicu koju je pravni poredak nazivao brakom. Po karakteristikama rimskog braka, koje ću navesti u daljnjem radu, možemo reći da se rimski brak bitno razlikuje od modernog braka za koji se traži samo početni konsenz, te se akt sklapanja braka smatra ugovorom, a brak je i nakon toga zamišljen kao trajan odnos, te se može razvesti, samo pod određenim okolnostima, i to odlukom suda. Osim braka, u Rimu su postojale i druge trajne zajdnice muškarca i žene, tj. konkubinat i contubernium, o kojima ću detaljnije pisati. Rimljani su poznavali dva oblika braka: sa manusom i bez manusa. ..

GLAVNI DIO
Pojam braka

Rimski brak (matrimonium nuptiae) je pravnim propisima uređena monogamijska zajednica života između muškarca i žene. Rimljani su brakom smatrali samo takvu zajednicu koju pravni poredak priznaje brakom. U tu svrhu tražila se faktična zajednica života muškarca i žene, i pored toga, trajna namjera, odnosno volja da budu muž i žena, a ta se namjera zvala affectio maritalis. Zato se rimski brak razvrgavao prestankom affectio maritalis odnosno prestankom zajedničkog življenja, jer su oba ta elementa braka morala postojati trajno. Imajući u vidu faktički elemenat životne zajednice, rimski pravnik Madestinus je definirao brak kao: “Odnos muža i žene, zajednicu svih oblika života, ustanovu božanskog i ljudskog prava“.
(Nuptiae sunt coniunctio maris et feminae et consortium omnis vitae divini et humani iuris communicatio). U postklasično doba mijenja se ranije shvatanje braka po kojem je affectio maritalis i životna zajednica bila bitni element braka kroz čitavo vrijeme njegova trajanja. Sada nastaje shvatanje da je za brak potreban samo početni sporazum supruga u času sklapanja braka i time već nastaje trajna zajednica. To novo shvatanje se pripisuje uticajima kršćanstva koje brak smatra nerazrješivim ili barem uveliko otežava poništenje braka. Za Justinijana: „Brak je veza muškarca i žene koja sadrži trajnu životnu zajednicu“. Brak je više bio socijalna ustanova, dok ga danas posmatramo kao zajednicu života dvoje ljudi....