- Austro-Ugarska...1

- Povijest...1

- Politička podjela...2

- Austro-Ugarsko razdoblje...2, 3, 4

- Bosna i Hercegovina po dolasku Austro-Ugarske ...5

- Struktura stanovništva ...6

- Porezi ...6

- Odnos prema vjerskim zajednicama ...7

- Složenost agrarnog pitanja ...7

- Carinsko područje ...8

- Carigradska konvencija ...9

- Literatura ...10


AUSTRO-UGARSKA



Carska i kraljevska (k.u.k.) dvojna monarhija Austro-Ugarska (1867. – 1918.) bila je višenacionalna država u Srednjoj Europi s vladarima iz kuće Habsburg. U njoj su živjeli Nijemci, Talijani, Furlani, Ladini, Hrvati, Mađari, Poljaci, Rumunji, Rusini, Slovaci, Česi, Srbi, Slovenci i drugi narodi.


POVIJEST

Austro-Ugarska je utemeljena 8. juna 1867. Austro-ugarskom nagodbom kojom je osigurana ravnopravnost Mađarske u državnopravnim odnosima s Austrijom. Dvojna monarhija nestala je nakon poraza u Prvom svjetskom ratu.
Prema osnivanju Austro-Ugarske negativno su se odnosili drugi narodi višenacionalne države. Posebno su Slaveni smatrali svoje interese zanemarenima, što je dovelo do stalnih napetosti u odnosima s carskom vlašću. Tek je pred kraj prvog svjetskog rata, početkom listopada 1918. Karlo IV. (I.) "Manifestom naroda" dao jednaka prava svim narodnostima. Manje od mjesec dana kasnije potpisano je primirje, Austro-Ugarska je poražena, a Čehoslovačka, Poljska, Banatska Republika i Država SHS proglasili su neovisnost čime je dvojna monarhija de facto prestala postojati. Odcjepljenje je službeno potvrđeno mirovnim ugovorima u Saint Germainu s Austrijom i Trianonu s Mađarskom.

Ustroj Austro-Ugarske

Tek osnovana dvojna monarhija trebala je biti zajednica dviju država, Austrije i Mađarske, utemeljena na istopravnosti obiju država. Vanjska politika, vanjska trgovina kao i vojne snage su trebale biti pod zajedničkom upravom (stvarna zajednica) a austrijski car Franjo Josip I. (1867. – 1916.) je bio zajednički poglavar dvojne monarhije, u Mađarskoj okrunjen za kralja.
Vlast u Austro-Ugarskoj bila je podijeljena između tri strukture:
Mađarske vlade
Austrijske vlade
objedinjene vlade pod okriljem monarha

Ujedinjeno ministarsko vijeće imalo je ovlasti nad zajedničkim poslovima, a bilo je sačinjeno od tri ministra ujedinjenih resora (financije, vojska i vanjska politika), predsjednikâ vlade oba dijela monarhije, nekolicine nadvojvoda i monarha. Dva poslanička izaslanstva, austrijsko i mađarsko, sastajala su se odvojeno i izglasavala proračun Ujedinjenog ministarskog vijeća i na taj način utjecala na zajedničku administraciju. Ministri su bili odgovorni samo monarhu, koji je odlučivao o vanjskoj i vojnoj politici.

POLITIČKA PODJELA

Rijeka Leitha (Lajta) bila je granica između austrijske i ugarske polovice monarhije. Zapadni dio carstva pod austrijskom upravom nazvao se Cislajtanija (područje prije rijeke Leithe s austrijske perspektive), dok se istočni dio carstva pod mađarskom upravom nazivao se Translajtanija (područje preko rijeke Leithe). Bosnom i Hercegovinom koja je bila pod austrougarskom upravom od 1878., zajednički su upravljali oba dijela monarhije. Ova tablica prikazuje stanje u monarhiji prema popisu stanovništva od 31. prosinca 1910. godine.

AUSTRO-UGARSKO RAZDOBLJE

Po završetku rusko-turskoga rata, 1878 je održan Berlinski kongres na kojem je donešena odluka da će Bosnu i Hercegovinu, koja je još bila formalno pod turskim vrhovništvom, zauzeti Austro-Ugarska i dovesti pod svoju jurisdikciju. Austrijskim postrojbama, jačine 82.000 ljudi, suprotstavila se slabo organizirana pretežno muslimanska milicija od 40.000 vojnika , koju je vodio sarajevski agitator Hadži Lojo. Glavne austrijske snage, tzv."okupacijske jedinice" od 9.400 vojnika pod zapovjedništvom baruna Josipa Filipovića, brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivši Banju Luku, Maglaj i Jajce, dok su postrojbe pod zapovjedništvom podmaršala Stjepana Jovanovića nadirale iz Dalmacije. Nakon bitke kod Viteza u srednjoj Bosni u kojoj su presudno porazile vojsku bosanskih Muslimana, Filipovićeve postrojbe zauzele su Sarajevo (u kojemu je pružen žestok otpor domaćeg muslimanskog stanovništva), te napredovanjem kroz Hercegovinu i Novopazarski sandžak zauzele cijelu Bosnu i Hercegovinu. Osvajanje je trajalo manje od tri mjeseca, tijekom kojih su ukupni gubitci austrijskih jedinica iznosili 946 poginulih i 3.980 ranjenih vojnika. Ako se uzme u obzir loše stanje prometnica, može se zaključiti zajedno s jednim suvremenikom da je Austrija zauzela Bosnu i Hercegovinu za onoliko vremena koliko je trebalo njenim vojnicima da propješače kroz nju s kraja na kraj. Od 1878.- 1918. traje austrijska uprava u Bosni i Hercegovini. Tijekom toga perioda, najznačajni procesi koji su oblikovali društvo bijahu:
- definitivno ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politički prostor Europe. Od 1878. BiH, i njeni narodi, je dio europskog poretka, i njena sudbina je povezana s europskim ideologijama, sukobima i geopolitičkim planovima.
- konačna kristalizacija bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba od etničko-vjerskih u moderne političke subjekte, ili, od naroda u nacije, integrirane u nacionalni korpus zajedno sa svojim sunarodnjacima izvan BiH. Bosanski Muslimani, koji su teško primili odvajanje od Osmanskog carstva, i prvi puta se našli pod vlašću stranog, kršćanskog i zapadnog imperija, reagirali su dvojako:

a) jedan dio (po nekim procjenama, od 100.000 do 200.000 ljudi) se iselio u Tursku
b) drugi su nevoljko prihvatili austrijsku vlast, i pokušali se prilagoditi, bilo inzistiranjem na održanju zatečenog stanja (većina muslimanskog plemstva), bilo modernizacijom u zapadnom stilu.

Od 1882, austrougarski upravitelj Bosne i Hercegovine, madžarski povjesničar Benjamin Kallay, pokušavao je, sustavnom politikom promovirati termin "Bošnjak", koji bi "pokrio" sve stanovnike BiH, te djelovao kao glavni faktor stvaranja bošnjacke "nacije". U praksi se to očitovalo u financiranju pro-bošnjačkih publikacija i udruga, aktivnom promidžbom u školstvu, kao i zabrani ili gušenju hrvatskih i srpskih nacionalnih udruga. No, ta ideja, da se administrativno "stvori" nova nacija, s muslimanskim plemstvom kao stožerom cijeloga projekta, bila je u začetku osuđena na propast- pokušaji negiranja vec postojećih nacija (hrvatske i srpske) u Bosni i Hercegovini samo su doveli do porasta netrpeljivosti. Godina 1906 i 1907 su osnovane nacionalne stranke Bosnskih Muslimana, Srba i Hrvata.

Austro-ugarsko razdoblje je doba umjerene modernizacije Bosne i Hercegovine (početci industrijalizacije, reforme u školstvu i društvenim odnosima), koja je imala za cilj zadržati BiH kao posebnu, samo-održivu upravnu jedinicu u okviru Austro-Ugarske monarhije, ali bez radikalnih poteza koji bi mogli poremetiti ravnotežu odnosa u Habsburškom carstvu. Opća zaostalost kočila je provedbu i umjerenih reformi. Habsburška monarhija se nije usudila izvršiti agrarnu reformu, kojom bi bila oduzeta zemlja muslimanskom plemstvu, koje je vremenom, koristeći pragmatizam i oportunizam bečkoga dvora, od protivnika Austro-Ugarske monarhije postalo jednim od oslonaca austrijske vlasti U 1908 dolazi do Aneksijske krize. Kad je u Osmanlijskom Carstvu pobijedila mladoturska revolucija, Austro-Ugarska se pobojala da će morati vratiti BiH pa je 1908. odlučila te pokrajine anektirati izravno u svoj državni ustroj. To je izazvalo prosvjede Srba i Muslimana, ali i oštre istupe država Srbije i Crne Gore koje su prijetile ratom tvrdeći da je BiH nacionalno srpska zemlja. Naime, srpski političari prema velikosrpskoj teoriji tvrdili su kako su svi katolici i muslimani koji govore štokavskim narječjem pravi Srbi. Srbiju i Crnu Goru je 1908. primirila Rusija, kao njihov zaštitnik, s tvrdnjom kako još nije spremna za rat. Tako je aneksijska kriza oko BiH riješena samo privremeno, diplomatskim putem, ali su pripreme za konačni obracun ipak nastavljene. U Beogradu je osnovana teroristička organizacija "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i kao "Crna ruka"). Jačanje srpske države, posebno poslije uspjeha u Balkanskim ratovima (1912-1913), kao države-klijenta ruskog carstva, uz antagonizam velikih sila u Europi, dovelo je, kroz srbijansko financiranje sve radikalnijeg pro-jugoslavenskog i pro-srbijanskog tajnog udruženja "Mlada Bosna" i atentata na austrijskog prijestolonasljednika u Sarajevu, do Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske monarhije.

Godine 1914 u Sarajevu je 28.lipnja ubijen prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, sa suprugom Sofijom. Budući da je atentat organizirala prosrpska organizacija "Mlada Bosna" (atentator Gavrilo Princip je bio uvježbavan u terorističkim organizacijama u Srbiji i u vezi sa srpskom obavještajnom službom, kojom je zapovijedao pukovnik Dimitrijević-Apis), to je ubojstvo bilo povod ratu koji je Srbiji navijestila Habsburška monarhija, a što je dovelo Prvog svjetskog rata.

BOSNA I HERCEGOVINA PO DOLASKU AUSTRO-UGARSKE

Cjelokupno vrijeme vladavine Austro-Ugarske nad Bosnom podijeljeno je u više perioda:
1. Okupacioni period (1878. – 1908.)
1. Period vojne uprave (1878. – 1882.)
2. Period civilne uprave (1882. – 1908.)
2. Aneksiona kriza (1908. – 1910.)
3. Postaneksioni period (1910. – 1914.)
4. Prvi svjetski rat (1914. – 1918.)

Za Bosnu i Hercegovinu, uslovno rečeno, najvažniji je bio postaneksioni period, jer je Austro-Ugarska već tada vršila posljednje pripreme za uvođenje ustavnog stanja u Bosni i Hercegovini, što se i desilo 20. februara 1910. godine, kada je službeno proglašena ustavnost, koja je bila regulisana sa 6 zakona:
Zemaljski statut (Ustav)
Izborni red (Izborni zakon)
Saborski poslovni red (Poslovnik o radu sabora)
Zakon o društvima u BiH (Zakon o strankama, itd.)
Zakon sakupljanja u BiH (Zakon o načinu udruživanja)
Zakon o kotarskim vijećima (Zakon kontrolisanja rada kotarskih vijeća)

Bez obzira na sva ograničenja u pogledu zakonodavstva i uprave, koji su bili nametnuti bosanskohercegovačkoj autonomiji, Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život zemlje tri nove institucije:
Bosanski sabor
Zemaljski savjet
Kotarsko vijeće

Uz to je bilo neophodno zakonski garantirati osnovna građanska prava i regulisati javno udruživanje i sakupljanje, jer se bez toga ne bi mogao ostvariti ni minimum parlamentarnog života

STRUKTURA STANOVNIŠTVA

Demografske mijene kao posljedica promjene vlasti. Ukupna privredna i politička djelatnost austro-ugarske vlasti dovela je do izvjesnih demografskih promjena u BiH. Promjena ekonomskih i političkih prilika uzrokovala je iseljavanje pojedinih kategorija stanovništva, uglavnom u Tursku, Srbiju i Ameriku. Najviše su se iseljavali muslimani, posebno seljaci, a Vlada je na njihove zemlje dovodila doseljenike iz raznih dijelova Monarhije. Gradsko stanovništvo postepeno se povećavalo dolaskom činovnika, vojnika, intelektualaca, preduzetnika i industrijskih radnika iz Monarhije. Do 1914. doselilo se iz Monarhije blizu 200.000 ljudi, a iselilo se blizu 150.000 domaćih ljudih. Zbog iseljavanja udio muslimana u stanovništvu BiH pao je od 38,73 % u 1879. na 32,25 % u 1910. dok je udio katolika u istom periodu zbog doseljavanja porastao od 18,08 % na 22,87 %. Pravoslavni su zadržali stabilan demografski položaj, od 42,88 % na 43,49 %.

POREZI

Austrougarska finansijska politika u BiH. Centralno pitanje bosanskohercegovačke uprave u toku cijele austrougarske vladavine bile su finansije. Zakonom o upravljanju BiH postavljen je princip samofinansiranja bosanskohercegovačke uprave. Potrebe austrougarske kolonijalne privredne politike u BiH hitno su zahtijevale njeno uključivanje u u carinski sistem Monarhije. Naredbom od 24.decembra 1879. BiH je priključena od 1.januara 1880. „obćem carinskom području Austrougarske monarhije“. Carine su donosile znatan prihod, ali je osnovni teret samofinansiranja bosanskohercegovačke uprave snosio bosanski seljak u obliku neposrednih poreza. Osnovni takav porez bila je stara osmanska desetina, koja je 1906. pretvorena u „desetinski paušal“, što je bio prelazni stadij između desetine i modernog zemljišnog poreza. Značajnu ulogu u fiskalnoj politici Zemaljske vlade imao je državni monopol soli i duhana, zemaljski zajmovi, te sredstva dobijena od zajedničke vlade u obliku kredita i predujma za gradnju željeznica. Radi privlačenja kapitala iz Monarhije razvijan je i bankarski sistem. Vlada je 1895. osnovala Privilegovanu zemaljsku banku za BiH, radi privlačenja privatnog kapitala.

ODNOS PREMA VJERSKIM ZAJEDNICAMA

Pokušaji podvrgavanja vjerskih zajednica ciljevima Monarhije. Može se reći da je Austro-Ugarska od samog početka svoje vladavine nastojala da uspostavi kontrolu i jurisdikciju nad vjerskim zajednicama u BiH. Vlada je prvo pokušala da Pravoslavnu crkvu u BiH pripoji Karlovačkoj patrijaršiji, ali u tome nije uspjela. Međutim, nakon zaključivanja konvencije s Carigradskom patrijaršijom 28.marta 1880. austrijski car je dobio pravo da imenuje mitropolita i episkopa i predlaže ih Patrijaršiji radi ispunjenja kanonskih formalnosti. Nakon diplomatske aktivnosti u Vatikanu, Austro-Ugarska je 8.juna 1881. potpisala konkordat o uvođenju svjetovne katoličke hijerarhije u BiH. Ovim ugovorom dobio je austrijski car privilegiju da imenuje nadbiskupa i biskupe u BiH. Mada je čl. 2 Novopazarske konvencije muslimanskom stanovništvu garantirano da slobodno održava veze sa svojim vjerskim starješinama u Carigradu, Vlada to nastoji onemogućiti. Uz podršku dijela muslimanskog građanstva, Austro-Ugarska je u oktobru 1882. uspostavila posebnu islamsku vjersku hijerarhiju u BiH s Ulema-medžlisom i reis-ul-ulemom na čelu, što je Porta prećutno priznala. Vjerska i nacionalna struktura agrarnog stanovništva bila je vrlo neujednačena. Muslimani su imali apsolutnu većinu u svojim socijalnim kategorijama koje su slobodno raspolagale zemljom dok su srpski seljaci imali većinu u onim koje su vezane za kmetstvo i slične odnose. Takvo stanje dovodilo je do konfrontacija između srpskih kmetova i muslimanskih zemljoposjednika, a onda se to znalo prenijeti i na ukupne odnose između pravoslavaca i muslimana. Agrarno stanovništvo koje je slobodno raspolagalo zemljom bilo je i najviše podložno cijepanju posjeda i ekonomskom propadanju. U ovoj socijalnoj grupi bilo je najbrojnije muslimansko staovništvo koje je činilo najveći broj sitnih zemljišnih posjeda i bezemljaša. Kmet je, s druge strane, ako je želio sačuvati selište mora biti vezan za zemlju. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1990. godine broj pravoslavnog stanovništva se od 1879. do 1910.godine povećao za 66%, broj muslimanskog za 36%, katoličkog za 1107% i jevrejskog za 246%

SLOŽENOST AGRARNOG PITANJA

Osnovno iskušenje austrougarske politike u BiH predstavljalo je agrarno pitanje koje se nalazilo u središtu bosanskohercegovačkih socijalnih, nacionalnih i poltičkih previranja u toku XIX st. i prve decenije XX st. Austro-Ugarska je od prvih dana vladavine nastojala što prije uvesti red u agrarne odnose i održati zatečeno stanje dok ne nađe rješenje koje će joj odgovarati. Agrarni odnosi između posjednika i zakupnika regulirali su se na osnovu osmanskih zakona, posebno prema Uredbi o čiflucima u Bosni, tzv. Saferska naredba iz 1859. Krajem 1879. održana je u Sarajevu agrarna konferencija, a u Beču 1880. Dva savjetovanja o agrarnom pitanju, nakon čega se vlast iz finansijskih i političkih razloga odlučila za dobrovoljni otkup seljaka, što je kasnije i finansijski pomagala. Razvijanje saobraćaja i industrije. Važno mjesto u austrougarskoj politici u BiH predstavljao je rad na razvijanjusaobraćaja i industrije. Za vrijeme austrougarske vladavine sva sreska mjesta povezana su makadamskom putnom mrežom. Izgrađeno je blizu 1500 km pruga uskog kolosijeka, a zatečena normalnotračna pruga Banja Luka – Dobrljin (oko 104 km) spojena je sa željezničkom mrežom u Monarhiji. Austro-Ugarska je u BiH prvo počela razvijati ekstraktivnu industriju. Započeta su istraživanja i eksploatacija rudnog blaga, posebno uglja. Uspostavljen je državni monopol soli i podignuta je 1884. kod Tuzle prva moderna solana u BiH. Eksploatacija željezne rude počela je 1886. otvaranjem rudnika i željezare u Varešu I gradnjom željezare u Zenici. Kada je u pitanju prerađivačka industrija, najviše pažnje posvećeno je uzgoju I tvorničkoj preradi duhana.

CARINSKO PODRUČJE

Nako okupacije Bosne i Hercegovine, austrougarska administracija je poduzela brojne političko-ekonomske, socijalne i kulturno-duhovne mjere, s ciljem da se u okupiranom području osigura vlast i paritetan utjecaj Austrije i Ugarske Državno pravni položaj Bosne i Hercegovine prema Austro-Ugarskoj monarhiji kao cjelini i njem sastavnim dijelovima, Austriji i Ugarskoj, bio je zasnovan na osnovnim zakonima od 1879. Godie( zakon o uključivanju BiH u zajedničko carisnko područje Monarhije), i od 1880. Godine (tzv. „bosanski zakon“). Zakonom od 22.11 1880 bile su postavljene osnove na kojima se zasnivala Zajednička vlada osiguravao poseban interes Austirje i Ugarske na okupiranom području

CARIGRADSKA KONVENCIJA

Krajem decembra 1878. sultan je izdao iradu o mješovitoj upravi u Novopazarskom sandžaku pa su pregovori o Konvenciji ubrzo nastavljeni. Ovi pregovori su uspješno okončani potpisivanjem Konvencije 21. IV 1879. u Carigradu.

U uvodu Konvencije se potvrđuje da "činjenica okupacije ne vrijeđa suverena prava" sultana nad Bosnom i Hercegovinom, dok privremenost okupacije nije uopće spomenuta. Konvencija jamči slobodu vjeroispovijesti svim stanovnicima okupirane pokrajine. Posebno se Bošnjacima zajamčava pravo da slobodno održavaju veze sa svojim duhovnim poglavarom u Carigradu, da u javnim molitvama spominju ime sultana (halifa) i da na džamijama ističu osmansku zastavu, tamo gdje je to već bio običaj. Bošnjacima se još posebno garantuje lična i imovinska sloboda i sigurnost. Prihodi Bosne i Hercegovine koristiće se isključivo za upravu i druge potrebe ove pokrajine, a razni osmanski novac biće i dalje slobodno upotrebljavan u poslovnom prometu. Porta će po svom nahođenju raspolagati oružjem, ratnim i drugim materijalom koji je ostao po utvrđenjima ili garnizonima Bosne. Inventar i primopredaju ovog materijala izvršiće posebni komesari obiju vlada. Pitanje putnih isprava, što je za Bošnjake bilo od posebnog značaja, te postupanje sa stanovnicima Bosne i Hercegovine, koji putuju iz ili u pokrajinu, urediće se naknadnim sporazumom.. Austro-Ugarska je željela da i vojnički osigura svoj položaj u Bosni zaposjednućem Limske doline, odnosno Novopazarskog sandžaka. Turska je, sa druge strane, nastojala dobiti priznanje privremenog karaktera okupacije i neotuđivosti sultanovih suverenih prava nad Bosnom. Zato su obje strane, svaka iz svojih interesa željele zaključiti međusobnu konvenciju kojom bi se riješila ova pitanja. Konvencija je bila od posebnog značaja za Bošnjake.

Pored toga što je odredio da će Austro-Ugarska "okupirati i upravljati pokrajinama Bosnom i Hercegovinom", član 25. Berlinskog ugovora je izričito naglasio da "austro-ugarska vlada ne želi da primi na sebe upravu Novopazarskog sandžaka koji se prostire između Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka, do iza Mitrovice, te će u njemu i dalje funkcionirati osmanska uprava". Ali, da bi se osiguralo novo političko stanje, "sloboda" i sigurnost puteva, Austro-Ugarska zadržava za sebe pravo da na cijelom području starog bosanskog vilajeta drži svoje garnizone i da ima u svojoj vlasti njegove vojničke i trgovačke puteve. Na kraju je samo spomenuto da austrijska i osmanska vlada "zadržavaju pravo da se o pojedinostima sporazumiju". To je značilo da će Austro-Ugarska djelimično zaposjesti Novopazarski sandžak, na osnovu posebnog sporazuma sa Turskom. Austrijska i ugarska liberalna opozicija su tražile da se uopšte ne ide u Sandžak, dok je vojna stranka insistirala na punoj okupaciji, isto kao sa Bosnom i Hercegovinom. Andrassy je izabrao srednje rješenje, djelimičnu okupaciju na osnovu posebnog sporazuma, držeći se principa da Osmansku carevinu treba podržavati tako dugo dok se ne zamijeni nečim boljim. Zaposjednuće Sandžaka Andrassy je obrazlagao potrebom stvaranja odbrambenog bedema za utvrđenje Bosne i Hercegovine. "Novopazarski sandžak je za Bosnu isto što i posjedovanje Bosfora za Cmo more". Ulaskom u Sandžak "bilo bi in concreto dokazano da na granici Bosne za nas nema više Pirineja".