Maturski, seminarski i diplomski radovi iz biologije i ekologije.

Primarni cilj organizacija u okviru monitoringa je što uspješnija implementacija zacrtanih mjera i aktivnosti u oblasti okoliša, a ogleda se kroz identificiranje problema u implementaciji, reagovanjem na uočene probleme i zajedeničkim istupom pred relevantnim institucijama vlasti. Sekundarni cilj je pozitivna kritika vlasti uz stalno naglašavanje odgovornosti za preuzete obaveze u sektoru okoliša.

Ovaj izvještaj je skup izlaganja pet nevladinih organizacija pred Parlamentarnom skupštinom BiH (Eko Neretva, Jablanica; Oaza, Mostar; Centar za okolišno održivi razvoj, Sarajevo; Eko zeleni, Tuzla i Regionalni centar za zaštitu okoliša, Sarajevo) okupljenih u okviru procesa monitoringa implementacije Srednjoročne razvojne strategije u oblasti okoliša.

Nevladine ogranizacije su kroz proces monitoringa (2003-2005) uočile probleme nastale kao posljedica neodgovarajućeg zakonskog okvira (nepostojanje odgovarajućih zakona i institucija za zaštitu okoliša) ali i nedosljednu primjenu već usvojenih zakona ( zbog nedonošenja podzakonskih akata ili neodgovarajućeg rada inspekcijskih službi i prebacivanja odgovornosti između raznih nivoa vlasti).

Kako je jedan od ciljeva monitoringa nevladinih organizacija i dijalog u o učenim problemima sa odgovornim institucijama vlasti, odlučili smo se obratiti najvišem državnom zakonodavnom tijelu – Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i urgirati za rješavanje dijela uočenih problema u oblasti okoliša.

Pred Ustavno-pravnu komisiju Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, izašli smo sa zahtijevom za ubrzanje procesa usvajanja Okvirnog zakona o okolišu na državnom nivou, kao preduslovu za uspostavljanje odgovarajućih institucija (Agencije i Fonda za zaštitu okoliša) i donošenje pratećih zakona i podzakonskih akata u oblasti okoliša. Ukazali smo na potrebu rješavanja pitanja okoliša na državnom nivou i iznijeli svoje argumente za to.

Kroz višemjeseče dogovore sa Parlamentarnom skupštinom BiH, 'javno saslušanje' je održano 15. septembra 2005. Kroz nekoliko pripremnih sastanaka, nevladine organizacije okupljene oko monitoringa u oblasti okoliša, odredile su na šta će se fokusirati u izlaganju, odredile organizacije koje će izlagati, a onda pripremile i usaglasile svoja izlaganja.

Okoliš i ljudska prava
(Eko Neretva, Jablanica)

Ustavom, kao najvišim aktom, država garantuje svojim građanima pravo na zdravlje i život u zdravoj sredini. Iako je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima UN-a samo preporuka i ne nameće obaveze državi, ipak je njezin sadržaj Bosna i Hercegovina, unijela u Ustav i tako ga učinila obaveznim.
Pravo na razvoj je prihvaćeno kao ljudsko pravo usvajanjem Deklaracije o pravu na razvoj od strane Generalne skupštine UN-a 1986. godine gdje se navode ključni principi ljudskih prava koji su i ključni i za razvoj, kao što su:
•puni suverenitet nad prirodnim resursima;
•učešće javnosti u razvoju;
•jednake mogućnosti;
•stvaranje povoljnih uvjeta za uživanje drugih građanskih, političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava.

Ključni princip u ostvarenju prava na razvoj je princip učešća javnosti u razvojnom procesu.
Ovo podrazumijeva da će građani biti uključeni u proces donošenja odluka o ciljevima razvoja, utvrđivanju politika, razvoju projekata, programa i drugih aktivnosti. Građani će direktno ili preko svojih zastupnika, pojedinačno ili kroz udruživanje usmjeravati pravac razvoja i tako biti dio razvojnog procesa što je od posebnog značaja. Da bi se osigurao princip učešća javnosti u cjelokupnom procesu neophodno je osigurati učešće građana i u monitoringu implementacije programa i evaluaciji napretka.
Pravo na razvoj nameće obavezu i državi (da osigura ravnopravan i adekvatan pristup osnovnim resursima) i međunarodnoj zajednici (da promovira pravične razvojne politike i djelotvornu međunarodnu suradnju).
Usvajanjem Konvencije o pristupu okolinskom informiranju i obaveznom učešću javnosti u donošenju okolinskih odluka u Arhusu (Danska) 1998. godine, stvoreni su mehanizmi za demokratsko odlučivanje u ekologiji i monitoring ljudskih prava u toj oblasti u BiH. Dosljedna primjena Arhuske Konvencije za zemlje potpisnice (BiH još uvijek nije ratificirala Arhusku konvenciju) postala je obaveza vlada i parlamenata i mehanizam za monitoring ljudskih prava u sektoru okoliša nevladinim organizacijama, civilnom društvu i medijima.

Također Zakon o pristupu informacijama, bar pravno, omogućava ispunjavanje prava na informaciju i u oblasti okoliša. Međutim još uvijek puno truda treba uložiti da bi se ovaj zakon počeo primjenjivati u praksi i da građani imaju pravovremenu informaciju o kvaliteti zraka, vode, hrane i ispunjavanju njihovih prava na zdravlje i život u zdravoj sredini.