Odnose s javnošću se najčešće gleda kao rad s medijima, ipak ova profesija obuhvaća mnogo šire područje djelovanja. Suvremeni odnosi s javnošću se pojavljuju 60 – ih godina prošlog stoljeća, ali se primjerice politički odnosi s javnošću vide u samim počecima povijesti, dok su ekonomski posljedica podjele rada. Upravo je detaljniji pregled razvoja odnosa s javnošću opisan u drugom poglavlju, s posebnim osvrtom na razvoj u Hrvatskoj.

Treća poglavlje donosi najznačajnije definicije, a šesto je o etici odnosa s javnošću s najznačanijim smjernicama.
Peto poglavlje je o glasnogovorništvu, što je i tema ovog rada. Glasnogovornik je dio sustava organizacije u odnosima s javnošću, ali nikad ne smije zamijeniti taj sustav ili preuzeti sve njegove aktivnosti. Ukoliko se odnosi s javnošću zamijene s glasnogovorništvom, to donosi štetu na obje strane. To je jedno od najnovijih zanimanja, ali je po funkciji star koliko i ljudsko udruživanje. Glasnogovornici su dobri komunikatori, visoko obrazovani PR – ovci, koji češće od drugih istupaju u javnost. Glasnogovorništvo je potpuno samo onda kad organizacija raspolaže jasnom politikom koju glasnogovornik interpretira u ime organizacije. U ovom poglavlju su navedene i kompetencije glasnogovornika, kao i pozitivne osobine, od autoriteta, vjerodostojnosti, djelotvornosti i lojalnosti.

1 UVOD 2
2 RAZVOJ ODNOSA S JAVNOŠĆU 3
2.1 Razvoj odnosa s javnošću u Hrvatskoj 5
3 DEFINIRANJE ODNOSA S JAVNOŠĆU 7
3.1 ODNOSI S MEDIJIMA 10
3.2 Mediji za vanjske javnosti 13
3.3 Rad s medijima 16
3.4 Tehnike u odnosima s medijima 18
3.5 Smjernice za rad s medijima 20
3.6 Upravljanje medijima 21
3.7 Kontrola nad medijima 22
3.8 „Gatekeeperi“ („vratari“) 23
4 GLASNOGOVORNIŠTVO 25
4.1 Kompetencije glasnogovornika 26
4.2 Pozitivne osobine glasnogovornika 30
4.3 Glasnogovorništvo u kriznim situacijama 32
4.4 Spin doctori 33
5 ETIKA U ODNOSIMA S JAVNOŠĆU 34
6 ZAKLJUČAK 37
7 LITERATURA 38