Bezgotovinsko i elektronsko plaćanje

Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.

Proces neprestanih promjena u finansijskim strukturama razvijenih tržišnih privreda zasniva se na finansijskim inovacijama koje rješavaju problem sve većeg broja i sve složenijih operacija u bankama, a neophodan uslov za to su tehnološke inovacije, posebno u bezgotovinskom i elektronskom plaćanju.

Kako bi bankarske organizacije što brže, efikasnije i ekonomičnije obavljale svoje poslove,a da pri tome troškovi učešća živog rada i troškovi poslovanja uopšte, budu minimalni, neophodna je primjena savremene tehnologije. Banke i njihovi komitenti često se susreću sa problemom nepotpune sigurnosti, tajnosti i postojanosti tačnih podataka. Kako bi se ovi i slični problemi uklonili, banke insistiraju na sve većoj stručnosti njenih kadrova, kao i na primjeni savremenih tehnika i tehnologija prilikom obavljanja bankarskih poslova.

Jedna od najvažnijih inovacija, koja je danas neophodna za poslovanje svake banke je razvoj bezgotovinskog i elektronskog plaćanja. Mada je kod nas ovaj sistem plaćanja još uvijek nov, on ipak mnogo doprinosi razvoju današnjeg bankarskog sistema.

BEZGOTOVINSKO PLAĆANJE

Iako plaćanje i naplata nisu samo tehnička pitanja, tehnologija može značajno unaprijediti obavljanje finansijskih transakcija, omogućavajući da se ona obave brže, tačnije, pouzdanije i komfornije. Poslednjih godina učešće bezgotovinskog plaćanja u ukupnoj strukturi plaćanja između učesnika u platnom prometu sve više raste. Plaćanje bez upotrebe gotovog novca nazivamo bezgotovinskim plaćanjem. Ono se vrši preknjižavanjem potrebnog iznosa plaćanja sa računa dužnika na račun povjerioca kod iste kreditne ustanove i njene mreže filijala, ili između različitih kreditnih ustanova i to uz pomoć različitih instrumenata. Ovim plaćanjem postižu se velike uštede u poslovima, prostorijama, uređajima, kadrovima itd. jer se smanjuje potreba izrađivanja, čuvanja, prenošenja i čestog prebrojavanja golemih količina gotovog novca. Osim toga, ovakvim plaćanjem se omogućuje veoma potrebno praćenje i kontrolisanje privrednih kretanja od za to određenih ustanova.

Najčešće korištena sredstva za obavljanje finansijskih transakcija u bezgotovinskom poslovanju su:

-Kreditne/debitne kartice

-Pametne kartice (Smart Card) i elektronski novčanici (Electronic Wallet)

-Elektronski ili digitalni novac (Electronic Money, Digital Cash)

-Sistemi mikroplaćanja (Micropayment)

Kreditne/debitne kartice

Kreditna/debitna kartica se obično definiše kao mali komad kartona ili plastike koji sadrži neko sredstvo za identifikaciju (npr.potpis ili sliku), što omogućava osobi na koju kartica glasi da kupuje robu ili usluge na teret svog računa, koji se periodično zadužuje. Ove kartice se često nazivaju i „plastičnim novcem“ i one u znatnoj mjeri zamjenjuju čekove i gotovinu. Plastične kartice predstavljaju put u svijet bez čekova i bez gotovog novca, tako da se sva plaćanja stanovništva mogu vršiti putem ovih kartica na teret računa građana kod banaka.

Omogućavajući klijentima da svoje obaveze izmiruju kreditnom/debitnom karticom, prodavac ili davalac usluga (Enablers) ubrzava tok finans.sredstava (Cash Flow) i smanjuje troškove naplate. Ujedno, otklanja se potreba za klasičnim fakturisanjem, što ima za posljedicu potencijalno značajno sniženje tehničkih i administrativnih troškova same naplate. Posrednici u ovom obliku plaćanja zarađuju na članarinama koje naplaćuju od svojih komitenama, na provizijama kojima naplaćuju svoje usluge, ali isto tako i naplatom kamata neurednim komitentima. Sa druge strane, plaćanje karticom za kupca znači svojevrsnu odgodu plaćanja ili kratkoročno zaduživanje, što je za njega svakako privlačna pogodnost. Ukratko, plaćanje karticom putem Interneta nudi kupcu sve uobičajene prednosti takvog načina plaćanja, uvećan za komfor koji je karakterističan za bezgotovinsko plaćanje.

U razvijenim zemljama se ove kartice sve više koriste, djelimično i iz razloga što se na ovaj način obezbjeđuje bolja naknada za transakcione depozite kao i zbog uvođenja eksplicitne provizije na ranije besplatne usluge u vezi sa čekovima. Osim toga na razvoj plastičnih kartica utiče mogućnost da se u svakom momentu mogu kupiti robe i usluge – u zemlji ili u inostranstvu – što je pogodno ne samo za potrošače nego i za trgovinu koja time može znatno povećati robni promet.

*Kreditne kartice pojavile su se u Sjedinjenim Državama tokom 1920-ih godina, kada su pojedine firme, poput naftnih kompanija i lanaca hotela, počele da ih izdaju svojim potrošačima. Ovakve kreditne kartice bile su zatvorenog tipa, tj. mogle su da se koriste samo u prodajnim/uslužnim objektima kompanije koja ih je izdala. Njihova upotreba značajno je povećana nakon II svjetskog rata.

Prvu univerzalnu kreditnu karticu, koja je mogla da se koristi u raznovrsnim prodajnim/uslužnim objektima, izdavao je Diner's Club, Inc., 1950.godine. U ovom sistemu, kompanija koja posluje kreditnim karticama (Diner's Club) naplaćuje vlasnicima kartica godišnju proviziju, a njihove račune zadužuje mjesečno ili godišnje. Firme-kooperanti širom svijeta plaćaju provizije za usluge Diner's Cluba u rasponu od 4 do 7% od ukupnog iznosa računa. Drugu značajniju karticu ovoga tipa lansirala je American Express Company 1958.godine.

Kasnije su se pojavili bankarski sistemi kreditnih kartica, u kojima banka odobrava račun trgovca odmah po prijemu računa o prodatoj robi, prikupljajući iznose koji će biti zaračunati vlasniku kartice na kraju ugovorenog perioda. Vlasnik kartice ovaj iznos plaća banci u totalu ili mjesečnim ratama sa obračunatom kamatom. Prvi bankarski sistem od nacionalnog značaja bio je BankAmericard, koji je pokrenula Bank of America iz Kalifornije 1959. godine. Ovaj sistem licenciran je u drugim državama početkom 1966.godine, a od 1976-77. godine nosi naziv VISA.

Mnoge banke koje su organizovale sisteme kreditnih kartica na lokalnoj ili regionalnoj osnovi odlučile su da pristupe velikim nacionalnim sistemima pošto se obim usluga (ishrana i smještaj, kao i kupovina u prodavnicama) širio. Međutim, tek nedavno je upotreba kreditnih kartica značajno proširena izvan sjeverne Amerike, budući da je do kraja sedamdesetih nivo njihove upotrebe u Evropi bio vrlo nizak.

Kreditna kartica, u današnjem smislu te riječi, je kartica koja dokazuje da je njenom vlasniku odobrena kreditna linija. Ona omogućava vlasniku da kupuje i/ili podiže gotovinu do prethodno utvrđenog iznosa; odobreni kredit može se u cjelosti isplatiti na kraju određenog perioda ili se može isplaćivati u ratama, pri čemu se neizmireni dug smatra odobrenim kreditom. Kamata se zaračunava na iznos bilo kojeg odobrenog kredita, a vlasniku se ponekad naplaćuje i godišnja provizija.

*Debitne kartice su novijeg datuma i predstavljaju metod plaćanja koji se najbrže razvija u Velikoj Britaniji. Kod ovih kartica potrošač se za izvršeno plaćanje zadužuje na njegovom transakcionom računu kod banke i to odmah ili dva-tri dana poslije izvršene transakcije. Debitne kartice u razvijenim zemljama imaju još uvijek niži nivo korišćenja nego kreditne kartice, ali korišćenje debitnih