... od Sokrata do Montaignea i Pascala tema ljudske prirode nije prestajala buditi pitanja, premda s ciljem da se u njoj dokuči ono nepoznato, neizvjesnost, proturječje, pogreška, budući da ta ista ljudska priroda nije samo potkrjepljivala znanje, već i sumnju u znanje. Kad se konačno, s Jean-Jacquesom, ljudska priroda obznanila kao potpunost, vrlina, istina, dobrota, odmah smo se iz nje počeli osjećati prognanima i za njom žaliti kao za kakvim u nepovrat izgubljenim rajem. Nakon toga nije nam dugo trebalo da otkrijemo kako je taj raj jednako tako imaginaran kao i bilo koji drugi.