25-11-2009, 01:36 AM
I - NAUKA KAO OBLIK SAZNANJA
1. POJAM NAUKE
Da bi odredili pojam sociologije kao nauke, moramo prvo definisati i razumeti šta su to nauka i naučni zakoni i posebno društvene nauke. Nauka ima nezamenljivu saznajnu ulogu da kritički preispituje postojeću stvarnost da bi se otkrila istina. Sociologija kao nauka o društvu, proučava nauku kao društvenu pojavu, kao vrstu saznanja i sa sociološkog stanovišta, nauka je organizovana društvena delatnost koja se obavlja u specifičnom društvenom kontekstu.
O nauci postoje brojna odredjenja jer je nauka posebno složeno ljudsko saznanje, ali ono što je bitno, je da nauka mora da se rukovodi samo kriterijumima naučne istine i da takvi kriterijumi mogu da obezbede objektivnost i univerzalnu ljudsku primenu. Takodje je opšteprihvaćeno stanovište da se nauka ne može odvojiti od naučnog metoda. Metod nauke je način pomoću koga se dolazi do saznanja u nauci, ali i do provere saznanja do kojih se došlo. Stoga se nauka može odrediti kao upotreba sistematičnih metoda ispitivanja, teorijskog mišljenja i logičkog preispitivanja dokaza u nameri da se razvije korpus znanja o pojedinačnom predmetu istraživanja.
Osnovna karakteristika nauke je da je saznajna delatnost i da teži objektivnom saznanju istine o svetu kao celini, odnosno o delu stvarnosti koji proučava. Nauka je izraz potreba čoveka da sazna više, da dodje do objektivnih znanja, da otkrije i utvrdi naučne zakone, ali i da ovlada problemima. Ovladavanje problemima na koje čovek nailazi u životu i radu daje nauci dimenziju primenljivosti u praksi, i funkciju individualnog i društvenog razvoja.
Nauka je, kao samostalni oblik saznajne tvorevine nastala relativno kasno. Prethodili su joj, u rodovskoj zajednici, zdravorazumska saznanja, kao rezultat iskustva ljudi i mitski pogled na svet. Nastankom prvog klasnog društva, filozofija se uzdigla iznad ovih oblika I obuhvatila sav korpus saznanja koji je u tom periodu postojao. Daljim razvitkom, iz filozofije su se izdvojile posebno izdiferencirane nauke. Medjutim, sve vreme je opstajao i mitski pogled na svet koji se transformisao u religiju.
Proces nastanka nauke je tekao kontinuirano, ali sa različitim intenzitetom u zavisnosti od društveno-istorijskih uslova. Od sedamnaestog veka, stepen znanja dostiže značajan nivo i nastaje proces jačeg diferenciranja nauka i taj proces i dalje traje.
Konsitutivni princip nauke
Da bi jedno saznanje moglo da se smatra naučnim neophodno je da ispuni nekoliko osnovnih zahteva. To su osnovni principi naučnih saznanja pomoću kojih se utvrdjuje odnos veza izmedju pojava, ili izmedju delova jedne pojave. Konstitutivni principi, kojma nauka mora da teži, su:
Objektivnost – objektivan odnos prema stvarnosti bez unošenja ličnih ili grupnih interesa
Opštost – da obuhvata sve pojave iste vrste, čime je pojedinačnost isključena kao zanemarljiva
Sistematičnost – podrazumeva sistem neprotivurečnih, logičkih povezanih pojmova i pricipa, dosledan odnos posebnih i opštih stavova
Preciznost – znači jasan i odredjen naučni stav uz adekvatnu mogućnost provere i siticanje uočenih razlika čak iako su male, sa preciznim odredjenjem pojmova.
Razvojnost – je otvorenost nauke prema novim saznanjima kojima se koriguju ili dopunjuju postojeća znanja.
Pored navedenih u princip nauke se može svrstati i pouzdanost, koji podrazumeva da se tek nakon provere neki stav može smatrati pouzdanim.
Istinitost naučnog saznanja
Utvrdjivanje istinitosti saznanja je posebno važno u naučnom saznanju. U filozofiji postoje razne teorije koje objašnjavaju pojam istine, ali u osnovi postoje dve osnovne podele u zavisnosti da li je reč o subjektivnom saznanju stvarnosti, ili o objektivnom, po kome istina postoji nezavisno od toga da li je neko uspeo da je sazna ili ne.
Istina kao deo čovekove saznajne delatnosti ne može biti subjektivna projekcija vidjenja neke pojave, već objektivno sagledavanje nekog činjeničnog stanja koje mora da zadovolji logičke zahteve tačnosti. Iako je relativno trajna, istina je podložna promeni usled otkrivanja novih elemenata, koji nisu ranije bili poznati.
U istinu ne spada samo rezultat saznanja već i put do nje i naučna saznanja do kojih se dolazi odredjenim metodološkim putem obezbedjuju veći stepen istinitosti saznanja. U naučnom saznanju, istina podrazumeva i ispunjenost osnovnih konstitutivnih principa nauke. U tom kontekstu istina bi se mogla odrediti kao ljudsko saznanje koje relativno adekvatno odgovara objektivnoj stvarnosti.
2. POJAM NAUČNOG ZAKONA
Naučni zakon je najviši oblik naučnog saznanja i najznačajniji cilj naučnog rada i istraživanja. Naučni zakon je iskaz ili stav koji izražava objektivno postojeće veze medju pojavama, koje su nužne, suštinske, relativno stalne i opšte. Na osnovu znanja koje pruža zakon, odredjenje pojave ili procesi mogu da se predvide. Po ovim karakteristikama naučni zakon se razlikuje od ostalih zakona.
Objektivnost podrazumeva da se činjenice na koje se odnosi naučni zakon što vernije izraze, tako da svaki istraživač pod istim uslovima može doći do istih rezultata. To dalje znači da odredjeni iskazi mogu biti logičko teorijski dokazani i iskustveno provereni.
Suštinski odnos medju pojavama podrazumeva uzročnost izmedju pojava i obeležja koja su zajednička za sve ili većinu pojava iste vrste. Uzročnost podrazumeva medjusobno dejstvo uslova i posledica (i u društvenim naukama zbog složenosti dogadjanja i odnosa ona je pre najverovatnija mogućnost nego determinisana nužnost).
Relativna stalnost odnosa medju pojavama je jedan od preduslova da proučavanje tog odnosa uopšte započne, ali opet samo ako je taj odnos nužno uslovljen. Postojanost odnosa je vezana za uslove, sa čijom se promenom menja i važnost zakona. S obzirom na ovo obeležje, u društvenim naukama zakoni se moraju shvatiti kao hipotetični.
Opštost naučnog zakona podrazumeva da se njegova važnost proteže na sve pojave iste vrste. To ne znači da se pojedinačno negira, jer opšta svojstva proizilaze iz pojedinačnih koja daju važne podatke o pojavama, već to znači da se naučni zakoni zasnivaju na opštim karakteristikama. S obzirom na istorijski karakter zakona, bitno je i da li naučni zakon svojim važenjem obuhvata uži vremenski period ili je istorijski opštijeg karaktera. U društvu nisu mogući zakoni univerzalne važnosti, jer je moguće mnoštvo odstupanja i izuzetaka.
Za praktičnu funkciju naučnih zakona bitna je njihova naučna predvidljivost, i u društvenim naukama ona pruža mogućnost predvidjanja budućih procesa i stanja. Ipak predvidljivost se može direktnije izraziti u prirodnim nego društvenim naukama, jer se društvene pojave skoro nikad ne mogu ponoviti pod identičnim uslovima.
3. KLASIFIKACIJA I INTEGRACIJA NAUKA
Klasifikacija je sistematizovanje znanja o pojavama na osnovu njihovih suštinskih osobina. Na osnovu odredjenih kriterijuma, klasifikacijom se odredjuje mesto i odnos konkretne nauke prema drugim naukama, kao i specifičnosti pojedinih nauka u okviru naučnog sistema.
Klasifikacija se primenjuje u dva osnovna značenja. Prvo, kao klasifikacija nauka, i drugo, kao klasifikacija unutar neke posebne nauke. U drugom značenju, ona označava naučni metod kojim se u strukturi svake nauke vrši razvrstavanje pojava po grupama, podgrupama, vrstama i sl. Čime se vrši raščlanjivanje /deoba nekog pojma na grupe. Klasifikacija tada mora da zadovolji odredjena logička pravila:
1. doslednost u pridržavanju istog principa podele
2. potpunost – da se sve potklase poklapaju sa celinom klase
3. iscrpnost – da potklase budu što odredjenije
4. isključivost – da medju klasama ne bude preplitanja
5. diskriminacija – zahtev za otkrivanjem značajnih osobina istraživanog predmeta
Osnovna podela nauka polazi od dela stvarnosti koji proučavaju i po ovom osnovu nauke se dele na prirodne i društvene. Kako je predmet nauke sistem znanja o prirodi, čoveku i društvu, druga široko prihvaćena je klasifikacija u tri grupe: prirodne, društvene i psihološko-logičke. S obzirom na područja naučnog ispitivanja rasprostranjena je klasifikacija na: prirodne, društvene, psihološke, matematičke i filozofske.
Prema kriterijumu neposredne primenljivosti nauke se dele na fundamentalne i primenjene, prema tome da li opisuju ili objašnjavaju pojave na deskriptivne i eksplikativne. S obzirom na to da li u većoj meri ustanovljavaju teorijske postavke ili su u funkciji praćenja toka pojava empirijskim pute, razlikujemo teorijske i eksperimentalne nauke.
Intenzivan razvoj nauke, mnogostruko brži nego početkom XX veka, danas uslovljava povezivanje naučnih saznanja i u prirodnim i u društvenim naukama. Naime, niz problema je mogao biti rešen samo povezivanjem znanja iz različitih nauka. To je proces integracije nauka.
Kada je reč o sociologiji, i uopšte o društvenim naukama, nezamislivo je da se u jednoj nauci ne koriste saznanja iz drugih nauka. Društvo je predmet proučavanja više nauka, ali sa različitih aspekata, tako da one medjusobno koriste i dopunjuju saznanja o odredjenim društvanim pojavama.
lektira, studentski, poslovna, megatrend, diplomski radovi , magistarski radovi, maturalni radovi, diplomski rad, eseji, maturski radovi, seminarski radovi, diplomski radovi, master radovi, magistarski radovi, domaci radovi, domaci zadaci, projekti, maturalni, maturalne radnje, seminarski, maturski, diplomski, ekonomija, ekonomski, pravo, prava, menadzment, marketing, instalacija, tutorijal, tutorijali, tutorial, baze, baza, sistemi, informatika, ekonomika preduzeca, analiza, racunovodstvo, bankarstvo, osiguranje, spoljnotrgovinsko poslovanje, poreski sistem, politika, inteligencija, psihologija, sociologija, geografija, etika, kultura, fizika, seminarski rad, maturski rad uticaj religije na kulturu ilijada i odiseja lektira može li malo preduzeće imati monopolni položaj na tržištu ekonomija i pravo novac osnove menadzmenta knjiga srbija upravljanje promotivnim aktivnostima na primeru preduzeća hamlet zakljucak lik sonje iz lektire ujka vanja sonja lik iz ujka vanje nagradna igra
1. POJAM NAUKE
Da bi odredili pojam sociologije kao nauke, moramo prvo definisati i razumeti šta su to nauka i naučni zakoni i posebno društvene nauke. Nauka ima nezamenljivu saznajnu ulogu da kritički preispituje postojeću stvarnost da bi se otkrila istina. Sociologija kao nauka o društvu, proučava nauku kao društvenu pojavu, kao vrstu saznanja i sa sociološkog stanovišta, nauka je organizovana društvena delatnost koja se obavlja u specifičnom društvenom kontekstu.
O nauci postoje brojna odredjenja jer je nauka posebno složeno ljudsko saznanje, ali ono što je bitno, je da nauka mora da se rukovodi samo kriterijumima naučne istine i da takvi kriterijumi mogu da obezbede objektivnost i univerzalnu ljudsku primenu. Takodje je opšteprihvaćeno stanovište da se nauka ne može odvojiti od naučnog metoda. Metod nauke je način pomoću koga se dolazi do saznanja u nauci, ali i do provere saznanja do kojih se došlo. Stoga se nauka može odrediti kao upotreba sistematičnih metoda ispitivanja, teorijskog mišljenja i logičkog preispitivanja dokaza u nameri da se razvije korpus znanja o pojedinačnom predmetu istraživanja.
Osnovna karakteristika nauke je da je saznajna delatnost i da teži objektivnom saznanju istine o svetu kao celini, odnosno o delu stvarnosti koji proučava. Nauka je izraz potreba čoveka da sazna više, da dodje do objektivnih znanja, da otkrije i utvrdi naučne zakone, ali i da ovlada problemima. Ovladavanje problemima na koje čovek nailazi u životu i radu daje nauci dimenziju primenljivosti u praksi, i funkciju individualnog i društvenog razvoja.
Nauka je, kao samostalni oblik saznajne tvorevine nastala relativno kasno. Prethodili su joj, u rodovskoj zajednici, zdravorazumska saznanja, kao rezultat iskustva ljudi i mitski pogled na svet. Nastankom prvog klasnog društva, filozofija se uzdigla iznad ovih oblika I obuhvatila sav korpus saznanja koji je u tom periodu postojao. Daljim razvitkom, iz filozofije su se izdvojile posebno izdiferencirane nauke. Medjutim, sve vreme je opstajao i mitski pogled na svet koji se transformisao u religiju.
Proces nastanka nauke je tekao kontinuirano, ali sa različitim intenzitetom u zavisnosti od društveno-istorijskih uslova. Od sedamnaestog veka, stepen znanja dostiže značajan nivo i nastaje proces jačeg diferenciranja nauka i taj proces i dalje traje.
Konsitutivni princip nauke
Da bi jedno saznanje moglo da se smatra naučnim neophodno je da ispuni nekoliko osnovnih zahteva. To su osnovni principi naučnih saznanja pomoću kojih se utvrdjuje odnos veza izmedju pojava, ili izmedju delova jedne pojave. Konstitutivni principi, kojma nauka mora da teži, su:
Objektivnost – objektivan odnos prema stvarnosti bez unošenja ličnih ili grupnih interesa
Opštost – da obuhvata sve pojave iste vrste, čime je pojedinačnost isključena kao zanemarljiva
Sistematičnost – podrazumeva sistem neprotivurečnih, logičkih povezanih pojmova i pricipa, dosledan odnos posebnih i opštih stavova
Preciznost – znači jasan i odredjen naučni stav uz adekvatnu mogućnost provere i siticanje uočenih razlika čak iako su male, sa preciznim odredjenjem pojmova.
Razvojnost – je otvorenost nauke prema novim saznanjima kojima se koriguju ili dopunjuju postojeća znanja.
Pored navedenih u princip nauke se može svrstati i pouzdanost, koji podrazumeva da se tek nakon provere neki stav može smatrati pouzdanim.
Istinitost naučnog saznanja
Utvrdjivanje istinitosti saznanja je posebno važno u naučnom saznanju. U filozofiji postoje razne teorije koje objašnjavaju pojam istine, ali u osnovi postoje dve osnovne podele u zavisnosti da li je reč o subjektivnom saznanju stvarnosti, ili o objektivnom, po kome istina postoji nezavisno od toga da li je neko uspeo da je sazna ili ne.
Istina kao deo čovekove saznajne delatnosti ne može biti subjektivna projekcija vidjenja neke pojave, već objektivno sagledavanje nekog činjeničnog stanja koje mora da zadovolji logičke zahteve tačnosti. Iako je relativno trajna, istina je podložna promeni usled otkrivanja novih elemenata, koji nisu ranije bili poznati.
U istinu ne spada samo rezultat saznanja već i put do nje i naučna saznanja do kojih se dolazi odredjenim metodološkim putem obezbedjuju veći stepen istinitosti saznanja. U naučnom saznanju, istina podrazumeva i ispunjenost osnovnih konstitutivnih principa nauke. U tom kontekstu istina bi se mogla odrediti kao ljudsko saznanje koje relativno adekvatno odgovara objektivnoj stvarnosti.
2. POJAM NAUČNOG ZAKONA
Naučni zakon je najviši oblik naučnog saznanja i najznačajniji cilj naučnog rada i istraživanja. Naučni zakon je iskaz ili stav koji izražava objektivno postojeće veze medju pojavama, koje su nužne, suštinske, relativno stalne i opšte. Na osnovu znanja koje pruža zakon, odredjenje pojave ili procesi mogu da se predvide. Po ovim karakteristikama naučni zakon se razlikuje od ostalih zakona.
Objektivnost podrazumeva da se činjenice na koje se odnosi naučni zakon što vernije izraze, tako da svaki istraživač pod istim uslovima može doći do istih rezultata. To dalje znači da odredjeni iskazi mogu biti logičko teorijski dokazani i iskustveno provereni.
Suštinski odnos medju pojavama podrazumeva uzročnost izmedju pojava i obeležja koja su zajednička za sve ili većinu pojava iste vrste. Uzročnost podrazumeva medjusobno dejstvo uslova i posledica (i u društvenim naukama zbog složenosti dogadjanja i odnosa ona je pre najverovatnija mogućnost nego determinisana nužnost).
Relativna stalnost odnosa medju pojavama je jedan od preduslova da proučavanje tog odnosa uopšte započne, ali opet samo ako je taj odnos nužno uslovljen. Postojanost odnosa je vezana za uslove, sa čijom se promenom menja i važnost zakona. S obzirom na ovo obeležje, u društvenim naukama zakoni se moraju shvatiti kao hipotetični.
Opštost naučnog zakona podrazumeva da se njegova važnost proteže na sve pojave iste vrste. To ne znači da se pojedinačno negira, jer opšta svojstva proizilaze iz pojedinačnih koja daju važne podatke o pojavama, već to znači da se naučni zakoni zasnivaju na opštim karakteristikama. S obzirom na istorijski karakter zakona, bitno je i da li naučni zakon svojim važenjem obuhvata uži vremenski period ili je istorijski opštijeg karaktera. U društvu nisu mogući zakoni univerzalne važnosti, jer je moguće mnoštvo odstupanja i izuzetaka.
Za praktičnu funkciju naučnih zakona bitna je njihova naučna predvidljivost, i u društvenim naukama ona pruža mogućnost predvidjanja budućih procesa i stanja. Ipak predvidljivost se može direktnije izraziti u prirodnim nego društvenim naukama, jer se društvene pojave skoro nikad ne mogu ponoviti pod identičnim uslovima.
3. KLASIFIKACIJA I INTEGRACIJA NAUKA
Klasifikacija je sistematizovanje znanja o pojavama na osnovu njihovih suštinskih osobina. Na osnovu odredjenih kriterijuma, klasifikacijom se odredjuje mesto i odnos konkretne nauke prema drugim naukama, kao i specifičnosti pojedinih nauka u okviru naučnog sistema.
Klasifikacija se primenjuje u dva osnovna značenja. Prvo, kao klasifikacija nauka, i drugo, kao klasifikacija unutar neke posebne nauke. U drugom značenju, ona označava naučni metod kojim se u strukturi svake nauke vrši razvrstavanje pojava po grupama, podgrupama, vrstama i sl. Čime se vrši raščlanjivanje /deoba nekog pojma na grupe. Klasifikacija tada mora da zadovolji odredjena logička pravila:
1. doslednost u pridržavanju istog principa podele
2. potpunost – da se sve potklase poklapaju sa celinom klase
3. iscrpnost – da potklase budu što odredjenije
4. isključivost – da medju klasama ne bude preplitanja
5. diskriminacija – zahtev za otkrivanjem značajnih osobina istraživanog predmeta
Osnovna podela nauka polazi od dela stvarnosti koji proučavaju i po ovom osnovu nauke se dele na prirodne i društvene. Kako je predmet nauke sistem znanja o prirodi, čoveku i društvu, druga široko prihvaćena je klasifikacija u tri grupe: prirodne, društvene i psihološko-logičke. S obzirom na područja naučnog ispitivanja rasprostranjena je klasifikacija na: prirodne, društvene, psihološke, matematičke i filozofske.
Prema kriterijumu neposredne primenljivosti nauke se dele na fundamentalne i primenjene, prema tome da li opisuju ili objašnjavaju pojave na deskriptivne i eksplikativne. S obzirom na to da li u većoj meri ustanovljavaju teorijske postavke ili su u funkciji praćenja toka pojava empirijskim pute, razlikujemo teorijske i eksperimentalne nauke.
Intenzivan razvoj nauke, mnogostruko brži nego početkom XX veka, danas uslovljava povezivanje naučnih saznanja i u prirodnim i u društvenim naukama. Naime, niz problema je mogao biti rešen samo povezivanjem znanja iz različitih nauka. To je proces integracije nauka.
Kada je reč o sociologiji, i uopšte o društvenim naukama, nezamislivo je da se u jednoj nauci ne koriste saznanja iz drugih nauka. Društvo je predmet proučavanja više nauka, ali sa različitih aspekata, tako da one medjusobno koriste i dopunjuju saznanja o odredjenim društvanim pojavama.
lektira, studentski, poslovna, megatrend, diplomski radovi , magistarski radovi, maturalni radovi, diplomski rad, eseji, maturski radovi, seminarski radovi, diplomski radovi, master radovi, magistarski radovi, domaci radovi, domaci zadaci, projekti, maturalni, maturalne radnje, seminarski, maturski, diplomski, ekonomija, ekonomski, pravo, prava, menadzment, marketing, instalacija, tutorijal, tutorijali, tutorial, baze, baza, sistemi, informatika, ekonomika preduzeca, analiza, racunovodstvo, bankarstvo, osiguranje, spoljnotrgovinsko poslovanje, poreski sistem, politika, inteligencija, psihologija, sociologija, geografija, etika, kultura, fizika, seminarski rad, maturski rad uticaj religije na kulturu ilijada i odiseja lektira može li malo preduzeće imati monopolni položaj na tržištu ekonomija i pravo novac osnove menadzmenta knjiga srbija upravljanje promotivnim aktivnostima na primeru preduzeća hamlet zakljucak lik sonje iz lektire ujka vanja sonja lik iz ujka vanje nagradna igra