13-08-2010, 07:44 PM
Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima, carine i porezi.
Brak je zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca. “Bračno pravo obuhvata pravna pravila kojima se uređuje brak i odnosi u braku. Nije samostalna pravna grana, već je dio obiteljskog prava pa poprima značajke koje su karakteristične za obiteljsko pravo: prije svega strogost propisa (ius cogens) i stroga formalnost, uz minimum dopuštenog odstupanja.“ Dakle normama bračnog prava je regulisan postupak za sklapanje braka, imovinska prava i obaveze bračnih drugova kao i pravne posljedice razvoda/prestanka braka.
U Rimu sporazum stvara brak.“Brak ne stvara nikakva prava i obaveze između supružnika. On je pravna činjenica sa određenim dejstvima.“
Brak je bio isključivo monogamna zajednica između muškarca i žene. Poligamija u Rimu nije bila dozvoljena. U vrijeme nastanka rimske države, rimsko društvo se nalazilo na prelazu iz epohe barbarstva u civilizaciju. Epohu barbarstva karakteriše brak više parova te sama konstatacija da je rimski brak bio isključivo monogaman ukazuje na to da je u razvoju rimske države veoma rano došlo do pojave monogamnog braka. Individualnu monogamnu porodicu sačinjavaju bračni drugovi i djeca. Vjernost za ženu je bila obaveza dok je preljuba smatrana krivičnim djelom...
A – BRAK SA MANUSOM (CUM MANU)
Brak cum manu je karakterističan za starije razdoblje rimske države. Sklapajući ovaj brak žena je raskidala agnatsku vezu sa svojom obitelji i potpadala pod vlast muža ukoliko je on osoba sui iuris ili njegovog pater familias-a ukoliko je on osoba alieni iuris. „Žena ovim gubi pravo na porodičnu imovinu (u svojoj agnatskoj obitelji), ali je u novoj obitelji dobivala isti položaj kao i ostala ženska djeca i omogućeno joj je nasljedno pravo u muževoj porodici. U manus braku žena je bila imovinsko-pravno nesposobna. Imovina koju je imala prije braka i sve što je stekla tokom braka pripadalo je novom pater familias-u. Novi ženin pater familias je nije mogao prodati u ropstvo ali je mogao ubiti u slučaju preljube. Brak cum manu se sklapao na tri načina:
1. confarreatio
2. coemptio
3. usus
„Confrraetio je sklapanje braka uz stanovite sakralne obrede u prisutnosti desetorice svjedoka i pontifex-a maximus-a te flemen-a Dialis dakle obojice najviših svećenika u Rimu. Obred se sastojao u žrtvi Jupiteru kod koje se upotrebljavao kruh od pira (panis farreus).“ Ovo je dakle sjedinjavanje zaručnika po božanskom i ljudskom pravu. Ovaj oblik sklapanja braka je bio karakterističan za više slojeve stanovništva. Bio je dakle privilegij patricija.
„Coemptio se sastojala u mancipaciji tj. u prividnoj prodaji žene u prisustvu petorice svjedoka, vage i libripensa. Na taj akt su se nadovezivale usmene formule iz kojih se vidjelo da se prividna prodaja vrši radi sklapanja braka. Ovaj oblik vuče porijeklo iz pradavne realne kupnje žene, koja je bila običajna i kod svih drugih starih indoevropskih naroda, ali je dugim razvojem već izblijedila i pretvorila se u simboličnu kupnju. U klasično doba upotrebljavala se coemptio većinom u druge svrhe, a ne za istinsko sklapanje braka, tako npr. u svrhu promjene ženina tutora...
Brak je zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca. “Bračno pravo obuhvata pravna pravila kojima se uređuje brak i odnosi u braku. Nije samostalna pravna grana, već je dio obiteljskog prava pa poprima značajke koje su karakteristične za obiteljsko pravo: prije svega strogost propisa (ius cogens) i stroga formalnost, uz minimum dopuštenog odstupanja.“ Dakle normama bračnog prava je regulisan postupak za sklapanje braka, imovinska prava i obaveze bračnih drugova kao i pravne posljedice razvoda/prestanka braka.
U Rimu sporazum stvara brak.“Brak ne stvara nikakva prava i obaveze između supružnika. On je pravna činjenica sa određenim dejstvima.“
Brak je bio isključivo monogamna zajednica između muškarca i žene. Poligamija u Rimu nije bila dozvoljena. U vrijeme nastanka rimske države, rimsko društvo se nalazilo na prelazu iz epohe barbarstva u civilizaciju. Epohu barbarstva karakteriše brak više parova te sama konstatacija da je rimski brak bio isključivo monogaman ukazuje na to da je u razvoju rimske države veoma rano došlo do pojave monogamnog braka. Individualnu monogamnu porodicu sačinjavaju bračni drugovi i djeca. Vjernost za ženu je bila obaveza dok je preljuba smatrana krivičnim djelom...
A – BRAK SA MANUSOM (CUM MANU)
Brak cum manu je karakterističan za starije razdoblje rimske države. Sklapajući ovaj brak žena je raskidala agnatsku vezu sa svojom obitelji i potpadala pod vlast muža ukoliko je on osoba sui iuris ili njegovog pater familias-a ukoliko je on osoba alieni iuris. „Žena ovim gubi pravo na porodičnu imovinu (u svojoj agnatskoj obitelji), ali je u novoj obitelji dobivala isti položaj kao i ostala ženska djeca i omogućeno joj je nasljedno pravo u muževoj porodici. U manus braku žena je bila imovinsko-pravno nesposobna. Imovina koju je imala prije braka i sve što je stekla tokom braka pripadalo je novom pater familias-u. Novi ženin pater familias je nije mogao prodati u ropstvo ali je mogao ubiti u slučaju preljube. Brak cum manu se sklapao na tri načina:
1. confarreatio
2. coemptio
3. usus
„Confrraetio je sklapanje braka uz stanovite sakralne obrede u prisutnosti desetorice svjedoka i pontifex-a maximus-a te flemen-a Dialis dakle obojice najviših svećenika u Rimu. Obred se sastojao u žrtvi Jupiteru kod koje se upotrebljavao kruh od pira (panis farreus).“ Ovo je dakle sjedinjavanje zaručnika po božanskom i ljudskom pravu. Ovaj oblik sklapanja braka je bio karakterističan za više slojeve stanovništva. Bio je dakle privilegij patricija.
„Coemptio se sastojala u mancipaciji tj. u prividnoj prodaji žene u prisustvu petorice svjedoka, vage i libripensa. Na taj akt su se nadovezivale usmene formule iz kojih se vidjelo da se prividna prodaja vrši radi sklapanja braka. Ovaj oblik vuče porijeklo iz pradavne realne kupnje žene, koja je bila običajna i kod svih drugih starih indoevropskih naroda, ali je dugim razvojem već izblijedila i pretvorila se u simboličnu kupnju. U klasično doba upotrebljavala se coemptio većinom u druge svrhe, a ne za istinsko sklapanje braka, tako npr. u svrhu promjene ženina tutora...