Narcis je od rođenja bio iznimno lijep, tako da su se mnogi pitali jeli moguće da tako predivno biće dugo poživi. Tiresije, jedina osoba koja je živjela kao muškarac i kao žena, imala je moć proricanja, te je na to pitanje zagonetno odgovorila: "Narcis može dugo poživjeti ne spozna li sebe."

“Time se elegantno izražava strašna dilema Narcisa”, piše Jeremy Holmes u svojoj knjizi Narcizam, “On ili ostaje zauvijek zarobljen u sjenovitom svijetu samozaljubljenosti ili se oslobađa spona nepoznavanja sebe (što povlači i nepoznavanje drugih), ali po cijenu smrti. Premda Narcis misli samo o sebi, ironija je u tome što on nikada ne može doista spoznati sebe, jer ne može zauzeti gledište izvan sebe i vidjeti sebe ´kakav doista jest´.”

Narcis je odrastao u prelijepog mladića u kojeg su se zaljubljivali mnogi (i muškarci i žene), ali on je uporno ostajao dalek. Jednog dana, ugledala ga je šumska nimfa Eho i istog trenutka ostala obuzeta njegovom ljepotom. Eho je bila djevojka kojoj je majka oduzela dar govora jer je njime privlačila i zavodila žene koje su kasnije postajale ljubavnice njenog oca Jupitera. Zato je mogla samo ponavljati tuđe riječi, ali ne i izgovarati svoje. Postavlja se pitanje: Kako bi ona mogla izjaviti ljubav?

Iz nastavaka Ovidijeve verzije mita o Narcisu doznajemo kako se Narcis jednog dana izgubio u šumi i osjetivši nečije prisustvo povikao: ´Jeli tko ovdje?´ Eho se na to pokazala i odazvala: ´Ovdje…´ Narcis se odmah potom okrenuo i pobjegao vičući kako bi radije umro nego primio njenu ljubav. Eho je time bila strašno povrijeđena i uskoro je umrla od tuge, a od nje je ostao samo glas.

“Narcisi slamaju srca”, piše Holmes, “Ne vide posljedice svojih djela na druge. Privlače laskavce i ulizice koji su pak i sami narcistički traumatizirani i nadaju se odrazu njihove slave. Hiperosjetljiva Eho postaje zrcalna slika neosjetljivog Narcisa. On je nedostupan, a ona vječno želi biti u njegovu naručju. On misli samo na sebe, ona misli samo na njega. On se ne može identificirati s drugima i tako učiniti njihove glasove svojima, te time proširiti svoju osobnost; ona pak ne posjeduje vlastiti glas i osuđena je na blijedo oponašanje.”

Jednog dana, žedan nakon lova, Narcis se nagne nad vodu želeći ugasiti žeđ. No, međutim, tek što je popio vodu, već je iznova bio žedan. U njemu se rodila žeđ koju kao da je bilo nemoguće utažiti. Stojeći tako nad vodom, Narcis ugleda svoj odraz i istog trena se zaljubi. “No što više pokušava zagrliti sebe, poljubiti usne koje mu se primiču, to se više razočarava i pati”, opisuje Jeremy Holmes, “Oplakuje svoju sudbinu. Vječno odvojen od objekta svoje ljubavi, on prvi put doživljava gubitak i tugu.”

Na kraju spozna sebe, shvati da je Drugi kojeg vidi u odrazu na površini vode on sam i poželi da se može odvojiti od samoga sebe, kako bi mogao pokloniti svoju ljubav. Shvativši da u toj odvojenosti više ne može živjeti, da mora umrijeti, krajnje suosjećanje prema Drugome i izriče riječima: Htio bih, onaj dulje da živi, kojega ljubim. U trenutku smrti, Narcis doživljava metamorfozu i preobražava se u prelijepi cvijet - cvijet Narcisa.