Maturski, seminarski i diplomski radovi iz menadžmenta.

Obveznica je hartija od vrednosti kojom se emitent (izdavalac obveznice) obavezuje da će imaocu obveznice isplatiti iznos nominalne vrednosti tj. iznos koji je naznačen na njoj i ugovorenu kamatu. To je obligacija koja se izdaje u seriji. Obveznice (eng. – Bonds) su dužničke hartije od vrednosti, koje investitori (kupci) na finansijskom tržištu kupuju radi ostvarivanja prihoda u vidu kamate, a emitenti (prodavci) prodaju radi pribavljanja dodatnih finansijskih sredstava. Upravo se u tome ogleda značaj obveznica. Emitenti ovih hartija mogu biti javna preduzeća, lokalni organi uprave, privatne kompanije i država. Uložena sredstva za kupovinu obveznica mogu da budu povraćena odjednom o roku dospeća ili u ratama zajedno sa kamatom.

Šira primena obveznica je počela krajem XVII veka sa pojavom državnih zajmova. Državne obveznice emituju se sa ciljem prikupljanja novčanih sredstava radi pokrića budžetskog deficita i za finansiranje investicionih projekata od opšteg značaja (aerodromi, autoputevi, hidrocentrale, železnica itd.). Ove obveznice izdaje i garantuje sama država, zbog čega se često nazivaju i Zero Risk obveznice. Obveznice koje izdaju organi lokalne uprave se nazivaju municipalne obveznice i nose višu kamatu, ali je i rizik ulaganja veći, nego kod državnih obveznica. Korporacijske obveznice izdaju privatne kompanije, radi prikupljanja novčanih sredstava za pokriće troškova, kao i za potrebe razvoja.

Obveznice se sastoje od plašta i kamatnih kupona.
Plašt sadrži:
1.Oznaku da je obveznica i vrstu obveznice,
2.Naziv i sedište emitenta,
3.Ime kupca obveznice ili oznaku da obveznica glasi na donosioca,
4.Nominalnu vrednost obveznice,
5.Naziv garanta, ako se radi o garantovanoj obveznici,
6.Visinu kamatne stope,
7.Procenat učešća u dobiti, ako je to učešće predviđeno,
8.Rokove i mesto plaćanja nominalne vrednosti obveznice i kamatne stope,
9.Mesto i datum emisije,
10.Oznaku serije i kontrolni broj,
11.Faksimil potpisa ovlašćenog lica emitenta i pečat emitenta obveznice i
12.Oznaku rokova plaćanja nominalne vrednosti obveznice i kamate, odnosno anuiteta (amortizacioni plan).

Kamatni kupon sadrži:
1.Oznaku serije i broj kupona,
2.Visinu kamate,
3.Datum dospeća, mesto i način plaćanja kamate i
4.Faksimil potpisa ovlašćenog lica emitenta i pečat emitenta obveznice.*

*Zakon o hartijama od vrednosti, Službeni list SRJ, br. 26/95 i 59/98
Vrste obveznica

Postoji više vrsta obveznica, a načini njihovog klasifikovanja su sledeći:
1.Prema načinu obezbeđenja prava iz obveznica:
a.Garantovane obveznice – njima se obezbeđuju sredstva za finansiranje potreba koje su od javnog interesa, a za obaveze emitenta tih obveznica garantuje država. Banke, preduzeća ili neka druga pravna lica ne mogu biti emitenti ovih obveznica.
b.Negarantovane obveznice
c.Hipotekarne založnice – to su obveznice iz kojih su obaveze emitenta obezbeđene hipotekom. Ovu vrstu obveznica emituju isključivo banke radi refinansiranja hipotekarnih kredita (kao obezbeđenje za slučaj da korisnik hipotekarnog kredita nije u mogućnosti da izmiri svoje obaveze u određenom roku).

2.Prema roku dospeća obaveze emitenta:
a.Kratkoročne obveznice – rok dospeća do godinu dana
b.Dugoročne obveznice – rok dospeća duži od godinu dana

3.Prema načinu ostvarivanja prava na kamatu:
a.Obveznice sa kamatom isplativom odjednom (obveznica bez kupona) – kamata se isplaćuje odjednom posle određenog roka ili prilikom konačne isplate nominalnog iznosa na koji obveznica glasi
b.Obveznice sa kamatom isplativom u kamatnim periodima (obveznice sa kuponima)

4.Prema prinosu:
a.Obveznice sa fiksnom kamatom
b.Obveznice sa varijabilnom kamatom

5.Prema načinu ostvarivanja prava na povraćaj nominalnog iznosa:
a.Jednokratne obveznic
b.U ratama anuitetima

6.Prema posebnim pravima:
a.Participativne – obveznice koje njihovom imocu pored kamate daje i pravo na dividendu u skladu sa odlukom o emisiji
b.Zamenljive – konvertibilne obveznice koje daju pravo pretvaranja obveznica u akcije ili pravo preče kupovine akcija.

Prihod obveznica

Prihod obveznice (yield) se izračunava kao razlika između vrednosti kupona i cene obveznice. Kupovinom obveznice u samoj emisiji, prinos je jednak sa kamatom obveznice. Promenom cene, menja se i prinos. Kada cena obveznice na tržištu kapitala padne, stopa prinosa raste s obzirom da je prinos zagarantovan i obrnuto. Primera radi pretpostavimo kupovinu obveznice u emsiji po ceni od 2.000 dinara, sa prinosom od 10%, odnosno 200 dinara. Kad cena obveznice na tržištu kapitala padne na 1600 dinara, prinos raste na 12,5% – i dalje se dobija zagarantovani prinos od 200 dinara na obveznice čija se vrednost smanjila. U drugom slučaju, ako cena obveznica poraste za recimo 400 dinara, prinos obveznice se smanjuje na 8,33%.

Obveznica vs. Akcija

Iako su i obveznice i akcije hartije od vrednosti, obveznice imaju dužnički, a akcije vlasnički karakter. Kamata na obveznice, kao prihod od kapitala investitoru koji ih kupuje, je po definiciji niža od dividende kao prihoda na uloženi kapital u kupovinu akcija. Obveznice uglavnom imaju unapred definisanu fiksnu kamatu, zbog čega je i rizik ulaganja kapitala u obveznice niži. One predstavljaju obavezu izdavaoca da o roku dospeća isplati uloženi iznos sredstava. Dividenda nije unapred poznata, a emitenti akcija mogu odlučiti da uopšte i ne isplaćuju dividendu i nemaju obavezu da od investitora otkupe akcije. 

Pojam i karakteristike obveznica Republike Srbije – obveznice stare devizne štednje

Problem stare devizne štednje nastao je 70-tih i 80-tih godina prošlog veka, kada je devizna štednja predstavljala značajan izvor strane valute i investicionog kapitala. Državljanima je omogućeno da u domaćim bankama otvaraju devizne štedne račune denominovane u čvrstim valutama zapadnih zemalja, a visoka kamatna stopa domaćih banaka na ovu štednju je privlačila i sredstva jugoslovenskih građana na radu u inostranstvu, jer je ona bila viša nego domicilne kamatne stope u zemljama porekla tih valuta.
Političke tenzije su, pre svega, dovele do narušavanja ovakvog sistema. Završetak ovakvih dešavanja došao je 1991/92 u Srbiji i Crnoj Gori kada je vršeno odlaganje dalje isplate deviznih štednih uloga građana, da ne bi došlo do stečaja dela tadašnjeg bankarskog sistema. Takav poduhvat je izvršen s obzirom da su sredstva štediša potrošena, a investicije propale, pri čemu banke nisu imale rezerve za problematična potraživanja iz kojih bi kompenzovale svoje obaveze, koje su iznosile oko 6 milijardi DEM. Stara devizna štednja – štedni ulozi u državnim bankama, je imala garanciju Federacije, pa je rešavanje ovog pitanja bilo od velikog značaja i za samu državu, jer se odnosilo na njen kredibilitet.

Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana je predstavljao prvobitno rešenje problema stare devizne štednje. Po ovom zakonu, država je trebala da preuzme