Put prema sretnijem drustvu

Knjigopis (knjigu u obliku časopisa) Iz drugog kuta – put prema sretnijem društvu izdala je udruga Praksom do znanja, na 68 stranica u formatu A4 u 40.000 primjeraka. Knjiga je pisana zabavno-kritičkim tonom. Kroz crtice, dijaloge i opažanja, autorice Nada Čakar i Vlatka Sakar osvrću se na društveno-gospodarska kretanja i stanje u Hrvatskoj s aspekta onih čiji se kut gledanja rijetko čuje, a koji čine glavninu pokretačke snage Hrvatske:
- poduzetnici i poduzetni građani
- marljivi, samozatajni dio populacije
- menadžment
- aktivna mladež
- aktivno građanstvo

Svrha knjige je da je pročita/prelista/vidi što veći broj čitatelja a cilj da doprinese promociji vrijednosti kao što su rad, red, osobna i društvena odgovornost, marljivost, realnost, građanska aktivnost, građanski svjetonazor.

Tiho pojte hrvatski slavuji, da se naša vlada ne probudi

Nakon prve knjige koja je izazvala veliki interes kod studenata, profesora, političara i građana RH je izašao veoma zanimljiv nastavak u kojem se pružaju osvrti na studentske prosvjede i blokade te ostale aktualne teme.

Kroz crtice, dijaloge i opažanja, autorice se referiraju na društveno-gospodarska kretanja i stanje u Hrvatskoj s aspekta onih čiji se kut gledanja rijetko čuje, a koji čine glavninu pokretačke snage Hrvatske: poduzetnici i poduzetni građani, marljivi, samozatajni dio populacije, menadžement, aktivna mladež, aktivno građanstvo. Svrha knjige je da je pročita/prelista/vidi što veći broj čitatelja a cilj da doprinese promociji vrijednosti kao što su rad, red, osobna i društvena odgovornost, marljivost, realnost, građanska aktivnost, građanski svjetonazor.

Poetican i elegican, Dodir je roman jakog intelektualnog naboja koji uzbudjuje i nadahnjuje, zanosi i oplemenjuje i koji, zasto to kriti, bezuslovno poziva na sanjarenje: da u zajednickom otiskivanju niz maticu osecanja i uspomena sa citaocem progovori o strastima i tajnama sveta koje zauvek nastanjuju duse ljudske i zarad kojih se i zacinje ova prica za osetljive...

Bizantsko Carstvo (grč. Basileia ton Romaion) ili, skraćeno, često nazivano još i Bizant je povijesni naziv za "Istočno Rimsko Carstvo" koje "službeno" nastaje 330. godine kada car Konstantin Veliki prebacuje Rimski prijestolnicu u "Novi Rim" koji će u našim krajevima postati poznat pod imenom Carigrad. Konačna podjela između dva dijela države će nastupiti 395 godine kada car Teodozije I. Veliki daruje svom sinu Arkadiju Istok, a Honoriju Zapad. Dok će zapadni dio carstva u sljedećih 150 godina propasti Istočno Rimsko Carstvo s političkim sistemom cezaropapizma će preživjeti sve do 1460. godine kada njegovu posljednju provinciju imena Moreja zauzimaju Turci.

Naziv Bizant se nije koristio u vrijeme postojanja države nego ga je tek u 18. stoljeću uveo francuski povjesničar Montesquieu. Kao i drugi povjesničari tog vremena on je smatrao da Bizantsko carstvo nakon 5. stoljeća nije vrijedno imena Rimsko. Zato je on uzeo latinizirano ime glavnog grada Byzantium - od grčkog Byzántion, današnji Carigrad (turski:Istanbul), za cijelo carstvo. Građani Bizantskog carstva i njihovi zapadni susjedi carstvo su nazivali Romejskim (Rimskim), dok su ga istočni susjedi nazivali Rum (Rim)[1]. Službeni jezik je bio isprva latinski, kao i u zapadnom dijelu Carstva, a od VII. stoljeća, odlukom cara Heraklija (vladao od 610. - 641.), grčki, koji je bio govornim jezikom većine stanovništva.

Egipat, plodna oaza između Libijske i Arapske pustinje, taj uski dugački pojas što ga oplođuje Nil, čini se kao da je kultura koja je obilježila svijet. U toj dolini koja već sedam tisuća godina zrači magičnom privlačnošću kao da iza vela uskovitlane prašine što blista na suncu izranja kultura čovječanstva. Veličanstven krajolik koji okružuje ovu dolinu, redovita pojava nilskih plimnih valova kao i nepogrešiva putanja Sunca otvaraju pogled na drukčiji svijet koji je čovjeku u njegovoj prolaznosti zatvoren. Nebo koje je vječito bez oblaka blista vedrinom, zemlja u kojoj Egipćani vide »dar bogova« - sve to podsjeća na ono vječito, nepromjenljivo. Vrijeme kao da lebdi iznad brežuljaka i stjenovitih visoravni. Na ulazu u pustinju život izaziva smrt koja je tek drugi oblik života. Zrak je tako suh da se mrtvaci sami od sebe mumificiraju. Stoga je potreban samo još jedan sićušan korak do vjere u besmrtnost duše. A upravo će ta vjera za cijeloga trajanja egipatskoga kraljevstva biti u središtu egipatske umjetnosti. U ovom neizmjerno širokom prostoru obzor je beskrajan. Sunce, ta blistava zvijezda, ne stvara ovdje sjene, nijanse u osvjetljenju. Oblici, obrisi postaju tako jasniji i vidljiviji. Blistavost sunca učvršćuje nerazdvojnu vezu između zemlje i trajne nerazorive sile: trajnosti čiji ritam, neovisno o tijeku vremena, određuju smjene godišnjih doba i nilski plimni valovi što se periodično vraćaju.

Kako treba prilaziti grčkim spomenicima? Treba li ih promatrati istim znatiželjnim, ali i površnim pogledom kao bavarske kraljevske dvorce, Westminstersku opatiju ili egipatske piramide? Jamačno ne, jer grčke građevine za nas nisu tek običan estetski prizor. Promatrali ih mi na licu mjesta ili im se divili na fotografijama, riječ je uvijek o »putovanju k izvorištima«.Što se tiče izvorišta europske civilizacije - tog važnog pitanja u odnosu na njezinu sadašnju krizu - suprotstavljaju se dvije velike teorije. Prema prvoj europska kultura proizlazi iz kršćanstva koje opet ima izvorište u judaizmu. Shodno tome naše bi predodžbe o moralu i vrlini proizlazile najvećim dijelom iz takozvanoga judaističkog kršćanstva čiji su najvažniji spisi Stari i Novi zavjet. Tu je riječ ponajprije o moralnim i vjerskim vrijednostima. Druga teorija kaže kako konstitutivni elementi naše kulture i našega društva proizlaze iz Rima i posebno iz Grčke. Grci su utemeljili znanosti, ponajprije matematiku i logiku, a Rimljanima dugujemo pravo i zakone.

"Islam se razvija u VII. stoljeću u polunomadskome politeističkom društvu Arabijskog poluotoka, gdje je već bilo gradova s trgovačkom elitom. Karavane iz Meke i Jathriba (Medina) prometuju sa Sirijom i Palestinom, koje su onda bile unutar kršćanskoga Bizantskog Carstva. Na sjeveroistoku je zarathustrističko Perzijsko Carstvo, na jugu nestorijanski Jemen, a na zapadu, s one strane Crvenog mora, monofizitska Etiopija. U Medini i nekim drugim arapskim gradovima živjele su dobro organizirane židovske zajednice.

Islam, poput judaizma i kršćanstva, gaji strog monoteizam. Islam je nastao usavršavanjem prethodnih abrahamskih religija. Kako su se razvijali narodi i njihova svijest, tako su se mijenjali propisi. Muslimanima se smatraju ne samo sljedbenici Muhammeda, već i ljudi koji su kao Božje poslanike i Božje robove prihvatili Abrahama (Ibrahima a.s.), Mojsija (Musaa a.s.), Isusa (Isaa a.s.) itd.

Islamska umjetnost i arhitektura, podrazumijeva umjetnost i arhitekturu područja Bliskog Istoka, sjeverne Afrike, sjeverne Indije i Španjolske, koja su pala pod vladavinu muslimana na samom početku VII. st. Dvije dominantne značajke islamske umjetnosti i arhitekture, važnost kaligrafske ornamentalnosti i oblik džamije, su prvotno bili povezani uz islamsko vjerovanje, te su se razvili u rano doba religije.

Slijed razvoja u islamskoj umjetnosti - od 7. do 18. stoljeća - se može podijeliti na tri perioda. Period formiranja islamske umjetnosti je grubo koegzistirao s pravilima prvih vođa islama, umajadskih kalifa (661.-750.), koji su proširili islam od Damaska u Siriji, do Španjolske. Srednji period obuhvaća vrijeme abasidskih kalifa (750.-1258.), koji su islamom upravljali iz Bagdada u Iraku, do vremena mongolskih osvajanja. Ovaj je kalifat, poznat po svojem unaprjeđenju na područjima učenja i kulture, bio najslikovitiji u povijesti islama. Upravo je u ovom periodu osnažio utjecaj oblika iz iranske umjetnosti. Period od mongolskih osvjanja do 18. stoljeća bi se, zbog prikladnosti, mogao nazvati kasnim periodom islamske umjetnosti."

Japan (日本, Nippon ili Nihon, službeno, 日本国 Nippon-koku ili Nihon-koku) je otočna država u istočnoj Aziji smještena na lancu otoka istočno od Azijskog kontinenta, na zapadnom rubu Pacifičkog oceana sjeverno od Istočnokineskog mora. Japan čini arhipelag od više od 3000 otoka, a najveći otoci sa sjevera prema jugu su: Hokkaido, Honshu, Shikoku i Kyushu koji čine više od 97% površine. Veći broj manjih otoka okružuje ova četiri, kao i grupe udaljenih otoka Okinawa i Ryukyu.

Japansko je otočje dio pacifičkoga vatrenog prstena i nastalo je kao posljedica podvlačenja Filipinske i Tihooceanske litosferne ploče pod Euroazijsku. Dva japanska slova koja označavaju ime Japana znače "izvor sunca" pa se tako cijela zemlja često naziva "Zemlja izlazećeg sunca". Japansko otočje vulkanskog je podrijetla pa je dio geološki izrazito nemirnog prostora obala Tihog oceana, tvz. vatrenog prstena. Brojni potresi i vulkani glavno su obilježje Japana. Najpoznatiji vulkan je Fuji koji je ujedno i najviši vrh Japana (3776 m). Japan je planinska zemlja, budući da oko 80% površine čine planine. Oko 66% površine prekriveno je šumama.

Po državnom uređenju Japan je ustavna parlamentarna monarhija s carem na čelu. Japan je deseta zemlja svijeta po broju stanovnika s nešto manje od 128 milijuna, od kojih 99% čine Japanci. Glavni grad je Tokio koji sa susjednim gradovima ima oko 32 milijuna stanovnika te je najveće metropolitansko područje svijeta.

Japan je jedna od vodećih svjetskih sila. Po nominalnom BDP-u je treća najveća svjetska ekomonija, a po Paritetu kupovne moći treća iza SAD-a i Kine. Japan je četvrti svjetski izvoznik i šesti uvoznik. Jedan je od tehnološki najrazvijenijih država svijeta, vodeći na mnogim poljima znanstvenih istraživanja posebice u elektronici i robotici. S više od 130 milijardi USD ulaganja u znanstvena istraživanja, treći je u svijetu. Japan je član Ujedinjenih naroda, G8, G4, OECD-a i APEC-a.

Misli i postani bogat jedna je od najutjecajnijih knjiga svih vremena koja pokazuje put do osobnog postignuća - financijske neovisnosti i duhovnog bogatstva koje nije moguće izmjeriti novcem. Knjiga poput ove još nikada nije objavljena. Nadahnuo ju je Andrew Carnegie, koji je prije mnogo godina formulu vlastitog uspjeha otkrio autoru Napoleonu Hillu. Carnegie ne samo da je sam postao multimilijunaš, već je milijunašima učinio mnoge kojima je otkrio svoju tajnu. Izvor svojeg bogatstva Napoleonu Hillu otkrilo je još 500 imućnih ljudi i on je svoj život posvetio nastojanju da njihovu poruku prenese onima koji su spremni svoje zamisli i organizirane planove uložiti u stvaranje vlastitog bogatstva.