Javna dobra – pojam i oblici

JAVNA DOBRA: ŠTA NAM DRŽAVA PRUŽA, A ŠTA ŽELIMO?

Država i tržište su komplementi i međusobno se trebaju nadopunjavati, jer tržište nije savršeno u svom delovanju već «proizvodi» određene eksternalije odnosno niz nesavršenosti, pa se upravo država javila kao ona koja njegove nesavršenosti ispravlja i koriguje. Jedan od temeljnih nedostataka delovanja tržišta nazire se u ponudi javnih dobara. Kada se radi o privatnim dobrima svaki građanin izražava svoje preferencije kroz količinu dobara koje želi kupiti, kao i raspoloživim novcem kojim kupuje privatna dobra.

Država kao «milosrdan diktator» nagađa želje potrošača- građana za javnim dobrima, jer građani ne iskazuju direktno svoje preferencije za javnim dobrima. Kako naterati zajednicu da otkrije svoje preferencije za javnim dobrima? Za razliku od «privatnih» preferencija, kada se radi o javnim dobrima odluka se donosi političkim procesom odlučivanja. Odluke u javnom sektoru donose se u procesu javnog izbora.

Država zapravo treba otkriti sklonosti potrošača za javnim dobrima, odnosno način na koji država odlučuje o svojoj gospodarskoj politici. Javni izbor polazi od pretpostavke da se političari ponašaju tako da povećaju svoje izglede za svoj reizbor, pa će u skladu s time verovatno biti određena i struktura javnih dobara.

Tri su temeljna pitanja vezana uz ponudu i proizvodnju javnih dobara: a) otkrivanje preferencija - koja javna dobra društvo potražuje i koliko je spremno platiti za njih; b) političko cenkanje - kako se donose odluke o dobrima, koju količinu dobara uključiti u javni domen i kako učiniti da svi imaju pristup tim dobrima; c) proizvodnja samih dobara od strane javnih i privatnih izvršitelja.

Država danas pruža mnogobrojna dobra. Neka su javna dobra čista (npr. pravni sustav), a neka su nečista (npr. obrazovanje). No, činjenica je da kako su se države razvijale i kako su ljudi postajali imućniji, njihove preferencije su postajale složenije, odnosno želeli su bolji kvalitet i širi spektar javnih dobara, pa tako žele čistiji vazduh, bolju zdravstvenu zaštitu, zdraviji način života, žele bolje obrazovanje, sigurnije puteve. Ali ta dobra žele uz što je moguće niže troškove, drugim rečima za određeno javno dobro, žele da plate što je moguće manje poreza. Iako uvek tvrde da su spremni da plate više poreza za određeno javno dobro, na kraju uvek glasaju, za svakog koji im obećava smanjenje poreza.

No, da li je država uvek nudila javna dobra kao danas? Mnoga javna dobra koja države danas osiguravaju nisu se nekada pružala. Tokom vremena funkcije države su se promenile kao i dobra koja ona pruža. Pre modernih današnjih država, države su «proizvodile» samo nekoliko javnih dobara, a njihov je primarni cilj bio najpre nacionalna sigurnost. Često je količina i kvaliteta pruženih javnih dobara varirala i zavisila prvenstveno od ekonomske situacije ili od odnosa između gospodara i zakupca.

Vrlo često su u razdoblju između 13. i 17. veka izbijale razne bolesti, epidemije, razdoblja oskudice (gladi) pa su se u skladu s time javljale inicijative o (dodatnoj) ponudi javnih dobara. Razvitak kapitalizma dao je novi zamah nastanku moderne države, a time i ponude javnih dobara. Industrijska revolucija krajem 18. veka, nagli rast populacije, urbanizacija u 19. veku postaju svojevrstan preskupi teret za crkvene institucije i određeni krug privatnih kapitalista, pa država na sebe preuzima ponudu novih javnih dobara. Tokom 20. veka dolazi do velikog proboja i širenja palete javnih dobara u koju su uključeni izgradnja infrastrukture, zdravstvo, obrazovanje, socijalna pomoć, stanovanje, prevoz i dr.

Kako su se države razvijale i njihovi građani postajali bogatiji, njihove preferencije za javnim dobrima postajale su sve složenije. Svakako, pružanje javnih dobara nije se automatski odvijalo, već je na širenje ponude javnih dobara uticao čitav niz borbi reformista, političkih pokreta, i raznih stručnjaka.

Međutim, u današnjim globalističkim zakonima življenja i stvaranja, pitanje ponude javnih dobara mora biti preispitano i revidirano. Države su sve više suočene sa manjkom novca- sredstava u proračunu, mnogobrojnim trendovima u vidu demografskih promena, starenja stanovništva, povećanog broja nezaposlenih, opadanja poreznih prihoda radi porezne konkurencije i dr. pa se sve više zagovara privatizacija u javnom sektoru. Dodatno pitanje u današnje vrijeme jeste i pitanje ponude «globalnih» javnih dobara.

Kada aktivisti za zaštitu okoline pozivaju na smanjenje pritiska zagađenja atmosfere, oni traže da se napravi socijalni izbor o iskorišćavanju globalnog javnog dobra – atmosfere. Kada se poljoprivrednici bune protiv nepoštene trgovine, oni u stvari traže reforme u multilateralnim trgovinskim režimima – koji postaju globalno javno dobro. Kaul i Mendoza smatraju da je javno dobro «globalno» ako se njegove koristi i/ili troškovi dele između zemalja u različitim regijama, te između sadašnjih i budućih generacija/naraštaja i ako se ne diskriminiše niti jedna populacijska sredina. Međunarodno gledano, ne postoji odgovarajuća institucija kao što je država koja bi pružala međunarodno javno dobro, pa u budućem razdoblju zasigurno ostaje dalje pitanje reforme ponude javnih dobara s obzirom na ekonomsku i političku krizu u svetu.