Gotovi Seminarski Diplomski Maturalni Master ili Magistarski
Gabriel Garcia Marquez, "LJubav u doba kolere" - Verzija za štampu

+- Gotovi Seminarski Diplomski Maturalni Master ili Magistarski (https://www.maturskiradovi.net/forum)
+-- Forum: Obrazovanje (/Forum-obrazovanje)
+--- Forum: Književnost (/Forum-knji%C5%BEevnost)
+--- Tema: Gabriel Garcia Marquez, "LJubav u doba kolere" (/Thread-gabriel-garcia-marquez-ljubav-u-doba-kolere)


Gabriel Garcia Marquez, "LJubav u doba kolere" - VS1 - 03-06-2010 11:00 AM

Maturski, maturalni, seminarski, diplomski i master radovi iz književnosti.

Neosporna je činjenica da od šezdesetih godina XX veka do danas hispanoamerički roman uživa izuzetnu popularnost u svetu. Ne mislimo samo na pohvale kritike, studije i članke, već i na svesrdan prijem ovog romana od strane čitalačke publike. Pojava se sagledava kroz brojna književna priznanja dodeljena hispanoameričkim piscima za poslednjih tridesetak godina, tiraže pojedinih romana i prevode na svetske jezike, kao i kulturne i društvenopolitičke kontekste razvoja društva u Hispanskoj Americi. Nema sumnje da je uspehu savremene hispanoameričke književnosti doprinela i pažljivo organizovana i pripremljena propagandna kampanja izdavačklh kuća sa iatinoameričkog kontinenta, ali se ujedno takozvani »bum« hispanoameričkog romana mora sagledati i kao prirodan ishod procesa sazrevanja književnog izraza naroda tog kontinenta, društvenopolitičkih promena koje su se postepeno ostvarivaie, ekonomskih preobražaja koji su se odrazili, između ostalog, i na porast broja potrošača kulturnih dobara u srednjim slojevima savremenog latinoameričkog društva.

Pre svega, šezdesetih godina došlo je do znatnog razvoja izdavačkih kuća u Hispanskoj Americi: u Argentini Losada i Sudamerieana, u Venecueli Monte Avila, na Kubi Casade las Americas, u Meksiku Fondo de Cnltura Economica, Siglo XXI i Joaquin Mortiz, da pomenemo neke od najznačajnijih. To je ujedno trenutak u kom sazreva nekoliko generacija pisaca i dostiže vrhunski kvalitet u oblasti romana, poezije i ogleda. Primera radi, pomenućemo samo činjenicu da je od šezdesetih do danas Nobelovu nagradu za književnost dobilo više hispanoameričkih autora: Migel Anhel Asturijas (1967), Pablo Neruda (1971), Gabrijei Garsija Markes (1982), i Oktavio Paz (1990), najznačajniju književnunagradu na španskom jezičkom području, »Servantes«, dobili su, do sada, Aleho Karpentijer (1977), Horhe Luis Borhes (1979), Huan Karlos Oneti (1980), OktavioPaz (1981), Ernesto Sabato (1984), Karlos Fuentes (1987), Augusto Roa Bastos (1989), Adolfo Bioj Kasares (1990), Dulse Marija Lojnas (1992), Mario Vargas LJosa (1994), Giljermo Kabrera intante (1997), Horhe Edvards (1999), Alvaro Mutis (2001); nagrada Medicis za najznaćajnije deio stranog autora objavljeno u Francuskoj dodeljena je brojnim hispanoameričkim autorima. Sve u svemu, Latinska Amerika, kontinent neverovatnih suprotnosti, kontinent »sedam boja«, kako ga je nazvau Herman Arsinijegas (German Arciniegas) u svom delu Historia de la Culiura en America Latina. El Continente de Siete Colores (Istorija kulture u Latinskoj Americi.

Kontinent sedam boja sagledavajući sve elemente koji mtegrišu kulturu ovog prostranog kontinenta, sa kuiturom mešanaca, koja se razvijala pod uticajima španske renesanse, evropskog liberalizma, američkog imperijalizma i kolonijalizma, sovjetske revolucije, kontinent nerazvijenih zemalja. sa režimima koji su išli od socijalističkog društva do najmračnijih fašističkih chktatura, pružio je svetu šezdesetih godina književnost koja je osvežila mogućnosti proznog izražavanja.

Savremeni roman Hispanske Amerike rađa se četrdesetih godina ovog veka. Datum nije slučajan. Završetkom građanskog rata u Španiji, intelektualna elita te zemlje odlazi u izgnanstvo i naseljava zemlje Latinske Amerike, u kojima će u značajnoj meri doprineti procvatu kulturnog i intelektualnog života. S druge strane, svetski rat doneo je potpunu izolaciju Latinske Amerike od Evrope čija su se umetnička stremljenja i inovacije do tada budno pratili. Drugi svetski rat, osim toga, za mnoge je latinoameričke zemlje značio nagli industrijski razvoj, ekonomski procvat i blagostanje pošto su Sjedinjene Američke Države sa celokupnom privredom usredsređenom na rat u Evropi i na Pacifiku, bile prinuđene da uvoze veliki broj proizvoda. Gradovi se naglo razvijaju kao urbane sredine, stvara se ijača radnička klasa, organizuju sindikalni pokreti. Razvijaju se i srednji slojevi društva, do tada manje prisutni u latinoameričkoj svakodnevici, tako da se stalno povećava i krug potencijalnih čitalaca, prethodno ograničen isključivo na elitu. To ne znači da broj nepismenih i dalje nije zastrašujući, ali to je samo jedna od brojnih protivrečnosti razvoja ovog kontinenta.

To je doba kada najveći esejisti ovog kontinenta postavljaju suštinsko pitanje šta je to biti Meksikanac, Argentinac, Čileanac itd., pokušavajući da problem nacionalne pripadnosti i identiteta postave na filozofske osnove. Postepeno se prevazilaze živopisnost i prevlast prirode u romanima, a pogotovti naivne političke poruke. Nacionalni identitet u književnim delima ne traži se više u slikovitim i bogatim opisima prirode ili u egzotičnim nacionalnim tradicijama. Težnja za univerzalnim donela je novom hispanoameričkom romanu sposobnost da se ravnopravno uključi u zapadnu ch ilizaciju i kulturu, zrelošću u sagledavanju društvene i političke situacije svojih zemalja, kao i stalnim pokušajima da se preispita roman i njegove strukture kao sredstvo umetničkog izražavanja, da se preobrazi jezik književnog dela.

Mario Vargas LJosa u jednoj od najznačajnijih studija o delu Gabrijela Garsija Markesa , dajući teorijsko tumačenje savremenog romana, koji ima za uzor viteške romane iz Srednjeg veka, uvodi pojam »totalni roman« (la tiovcla total), kao najadekvatniji za kvalifikovanje dela kao što su Cien anos de soledad(Sto godina samoće) ili Cobra kubanskog pisca Severa Sarduja, a mogli bismo tu svrstati i njegov roman La casa verde (Zelena kuća). Naša citalačka publika nije imala prilike da upozna dela mnogih prethodnika velikih hispanoameričkih pisaca današnjice, delimično zbog nedostatka hispanističke tradicije u našoj zemlji, delimično zbog činjenice da su naši izdavači, na žalost, godinama kasnili za svetskim ktilturniin metropolama. Tako smo i Gabrijela Garsija Markesa upoznali skoro deset godina kasnije u odnosu na Pariz, NJujork ili London. A taj hispanoamerički roman nije stvoren preko noći. On je uslovljen godinama upornih traganja za sopstvenim, originalnim, književnim izrazom, kao i borbom za kulturnu emancipaciju.

Kao naslednici tradicije španske književnosti, dobri poznavaoci evropskog i američkog romana, upoznati sa novim tehnikama proznog izražavanja, hispanoanerički pisci ostvaruju sintezu istraživanja u oblasti tehnike naracije i političke svesti, estetike i etike. »Latinska Amerika u njima nudi novo lice svetu i saopštava svoje nade i svoj bol. Iz haosa i revolucija izdiže se novi čovek, a novi latinoamerički romansijeri proroci su tog novog čoveka.«11 Pojavom takozvanog »buma« postavlja se i probiem metodologije generacijskih podela, jer, kao što to na ubedljivnačin pokazuje Donald Šou, posle 1950. godine veoma je teško poštovati hronologiju koja bi se zasnivala ua podeli prema generacijama, tj. na osnovu datuma rođenja autora ili datuma pojave njegovog prvog značajnijeg dela. Upravo je primer koji navodi Šou više nego ubedljiv: kubanski pisac Lesama Lima, rođen 1912. godine objaviće svoj roman Paradiso tek 1966. godine, a Vargas LJosa, koji se rodio 24 godine posle Lesama Lime, dostiže afirmaciju kao pisac već 1963. svojim romanom La ciudady los perros (Grad i psi). Teško je utvrditi tačno kriterijume na osnovu kojih se pojedini pisci ubrajaju u grupu pripadnika »buma« a izostavljaju drugi. Neosporno je da mu pripadaju Hulio Kortasar, Karlos Fuentes, Gabrijel Garsija Markes, Mario Vargas LJosa, Hose Donoso, Augusto Roa Bastos i Giljermo Kabrera Infante sa drugom generacijom kojoj pripadaju Fernando del Paso, Gustavo Sains, Salvador Elisondo, Hose Agustin, Severo Sarduj, Rejnaldo Arenas i drugi.