Živimo li u kulturi sve većeg nasilja ili se ono samo lakše i brže primjećuje?Jesu li neke skupine ugroženije od drugih ? I jesu li žene među njima ?To su samo neka od pitanja koja nas svakodnevno okružuju.Od samog početka dio UN-ove deklaracije bila je zapovijest da se niti jedan čovjek ne smije oštetiti na temelju njegove spolne pripadnosti. Međutim, jednako kontroverzna je činjenica da se još i danas širom svijeta upravo ograničavaju u svojim ljudskim pravima, i to čak u jednom od najvažnijih i osnovnih prava – prava na život i tjelesnu neovisnost. Što se tiče žena postoji više problema koji se tiču njihovih prava.
Prvi problem je podjela na dvije sfere ,koja postoji u gotovo svim današnjim društvima : podjela na ˝javno˝ i ˝privatno˝ .Tradicionalno, ženama se dodjeljuje sfera ˝privatnog˝ a muškarcima sfera ˝javnog˝ , a upravo se nasilje nad ženama velikim djelom događa u ˝privatnoj˝ sferi.
Drugi problem se tiče glavnog smjera ljudskih prava kao zaštite
pojedinca od direktnog upada državne moći. Međutim, ono što je specifično za ljudska prava nad ženama da nijh ne izvršava država, niti pravna lica , već u velikom broju slučajeva upravo ta fizička lica , koja opet ostaju zaštičena , od bilo kakve kazne , jer im to garantiraju njihova ljudska prava – zaštitu pojedinca od državne moći. Upravo na ovakve povrede ljudskih prava žena, država postaje gluha.
Treći pak problem leži u činjenici da je dosadašnji koncept
ljudskih prava slabo primjenjiv na povrede ljudskih prava žena. Međutim, postoje i povrede ženskih prava koje su specifične samo za žene. Primjeri za to su silovanje,seksualna mučenja u zatvorima i izbjegličkim logorima . Osim toga postoje i povrede ljudskih prava koje se vrše samo na ženama , a primjeri toga su pobačaj ženskih fetusa i nasilje nad ženom u braku.
Osim s ovim problemima,moramo se suočiti sa nepoštivanjem
mnogih donesenih ustava,konferencija i deklaracija koja govore o temeljnim ljudskim pravima. Jedna od važnijih konferencija je bila održana u Pekingu 1995. godine pod nazivom ˝Četvrta svjetska konferencija o ženama˝,pa je donesena i Platforma djelovanja. Pekinška je platforma skup zaključaka i mjera koje su upućene za provedbu svim zemljama članicama UN-a. Općenito, Platforma daje smjernice aktivnosti za poboljšanje ljudskih prava i jednakosti među spolovima u kojoj se ističe uvođenje institucionalnih mehanizama poboljšavanja položaja žena.
Također je veliki doprinos donijela i ˝Deklaracija UN-a o
eliminaciji nasilja nad ženama˝ , koja donosi članak u kojem države trebaju
osuditi nasilje nad ženama te se ne smiju pozivati ni na kakav običaj,trediciju ili religiozni razlog da bi izbjegle svoju obavezu koja se tiče njegove eliminacije.
Svi spomenuti problemi usko su povezani jedni s drugim i svakom od njih trebamo posvetiti dovoljno vremena i energije ne bismo li riješili probleme koji muče ženski rod već stoljećima.
1.2.Povijest pokreta žena
Poziv za jednakim pravima žena i muškaraca postao je javan i glasan
tek u građanskom društvu krajem 18.stoljeća. Za to postoje mnogi uzroci. Najprije je Deklaracija o općim ljudskim pravima po principima prirodnog prava u Francuskoj i SAD-u dovela do toga da se postavio zahtjev i o jednakim pravima muškaraca i žena.
Razvojem kapitalističkog društvenog rada mjesto stanovanja
i rada bili su više odvojeni. Ovo je dovelo do nove definicije podjele rada među spolovima. Žena se definirala primarno kao supruga i majka , čiji je rad u obitelji omogućavao i poboljšavao sam uspjeh muškarca van kuće . Obitelj se smatrala kao područje socijalne komunikacije i reprodukcije izvan sfere plaćene djelatnosti , koje je sadržavalo samo supružnika i djecu. Žene su bile ˝rasterećene˝ rada u plaćenoj djelotnosti , a za uzvrat tome žena je trebala u porodici stvoriti privatno i intimno utočište ,koje bi harmonično dopunjavalo vanjski poslovni svijet konkurencije za novac i moć.
Žene su jednostavno isključivane iz procesa donošenja
mnogih ekonomskih , političkih pa čak i privatnih odluka. Imale su ograničene mogučnosti obrazovanja , nisu raspolagale svojom imovinom , nisu mogle potpisivati ugovore ili se zaposliti bez suglasnosti supruga. U socijalnom pravu pri razvodu i dobivanja starateljstva nad djecom bile su izuzetno oštečene. Ali ,zakonom je istovremeno bila stvorena osnova da se radnicama isplaćuju najniže plaće , te da se njihov rad iskorištava.
S novim ženskom pokretima u Europi 70-ih godina počelo
se nešto više govoriti o različitim vrstama nasilja nad ženama.Tome su svakako pridonijele i muške norme o neovisnosti i slobodi žene.Tako se u središtu našla oštećena ,ozlijeđena i traumatizirana žena, ali i kao objekt tipičnog muškog nasilja fizičkog i psihičkog , te seksualnog zlostavljanja .Slijedi dakle da su ženski pokreti istaknuli ženu kao objekt nasilja.Ovakva situacija predstavljala je plodno tlo za prve javne zahtjeve za jednakim pravima i mogućnostima žena i muškaraca.
Istinska razlika između muškaraca i žena jedino je ona biološka:
muškarci su fizički krupniji, snažniji a žene sitnije ali izdržljivije i obdarene sposobnošću rađanja.Kako biološkim razlikama opravdati ekskluzivno žensku dužnost brige o djeci? Prvotna povezanost roditelja(majke) i djeteta – trudnoća se odvija u ženskom tijelu čime dolazi do istinske intimnosti i bliskosti koja se razvija primarno između majke i djeteta .Muškarci se međutim ne smatraju zakinutima, posvećuju se agresivnijim aktivnostima, na pijedestal društvenih vrednota silom dovode svoje vlastite.
Žene su kroz povijest a i danas karijerno inferiorne jer se
radi biološkog opstanka čovječanstva određen dio žena mora odlučiti ili na paralelno majčinstvo i karijeru ili samu ulogu majke. Pitanje je koliko je jednakost spolova uopće dostižna s obzirom na nezamjenjivu ulogu žene kao majke.Ipak,nemoguće je tolerirati stav da žene nisu predodređene za umni rad.
Uvrijeđeni, potlaćeni ženski rod kreće kreće u bitku kroz koju svakim danom osvaja sve više slobode u odlučivanju o svojoj budućnosti.
2.2. Mučenje ženskog tijela (i uma)
Oduvijek su se ženama nametali nedostižni standardi ljepote
pa se s razlogom treba zapitati imaju li oni osim što izražavaju trenutačan ukus muškaraca i još kakvu funkciju. U Kini su se kroz tisuću godina osobito lijepim smatrala mala ženska stopala što se postizalo sustavnom torturom podvijanja nožnih prstiju pod stopalo. Mladim se afrikankama pri ulasku u pubertet ritualno, bez anestezije sakate spolni organi. Sve im to radi rodbina, uvjerena da će svojim kćerima osigurati udaju, društveni položaj i blagostanje samo ako ih ˝odgoji˝ sukladno općem muškom ukusu,a to je da žene nebi u seksualnom činu smjele uživati.
Suvremeno društvo nije ništa manje zahtjevno niti monstruozno
prema ženama. Uz medije nametnuti ideal mršavosti i mladosti mnoge se žene podvrgavaju skupim i bolnim estetskim zahvatima, rigoroznim dijetama ili jednostavno pod pritiskom obole od raznih poremećaja prehrane. Naš izgled više ne odražava ono što jesmo već ono što društvo od nas očekuje da budemo: savršeno zategnute, mladolike i bez celulita. Dok društvo sankcionira sve koje se u taj stereotip ne uklapaju, naslovnice časopisa i dalje pune mlade i lijepe djevojke.
Trendovi kontroliraju žensko tijelo (i um). Vođene općim uvjerenjem
da je muškarac taj koji bira partnericu, žene prihvaćaju modne imperative i pokušavaju se što bolje ˝prodati˝ . Moda je odraz muške dominacije u društvu , muškarci je masovno stvaraju a žene slijede. Moda ima i vrlo praktičnu funkciju: ograničiti žene u fizičkom (otežavanja hoda u kini), psihičkom (trošenje ogromne količine vremena i energije na izgled) i financijskom smislu.
2.3.Žene na tržištu rada i u politici
U drugoj polovici 20.stoljeća žene sve više klasičnu ulogu
kućanice mjenjaju onom zaposlene žene što drastično doprinosu osjećaju ekonomske neovisnosti – oslobađanju od muškog financijskog autoriteta.Iako danas masovno zaposlene , žene su i dalje diskriminirana skupina : zarađuju manje od muškaraca, a u najutjecajnijim društvenim procesima gotovo ih nema. Po istraživanju provedenom među studentima zagrebačkog sveučilišta mladi neke profesije percipiraju kao izrazito ženske : posao njegovateljice, spremačice, sekretarice , nastavnice , službenice .Nadalje , tipično muška zanimanja su politika, direktorske pozicije i poslovi menagera.
Odsutnost žena na rukovodećim pozicijama možemo ilustrirati
primjerom trgovačkog lanca ˝Marks & Spencer˝.Iako je ukupni udio žena među zaposlenicima tvrtke 85% , u srednjem rukovodnom kadru ih je 60 %, u višem 30 % , a među izvršnim direktorima samo je jedna žena. Ipak, proboj žena na tržište rada i u politiku značajan je korak.
I dok se u socijalizmu pokušavao izbalansirati broj muškaraca i
žena u političkim tijelima , u demokratskoj je povijesti je zabilježen vrlo mali broj predsjednica i premijerki .Žene kao stranačke pripadnice vladajuće garniture najčešće dobivaju ˝ženske resore˝ poput pravosuđa i društvenih djelatnosti a u saborima još uvijek riskiraju šovinističke ispade desničara.
Čini se da odlučujuće političke poteze još uvijek povlače isključivo muškarci a da vrijeme utjecajnih političarki tek dolazi. Važnu ulogu u cijelom pitanju imaju i sustav obrazovanja i stopa nezaposlenosti u društvu. Manjkavo obrazovane , nezaposlene žene, sklonije su prihvatiti tezu da ženi nije mjesto u politici. Poznato je da postoji međuovisnost broja žena na vlasti i žena na tržištu rada .
No, to nije jedini problem s kojim se žena mora suočiti na radnom
mjestu.Seksualno zlostavljanje ili maltretiranje na radnom mjestu sa zlouporabom položaja u Hrvatskoj se kažnjava minimalnom kaznom od 3 mjeseca do maksimalno 3 godine. No, u većini slučajeva do te izvršenja te kazne ni dolazi.
3. KULTURALNI DIVERZITET I KRŠENJE ŽENSKIH PRAVA
3.1.Što bi svatko trebao znati o islamu?
Sve uz silan kulturalni diverzitet, još se nijedna religija i/ili
kultura nije pokazala posve tolerantnom prema ženama.U mnogima su žene građani drugog reda , roba za trgovinu.Odnos islama prema ženama ne razlikuje se mnogo.Mnoga, iako ne sva, muslimanska društva provode do nekog stupnja svojevrsno razdvajanje prema spolovima (spolna segregacija), odvajanje muškaraca i žena na javnim mjestima.Od odvajanja spolova razlikuje se osama, koja je čuvanje žene unutar doma tako da nema dodira s javnošću.Praksa razdvajanja spolova ima i vjersko i kulturološko podrijetlo. Poslanikov grad Medina nije provodio spolnu segregaciju, iako Kur´an nameće opće mišljenje da žena skoro pa i nema prava:˝O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene!Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pogansko doba ne pokazujte ...˝ .
Položaj žene u muslimanskim zemljama dugo je bio navođen
kao dokaz ˝islamskog˝ tlačenja žena glede pitanja koja sežu od osobne slobode i odijevanja do zakonskog prava na rastavu braka.Većina je islamskih društava bila patrijarhalna, a žene su gledane kao nositeljice kulure u tim društvima.U tim društvima žena ne smije učiti, obrazovati se.Logičan slijed je da ne smiju ni raditi, a pri izlasku iz kuće moraju biti prekrivene burkom u pratnji muškog člana obitelji. Pri hodu ne smiju praviti buku svojim potpeticama niti smiju nositi bijele čarape. Kuće u kojima borave moraju imati navučene zastore ili prozore obojane crnom bojom . Strogo su zabranjena javna kupatila, glazba, plesanje, pjevanje , televizija, kino,...A žene su u slučaju tih pravila bivale pretučene, maltretirane, sakaćene ili čak javno pogubljivane.
A zašto žene nose rubac i odjeću koja seže do poda?Žensko
nošenje vela često se u islamu gledalo kao znak manje vrijednosti žena. Protivnici prekivanja tijela i nošenja vela, označuju taj običaj omalovažavanju i tlačenju žena , a zapadnjački način odijevanja poistovjećuju s individualnošću i slobodom. Zar žene tamo ne zaslužuju pokazati svoju neovisnost ili individualnost?Prekrivanje cijelog tijela i ograničavanje slobode u načinu odijevanja , bez obzira je li riječ o muslimanima ili nemuslimanima, ograničuje čovjekovo pravo na samoodređenje , pa taman to bilo i samo u ograničenju izbora odjeće ili načinu održavanja kose. Vjerovali su da svaki pojedinac, vjeroispovijest ili kultura koji zahtijevaju da se zrela žena odijeva na zreli način , zadire u njezina prava i slobode.One koje tvrde da je nošenje vela zaštita za žene, pita se zašto takvu zaštitu ne stave i na muškarce da se i oni svladavaju.
Uz sva nametnuta pravila kojih se žene moraju pridržavati,
bilo bi za očekivati da ne smiju voziti automobile (Saudijska Arabija ne dopušta ženama da voze) niti im je dopušteno raditi u javnim službama.Za razliku od ostalih zabrana, ova ograničenja ne potječu iz islama, nego radije iz kulturalnih običaja koje se pokušavalo opravdati različitim islamskim zabranama.
˝Dopuštenje za rad u javnim službama ili vožnja nije plod islama kao takvog, nego radije kulture ili kulturoloških tumačenja islama˝ . Na sreću, takva su ograničenja pravi izuzetak a nikako pravilo.
Položaj žene u muslimanskim zemljama, zapravo se razlikuje
od zemlje do zemlje.Dok u nekim zemljama žene trebaju tražiti dopuštenje muškog člana obitelji za putovanje(Malezija), u drugim obnašaju odgovorne dužnosti no nemaju pravo glasovanja.
Što se tiče nasilja u obitelji, opće gledano to je veliki problem, a muslimanski svijet u tomu svakako nije izuzetak.Mnogi masovni pokreti i ženske organizacije nastoje iskorijeniti nasilje u obitelji, poučavajući i muškarce i žene o Kur´anskim učenjima i bračnim odnosima.U nekim muslimanskim društvima,muškarci upravo Kur´anom opravdavaju nasilje u obitelji, iako sam Kur´an govori o uzajamnom potpomaganju između muškarca i žene (osim ako je žena ˝neposlušna˝).Žene u takvim sredinama budu mučene ,silovane pa čak i ubijene, a sve to pod krinkom Allaha.
U takvom društvu, maha je uzela i poliginija (brak s više
od jedne žene istodobno). Poliginija je poniženje za ženu a priznata je i poželjna u čak 3/4 društava. Sama po sebi sugerira žensku slabost i svojevrsan ˝rok uporabe˝ jer zakon omogućuje dovođenje u obitelj mlađe i atraktivnije žene.
I dok je muška dominacija u nekim zemljama na samom vrhuncu, za usporedbu podatak da je poliandrija priznata kod samo dva poznata oblika društva.
Kao zaključak bih navela da dok žene u većini društava imaju slobodan pristup obrazovanju i zaposlenju, muslimanke su i dalje suočene s preprekama i teškoćama dok bezuspješno traže jednakost spolova i bore se za svoje mjesto u društvu.
3.2.Položaj žene u Hrvatskoj
U Republici Hrvatskoj postoji opće mišljenje da su zakonita prava jednaka i da nužno znači stvarnu jednskost. Međutim, tu je riječ o jednom stereotipu i to koji se jako teško iskorjenuje.
Žene čine 51 % hrvatske populacije, a preko 45% radnika.
U osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju djevojke su jednako zastupljene kao i dječaci, a na visokim sveučilištima povećava se broj studentica u odnosu prema broju studenata (npr. medicina, biotehničke znanosti imaju 80 % žena, a društvene znanosti 80% žena).U srednjim školama većina je zaposlenih žena , u djelatnostima socijalne skrbi također , u kulturi i trgovini, ugostiteljstvu i turizmu , a u djelatnostima industrije većinu zaposlenih čine žene.
Međutim, na drugim razinama vlasti ili drugim utjecajnijim poslovima situacija nije zadovoljavajuća.Možemo zaključiti da nakon relevantne izjednačenosti u obrazovanju diskriminacija započinje u zapošljavanju i radu.Određena zanimanja u dobro plaćenim industrijama ili djelatnostima, teško su dostupne ženama. Također, napredovanja žena u karijeri teško se ostvaruju, one dolaze do jedne određene granice i to je sve, samo je par onih koje uspiju probiti takozvanu ˝čeličnu barijeru˝.
3.2.1.NASILJE NAD ŽENOM U OBITELJI U HRVATSKOJ
Nasilje nad ženama je područje na kojemu se najgrublje krše ljudska prava žena i zasigurno ono područje nas kojem ženama tek treba omogučiti ostvarivanje njihovih prava.Suzbijanje nasilja tek je započelo. Nema cjelovitih pokazatelja o veličini problema, zakonodavstvo je potrebno izmjeniti i dopuniti.
Poseban položaj i posebne probleme i potrebe imaju žene na selu koje čine 45 % ženske populacije i preko 51 % ukupnog seoskog stanovništva.Postoji čitav niz uvjeta i čitav niz razloga koji stvaraju nepovoljan društveni položaj seoske žene.Jedan od razloga je taj što su žene na selu nižeg obrazovanja od muškaraca.
Također jedan od velikh globalnih razloga nepovoljnog društvenog položaja žene je tradicijsko shvaćanje uloge žene.Unatoć tomu što Ustav u svome 14. članku proglašava sve ljude jednakima, bez obzira na rasu, vjeru, naciju, pa bez obzira čak i na spol, žene su u praksi ipak diskriminirane.Žena je majka i kućanica i naprosto ˝pomažući˝ član na gospodarstvu i u kući.
Provedeno je istraživanje u kojem su sudjelovale radnice iz pet tekstilnih tvornica u Hrvatskoj gdje se pokazalo da se 23,3 % žena ne slaže, a njih 30,2 % tek djelomično slaže s tvrdnjom ˝Muškarci su ravnopravni.˝.U skladu s tim 34,5% slaže se s tvrdnjom ˝Muškarac je glava obitelji˝, dok se 28,4 % žena slaže s tvrdnjom ˝Batina je iz raja izašla˝ i ˝Žena treba obuzdati svoju jezičinu da je muž ne bi tukao i da bi bio mir u kući˝.Takvo nam je istraživanje pokazatelj kakvo ˝raspoloženje˝ trenutno vlada u Hrvatskoj.
Karakteristično je za Hrvatsku da sustavnih praćenja položaja žene u društvu i obitelji nema.Također ne postoje nikakva epidemiološka istraživanja izloženosti žena različitim oblicima nasilja na radnom mjestu. Samo poneka istraživanja koja se povremeno provode , mogu dati tek neke pokazatelje položaja žena u našem društvu.Što se tiče Hrvatske ,velike gospodarske i političke promjene donijele su niz negativnih promjena za žene,posebno u društvenoj i ekonomskoj sferi.
Rat u Hrvatskoj je izravno utjecao na živote mnogih žena.
Stotine žena moralo je promijeniti svoj dosadašnji način života i preuzeti nove uloge u obitelji.Činjenica je da je razdoblje rata samo povećalo brojne probleme i poteškoće u obitelji. Nasilje u obitelji samo je jedna od njih . No, iako se često čuje da su rat i njegove posljedice značajno utjecale na porast nasilja u obitelji, u Hrvatskoj o tome nemamo pouzdane empirijske pokazatelje.Istraživanje o učinku rata na pojavu nasilja provedeno na uzorku od 116 radnica od kojih 34 % živi u zajednicama povratka ,pokazalo je da 6,9 % žena smatra da je rat smanjio nasilje u obitelji, njih 12,9 % smatra da je stanje ostalo isto, 32,8% smatra da je nasilje u obitelji malo povećano pod utjecajem rata, a najveći je udio žena i to njih 44 % smatra da je rat jako povećao nasilje u obiteljima.U pravilu je to točno, jer rat dovodi do povećane tolerancije na nasilje, pa se u razdoblju rata više ljudi ponaša nasilno.
IAKO ŽENE DANAS IMAJU VIŠE MOGUĆNOSTI I SPREMNIJE SU TRAŽITI POMOĆ ZBOG NASILJA, PO SVEMU SUDEĆI RAT JE UTJECAO NA PORAST NASILJA U OBITELJI.
Što se tiče svih istraživanja u Hrvatskoj ona nam donose jedan zajednički zaključak koji nam govori o tome da nasilje postoji u velikoj mjeri i da ga u svakom slučaju treba spriječiti.
4.NASILJE NAD ŽENOM U OBITELJI
4.1.Razumijevanje problema
Nasilje u obitelji možemo odrediti kao skup ponašanja čiji je cilj kontrola nad drugim osobama upotrebom sile, zastrašivanjem i manipuliranjem.Najčešći oblici nasilja u obitelji su-tjelesno zlostavljanje,emocionalno zlostavljanje,seksualno zlostavljanje i materijalno zlostavljanje ili radno iskorištavanje.Nasilje u obitelji nije nova pojava i vjerovatno postoji u obiteljima od pamtivijeka.No tek je nedavno prepoznato kao društveni problem.Međutim, tek je nedavno prepoznato kao jedan od velikh društvenih problema.Početkom 70- ih počelo se ozbiljnije istraživati nasilje nad ženama i nasilje u partneskim odnosima.
Razvojem svijesti o ljudskim pravima , te pravima žena i djece u posljednja četiri desetljeća srušeni su brojni stereotipi o idealnoj obitelji. Iako smo postali svijesni o problemu nasilja nad ženom u obitelji , ključno je pitanje kako taj problem riješiti u praksi.
Naime, kao što nam navodi opsežna UNICEF– ova analiza iz 1994. godine , položaj žena u tranziciji, uključujući i Hrvatsku, nasilje nad ženom često prolazi nezamjećeno i nedokumentirano iako postoje brojne naznake da je u porastu.Nedvojbeno je da je nasilje u svakom slučaju kršenje temeljnih ljudskih prava . Upravo zbog toga je razumljiv razlog postojanja različitih međunarodnih konvencija i dokumenata kao što su Konvencija o pravima djeteta, Konvencija o ljudskim pravima, Konvncija o ukidanju svih oblika diskriminacije žene i druge.Od početka stoljeća održane su četiri svjetske konferencije o ženama ( a posljedna se održala 1995. godine u Pekingu).
Nama trebaju sustavni instrumenti kojima ćemo ostvariri istinsku jednakost žena, te ne smijemo dozvoliti da do konačnog ostvarenja jednakosti između muškaraca i žena ponovno prođe toliko vremena koliko je prošlo od početka borbe za ženska prava do početka njihova ostvarenja.
4.1.1. MITOVI I ČINJENICE O NASILJU NAD ŽENAMA
Nasilje u obitelji popraćeno je različitim mitovima.
Mit je specifičan oblik uvjerenja koje ljudi razvijaju kad ne znaju prave činjenice o nekoj pojavi. ˝Mitovi pružaju prikladna ali pojednostavljena objašnjenja složenih socijalnih pojava.˝
O NASILJU U OBITELJI POSTOJE BROJNI MITOVI.TEMELJE SE NA UVJERENJU DA SE ˝TAKVE˝ STVARI DOGAĐAJU ˝DRUGIMA˝.
TEŠKO IH JE IZMIJENITI JER SE ČINI DA SADRŽE ZRNCE ISTINE.
Mitovi koji su povezani s nasiljem nad ženom su brojni te ih je teško raspršiti , jer se čini da sadrže manje ili više istine.Iako postoji veliko neslaganje s podcijenjivanjem bračnih sukoba , stručnjaci vjeruju u neke od mitova koji itekako mogu utjecati na njihovo procjenjivanje situacije i načina pružanja podrške ženama koje su izložene nasilju u obitelji.Svi mitovi o nasilju nad ženom postoje i kod nas , a i samim time žene i pridonose njihovom održanju.
Pogledajmo koji su jedni od najčešćih mitova, koji se vežu uz nasilje uz
obitelj ( tablica 1.)
MIT
ČINJENICA
Žrtva uzrokuje nasilje.
Zlostavljana žena ˝je to tražila˝.
Zlostavljač uzrokuje nasilje.
On je odgovoran za svoje akcije
Žrtve uživaju u nasilju.
Da nije tako, otišle bi od zlostavljača.
Nitko ne uživa kad je zlostavljan.
Ako žrtva napusti zlostavljača, nasilje će prestati.
Većina žrtava je u većoj opasnosti
kad ostavi zlostavljača.
Žene su nasilni kao i muškarci.
Muškarci su značajno češće počinitelji nasilja u obitelji.
Ako muškarac tuče ženu , mora da je mentalno bolestan.
Mentalna bolest nije preduvijet
obiteljskog nasilja.
Zlostavljanje žene biraju nasilne partnere čak i kad ta žena ostavi nasilnog partnera, naći će drugog koji će ju ponovno tući.
Iako dio zlostavljanih žena ponovno nađe nasilnog partnera, žene ih ne traže niti teže nasilnom odnosu.
Muškarci koji su nasilni ne mogu si pomoći.
Muškarci mogu promjeniti svoje nasilno ponašanje.
Muškarac koji samo prijeti tjelesnim ozlijeđivanjem nije zlostavljač.
Prijetnje predstavljaju specifičan oblik zlostavljanja.
4.1.2. ZAŠTO ŽENE OSTAJU U NASILNIČKIM VEZAMA?
Razlozi zašto žene ostaju u nasilničkim vezama vrlo su raznovrsni.
Oni mogu biti socijalne ili psihičke naravi. Također se mogu objasniti i tzv. traumatskim vezivanjem koje proizlazi iz prirode nasilnog odnosa u kojem se izmjenjuje faza u kojoj svu moć ima zlostavljač s fazom kajanja gdje žena ima osjećaj prividne moći. Kao što sam navela, postoje mnogi razlozi zašto žene ostaju u nasilničkim vezama a kao najvažnije i najčešće razloge navela bih : ekonomsku ovisnost ( uzdržavanje djece, nemogućnost nalaženja posla ), strah (strah za fizičku sigurnost sebe i djece), roditeljstvo ( djeca trebaju oca), ljubav (žena ga voli i razmišlja o njegovim pozitivnim stranama), odgovornost ( žena smatra da je njena dužnost riješiti sve probleme i spasiti vezu) i slično.
Također na umu moramo imati da zlostavljana žena nije samo
i uvijek žrtva okolnosti.Iako je teško izaći iz nasilnog odnosa , ostakan u njemu i razlozi ostanka su dio ženinog izbora.
4.2.Dilema nasilja : društveni ili obiteljski(osobni) problem ?
Na pitanje je li nasilje društveni ili obiteljski problem teško je odgovoriti!
Pođemo li od postavke da je žena jedan od članova obitelji u kojoj je nasilje prisutno , a agresivno ponašanje prihvaćeno, odgovor uključuje pravo svake obitelji na osobnost i dostojanstvo.
Obiteljski problem se rješava unutar obitelji kao osnovne društvene zajednice koju treba sačuvati , pa također se nije potrebno miješati ukoliko to žena ne zatraži.
Osnovni razlog muškog nasilja nad ženama je u patrijahalnosti društva u kojem vlada model neravnopravnosti među spolovima . Iako je nasilno djelo nad ženom donekle kažnjivo , nasilni muškarci vrlo rijetko odgovaraju za svoje zločine. Nasilje se zadržava unutar obitelji , jer se radi o intimnom obiteljskom problemu , što ne znači da treba čekati dok obitelj sama ili neki član te obitelji ne zatraži pomoć.
ČUVANJE DOSTOJANSTVA OBITELJI NE ZNAČI ZADOVOLJAVANJE SVAKE POTREBE SVIH NJENIH ČLANOVA.
Obitelj je povezana dinamička cjelina koja živi u vrlo složenim odnosima i interakcijama.Svaki član ima svoje mjesto i svoju individualnost , ali i određenu ulogu.
Po osobnim problemom ponovno idemo od postavke da svaka osoba ima pravo na svoju privatnost i privatnost svoje obitelji, te također da žena ima pravo na izbor ( što uključuje izbor na ulogu u svojoj obitelji i izbor svoga ponašanja i sl. ). Također jednu od važnijih stvari koje se tiču osobnog problema jest i ta da općenito svaka osoba ima svoj (drugačiji ) pogled na svijet i da različite osobe različito gledaju na istu stvar ( npr. Željka ne vidi ništa loše u tome da je muž ponekad udari , dok Ivana to vidi kao teško nasilno djelo ).Dakle , postoje različiti stavovi žena prema nasilju u obitelji koji bi se mogli prepoznati prema njenom izboru ponašanja:
• negiranje problema
• preoblikovanje problema
• samooptuživanje i traženje opravdanja
• samokontrola i kontrola drugih
• traženje socijalne potpore
• aktivno rješavanje problema
No,usprkos uvriježenim predrasudama o nasilju koje žene doživljavaju u mračnim ulicama, od nepoznatih napadača, svjetska istraživaja kao i iskustva ženskih pokreta i organizacija pokazuju da je upravo obiteljsko nasilje nad ženama najrasprostranjenije. Nasilje nad ženom nije, kako se često pretpostavlja , ˝obiteljska svađica˝, nego je riječ o teškim nasilnim djelima koja ostavljaju znatne tjelesne i duševne ozljede te materijalnu štetu .
Mnoge žene umanjuju nasilje i traumu koje su proživjele. Potiskuju negativna sjećanja i žive s nasilnim partnerom u sjećanju na ˝dobra vremena˝,te vjeruju muškarcu kada kaže da mu je žao i da će se promijeniti. Danas živimo u društvu koje teži da i ženu učini odgovornom za nasilje koje je proživjela. No istina je ipak potpuno drugačija jer nitko ne zaslužuje nasilje i zlostavljanje bez obzira o čemu se radilo.
Zato žena, koja je izložena nasilju u obitelji , razvija različite mehanizme obrane svakodnevnog preživljavanja. To je njezin način rješavanja problema.
5. ČINJENICE I BROJEVI
5.1. Obrazovanje i rad
• Oko 100 milijuna djece nemaju mogućnosti za osnovno obrazovanje,
od toga najmanje je 60 % djevojčica.
• Više od 2/3 ukupnog broja od 960 mil. nepismenih odraslih osoba
su žene.
• Od ukupnog tereta rada žene podnose više od polovine . Muškarci
upotrebljavaju 3/4 svog radnog vremena na plaćene poslove, dok je,
nasuprot tome samo 1/3 rada žena plaćena.
• Zarada žena, ukoliko rade posao za koji su plaćene , iznosi 75 %
zarade muškaraca.
• Preko 90 % kućnih pomoćnica – što je najčešće zaposlenje djece koja
rade – su djevojčice u dobu od 12 do 17 godina.
5.2. Zdravlje i diskriminacija
• Između 60 i 100 milijuna djevojčica bivaju ubijene , nedovoljno
hranjene ili zapostavljane samo po osnovu njihovog spola, ili se pak
prekidaju trudnoće , ukoliko se zna da žena nosi djevojčicu.
• Djevojčice imaju manje šansi da postaju odrasli. U nekim djelovima
svijeta broj muškaraca je veći od broja žena za čak više od 5 %.
• Ciljano zapostavljanje djevojčica u toku njihovog razvoja , nedovoljnom
ishranom i brigom o njihovom zdravlju ima za posljedicu da 450 mil.
odraslih žena zaostaju u fizičkom razvoju.
• U Botsuani je svaka treća žena u dobi između 15 i 45 godina HIV
pozitivna.
5.3.Nasilje
• Jedna od pet žena na svijetu je žrtva silovanja.
• Između 40 i 60 % svih krivičnih djela počinjena su nad djevojčicama
ispod 16 godina.
• Većina ljudi koji postaju bijelo roblje su žene, većina je onih koje su
prodate u seksualnu industriju . Mnoge od ovih žena su otete ili čak
prodate od strane svoje porodice.
6.TRGOVINA ŽENAMA – BIZNIS 21. STOLJEĆA
6.1. Definicija
Trafficking (trgovina ljudima ) obuhvaća sve radnje ili pokušaje koji uključuju otmicu, transport unutar ili izvan granica zemlje, kupnju, prodaju, transfer, primitak ili pruženje zaklona osobi na osnovu prijevare, prisile ili duga kako bi se osoba držala u nedobrovoljnom položaju ( bez obzira na plaću ) u domaćinstvu, seksualnoj ili reproduktivnoj ovisnosti , u prisilnom radu ili ropskim uvjetima, te u zajednici izvan one u kojoj je osoba živjela u vrijeme kad je prevara, prisila ili dug nastao.
6.2. Začarani krug traffickinga
Vrbovanja žrtve najčešće počinje u regiji s izrazitim gospodarskim problemima.Žrtva se usred neimaštine i nezaposlenosti javlja na oglas za dobro plaćen posao u inozemstvu. Često poznaje trgovce ljudima koji ostavlja dojam profesionalne , ugodne i prijateljski nastrojene osobe i nudi pokriće troškova puta i rješavanje ostalih problema. Nakon prelaska granice situacija se mijenja : žrtvi se oduzima putovnica i biva prisiljena raditi u robovlasničkom bordelu da bi otplatila ˝dug˝,tj. trošak putovanja. Silovanjem i batinama krši se otpor a ˝dug˝ sve više raste. Žena je u stranoj zemlji socijalno izopćena i ovisna o trgovcu. Država uhvaćenoj strankinji određuje kaznu i protjeruje ju , dok organizatori trgovine prolaze nekažnjeno. Žena pri povratku ima problema s deportacijom jer matična zemlja nije zainteresirana za njen povratak. Trgovcu nitko ne brani da počne iznova s regrutacijom siromašnih i navnih žena.
6.3. Trgovina ženama u regiji
Smatra se da glavni putevi trgovine ljudima iz jugoistične u zapadnu Europu vode iz Srbije u Mađarsku i Austriju, a alternativni kroz BIH i Hrvatsku u Sloveniju. Većina žena na tim rutama je iz Moldavije, Rumunjske , Ukrajine i Bugarske.Hrvatska se uglavnom spominje kao tranzitna zemlja ali postoje pokazatelji da je ona i zemlja konačnog odredišta. Prema službenim podacima MUP- a u trogodišnjem razdoblju od 1997. do 1999. godine 24 žene su prokrijumčarene u Hrvatsku i prisiljene na prostituciju.Međutim, Hrvatska je i zemlja iz koje kreće trgovina ljudima (Hrvatice kao žrtve registrirane su u Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji i Španjolskoj ).Iako u Hrvatskoj problem traffickinga nije dostigao alarmantne razmjere kao primjerice BIH.
Prosječnom Hrvatu je bitno da se ne radi o ˝domaćim djevojkama˝ i da se ta trgovina ne odvija neposredno u njegovom susjedstvu.
Hrvatska vlada je s nešto više sluha popratila problem : ured za ljudska prava pri Vladi RH izradio je nacionalni plan za suzbijanje trgovine ljudima a Hrvatska je i potpisnica UN-ove Konvencije o suzbijanju transnacionalnog organiziranog kriminala.
U BIH je situacija zastrašujuća : tisuće žena prisilno se prostituira na tržištu robljem koje se razvilo zbog rata i prisutnosti velikog broja domaćih i stranih vojnika . U Bosni doslovce postoje tržnice ženskim robljem ( najpoznatija (˝Arizona˝) na kojima se djevojke s istoka prodaju bosanskim, hrvatskim i slovenskim trgovcima. U ovaj vrlo profitabilan posao umješani su organi vlasti kao i međunarodni službenici.
Cijena žene kreće se od 769 do 2564 eura!
Trgovini žena ne nadzire se kraj , zapravo ona tek treba doživjetu svoj boom zbog povećane mobilnosti te polarizacije bogatih i siromašnih.S aktivnom borbom protiv treffickinga trebalo bi započeti već sada (problem se još marginalizira) : boljom edukacijom cijelog stanovništva , intenzivnijom međudržavnom suradnjom , većim interesom međunarodnih organizacija.
Pretraga
Spisak članova
Kalendar
Pomoć
