Stvarna i pravna zabluda - Verzija za štampu

Krivično djelo čini jedinstvo objektivnog neprava i krivice kao subjektivnog elementa. Samo prouzrokovanje neprava, ako se ono ne može u činiocu subjektivno uračunati nije dozvoljeno na prjekor i nastupanje krivičnopravne kažnjivosti. Prema shvatanju koje je postalo vladajuče u modernoj nauci krivičnog prava za postojanje krivice traži se i svjest o protivpravnosti.

Učinilac koji nije nikako mogao da zna za zabranjenost svog djela ne postupa skrivljeno. Drugim rječima, neotklonjiva pravna zabluda isključuje krivicu. Takvo jedno rješenje je u skladu sa principom induvidualne subjektivne odgovornosti i zahtjevima pravne države.
Nasuprot njemu stoji kruto pravilo, zasnovano na fikciji da građani poznavaju svo pravo, da nepoznavanje prava škodi, a koje je nužna posljedica usvajanja čisto psiholoških teorija krivice. Naime prema ovim teorijama, krivica predstavlja subjektivni (psihički) odnos učinioca prema svom djelu, koji se ispoljava kroz svijest i volju, tj. to je relacija između psihe učinioca i protivpravne posljedice koju pozitivno pravo smatra kažnjivom.

Krivica se, u stvari, svodi na dva elementa, umišljaj i nehat, dok je svijest o zabranjenosti djela potpuno irelevantna za njeno postojanje. Nastale u ranijoj njemačkoj doktorini, psihološke teorije su sve do početka dvadesetog vjeka bile jedino učenje o krivici. One polaze od prirodnog sadržaja krivice, ali lišene normativnog elementa, nemoćne su u pokušaju da pod jedinstven pojam krivice povedu nesvjesni nehat, koji je duboko obilježen vrjedonosnom kriterijem.