06-11-2009, 09:44 PM
Uloga vaspitača u organizaciji vaspitno-obrazovnog procesa
Od ličnosti vaspitača najviše zavisi spontanost i prilagodljivost ritma življenja, kao i čitava atmosfera u dečijem vrtiću. Ako je vaspitač krut i nervozan, to će se odraziti u obliku napetosti i otpora kod dece. Ako je ponašanje vaspitača nedosledno i hirovito, takvo će biti i ponašanje dece. Ako se on ponaša veselo i neusiljeno, deca će to prihvatiti kao sastavni deo opšte atmosfere u vrtiću. Prema tome, da li će predviđene aktivnosti iskazati kao bogat izvor novih iskustava i razvojnih podsticaja za decu, ili prouzrokovati otpor, nesporazume i konflikte, najviše zavisi od vaspitača.
Vaspitač je zadužen za stvaranje i podešavanje okolnosti povoljnih za dečiji razvoj i učenje (prostora, vremena i materijala potrebnih za aktivnosti), odnosno, pružanje deci prilike da se vaspitaju i obrazuju prilagođeno svojim potrebama i mogućnostima, prijatnom i bezbednom okruženju, kao i da se ostvaruju kao ličnosti.
Od vaspitača se očekuje da bude dobar organizator, elastičan u pristupu deci i zahtevima koje im postavlja, da stalno prati rezultate svog rada i stručno se usavršava, snalažljiv u rešavanju problema i sposoban da tu veštinu prenosi deci, spreman za preuzimanje odgovornosti za njihovo napredovanje u razvoju i učenju, kao i da bude u najvećoj meri osetljiv za specifične potrebe i individualne razlike među decom koju vaspitava i obrazuje.
Dobar vaspitač se prepoznaje, pre svega, po tome što mu njegov posao predstavlja zadovoljstvo. On voli decu i dobro se oseća u njihovom društvu, poštujući u svakom od njih jedinstvanu ljudsku ličnost koja se razvija. Iako ima sasvim izgrađen stav prema određenim oblicima ponašanja, on prihvata svako dete i ima razumevanja za njegove postupke. Svoja osećanja prema deci dobar vaspitač izražava tonom kojim se obraća, izrazom lica i putem reči koje koristi. Dete mora osećati da je vaspitač „na njegovoj strani“, da mu ono nešto znači, da ga uvažava, ceni, raduje sa njegovim uspesima i ne osuđuje ga za neuspehe, jer veruje u njegov pozitivan razvoj kao i svoje mogućnosti da mu doprinese. Takav vaspitač je, takođe, svestan i svojih ograničenja i nedostataka i ne pokušava da obmanjuje decu mitom o sopstvenom savršenstvu, već je u stanju da prizna svoje greške i uči iz njih. Naročito je predusretljiv i osetljiv na dečije potrebe i očekivanja prema njemu i rado je spreman da im udovolji. U njemu dete nalazi osobu spremnu da mu uzvrati pozitivne emocije, da mu na osmeh odgovori osmehom, pomiluje ga, zagrli, uteši, uzme u naručje...
Od prvog dana boravka dece u ustanovi vaspitač radi na uspostavljanju bogatog i sadržajnog emocionalnog odnosa sa njima, koji je obostrano prijateljski, saradnički i zasniva se na međusobnom uvažavanju, poverenju i brizi. Detetu je potrebno da oseti da je vaspitač zainteresovan za njega lično a ne samo za ono čime se dete bavi. Bliskost sa vaspitanikom omogućava mu da postigne mnogo više u delovanju na dečiji razvoj i učenje i to na načine koji se verovatno ne bi pokazali efikasni kada bi ih primenila detetu nepoznata osoba. Osim toga, dete nikada neće biti „drsko“ i „bezobrazno“ sa osobom koja mu čitavim svojim ponašanjem iskazuje poštovanje, koja je srdačna i blaga u ophođenju, koja ga ne gleda sa visine i ne insistira na pokornosti. Čak i u slučajevima kada dođe do neslaganja između njega i deteta, vaspitač to ne prenosi na lični plan, ne ispoljava gorčinu i ne preti mu prekidom dobrih odnosa.
Prirodnost je najvažnija osobina pravilnog odnosa vaspitača prema deci. Svaka usiljenost, izveštačenost, prenemaganje, sladunjavo korišćenje deminutiva i drugih posebnih načina obraćanja deci, suštinski onemogućava izgrađivanje iskrenog, otvorenog, prirodnog odnosa kakav treba da se uspostavlja između starijih i mlađih. Deca sasvim dobro osećaju kada se pokušava manipulisati njima, što ih u početku zbunjuje a zatim navodi da i sama počnu razvijati mehanizme manipulacije odraslima.
Vrste autoriteta
Svoj autoritet u grupi vaspitač postiže na razne načine. Njihova tipologija načinjena je polazeći od toga kako su raspodeljena prava i dužnosti između njega i dece. U autoritarnom sistemu vaspitanja, vaspitači imaju samo prava, a vaspitanici samo dužnosti, u anarhičnom je obrnut slučaj, dok u demokratskom postoji ravnoteža između prava i dužnosti i one su raspoređene srazmerno jednako - svakome prema mogućnostima da ih se pridržava i ostvaruje, što znači da su odrasli i deca izjednačeni.
Autoritarni ili vojnički tip vaspitača može se lako prepoznati po tome što je on gospodar u svakoj situaciji. Deca ga slušaju bez pogovora, retko nešto kažu po svojoj inicijativi a i tada traže odobrenje. Kada see uđe u sobu za dnevni boravak, čak i za vreme takozvanih „slobodnih aktivnosti“, deca sede u tišini i prema uputstvima vaspitača obavljaju ono što im je odobrio da rade, a „usmerene“ aktivnosti koje organizuje su zapravo „dirigovane“. Njegov glas se najviše čuje i u toku igara; samo on vodi računao poštovanju pravila, deli uloge, ističe cilj igre i proglašava pobednika. Čitavo njegovo ponašanje motivisano je dubokim uverenjem da su deca sposobna samo za ono što ih je naučio odrasli, odnosno, da će njihovo ponašanje biti ispšravno samo dok se odvija prema instrukcijama i pod kontrolom starijih, isto kao što veruje da je poslušnost osnova vaspitanja, a pamćenje osnova obrazovanja, zbog čega mu se deca moraju pokoravati bez pogovora.
Istovremeno, autoritarni vaspitač je rezervisan u pogledu dečije samostalnosti i mogućnosti ispoljavanja sopstvene volje, zbog čega kontroliše sve što se zbiva u grupi, a deca se potčinjavaju njegovoj čvrstoj ruci i povišenom glasom, plašeći se da ga ne izazovu. Ona se ponašaju pasivno iz obzira prema njegovoj moći, a ne prema njemu kao ličnosti, odnosno, ne doživljavaju ga kao osobu od koje očekuju razumevanje, pomoć i prihvatanje. U takvoj atmosferi deca se osećaju nerazumna i slaba, što doprinosi stvaranju slike o sebi kao inferiornoj, bezpomoćnoj osobi koja greši uvek kada je aktivna i pokušava da pokrene neku inicijativu. Autoritarni vaspitač naročitu pažnju i napore posvećuje tačnom pridržavanju „režimu dana“ i svako odstupanje od njega tretira kao prekršaj discipline. Ujedno, on veruje da je navikavanje na tačnost u ovom pogledu najzbnačajnije u formiranju dečijeg karaktera, volje i ličnosti uopšte. Autoritarno rukovođenje decom ne zahteva od vaspitača mnogo maštovitosti u radu niti prilagođavanje individualnim karakteristikama i potrebama dece, s obzirom da se ona tretiraju pretežno kao predmet vaspitne obrade, odnosno, sredstva za postizanje ciljeva koje su odredili program vaspitač kao lice zaduženo da ga sprovodi. Nagradama i kaznama on se služi kao ucenama, manipulišući, sa jedne strane, dečijim težnjama za priznanje i takmičarskim duhom, kao i stidom i strahom od neuspeha i javnog poniženja, sa druge. Kada naiđe na tvrdoglavo dete ili dete koje je u bilo kom pogledu odstupa od njegovih merila i zahteva, on sa još većom upornošću koristi sve mere spoljašnjeg uticaj da ga prilagodi i savlada.
Autoritarni način vaspitanja na prvi pogled ima za rezultat red, poslušnost i disciplinu, međutim, konflikti i otpor dece samo su potisnuti i čekaju trenutak kada nekontrolisano izbiju kao erupcija. S obzirom da je glavni naglasak na aktivnosti vaspitača, on je taj koji govori, pokazuje, objašnjava i određuje šta će se i kako raditi, dok su deca dužna da ga oponašaju i izvršavaju ono što je od njih zahtevao. Otuda svi dečiji radovi (crteži, na primer) liče jedni na druge, a deca svaki čas prekidaju aktivnost da bi mu se obratila za iuputstvo i odobrenje da bi je nastavila. Na taj način se obeshrabljuje problem-pronalazačko i stvaralačko ponašanje kod dece, gasi njihova prirodna radoznalost i imaginacija, i neguje konformizam.
Anarhični „hipi“ tip vaspitača predstavlja suprotnost autoritarnom i kod njega je sve dozvoljeno, „otvoreno“, prepušteno slučaju i improvizovano. Da bi se izbegla krutost, odlazi se u permisivizam kao drugu krajnost i prenaglašava dečje izražavanje koje, bez podrške odraslog i racionalne organizacije, najčešće vodi u haos. On najčešće nema sposobnosti da deci ukaže na granice koje njihovom ponašanju osiguravaju slobodu, niti pravila koja obezbeđuju normalno odvijanje zajedničkog života u grupi.
U opisanoj atmosferi opšte nesigurnosti ne osećaju se dobro ni sami vaspitanici jer se javljaju slučajevi nasilništva i ispadi, koje ometaju uspostavljanje prijateljskih, saradničkih i konstruktivnih odnosa među samom decom i među decom i vaspitačem.
Demokratski vaspitač je onaj koji uspeva da stvori dobru organizaciju i radnu atmosferu ne namećući ih deci, već aktivno uključujući vaspitanike u njihovo održavanje, zahvaljujući srdačnim, saradničkim odnosima koje je uspostavio sa njima, kao i međusobnom uvažavanju i poverenju. Ovakav vaspitač prihvata razlike među decom kao njihove osobene vrednosti, čijeispoljavanje i razvoj treba podsticati. U svome radu on ne polazi prvenstveno od spoljašnjeg modela organizacije i programa, već od dece, sa kojom usklađuje svoje uticaje i zahteve. Zbog toga se on trudi da što bolje upozna decu i brižljivo ih posmatra pre nego što će ih podstaći na učešće u nekoj aktivnosti ili samostalno delovanje. Svi njegovi postupci usmereni su na obezbeđivanje atmosfere u kojoj će se razvijati pozitivna osećanja i dečije stvaralaštvo. Organizaciju, pre svega, unosi u korišćenje materijala njihovim brižljivim izborom u skladu sa mogućnostima, interesovanjima i potrebama dece, uz postavljanje što širih granica ovom korišćenju, kojima se isključuje samo njihova zloupotreba. On je spreman da pomogne detetu uvek kada to zatraži, kao i da iskreno učestvuje u njegovom oduševljenju za aktivnost kojom se bavi, ne namećući mu istovremeno svoja rešenja i kriterijume. Pri tome se ne koristi spoljašnjom motivacijom, nego razloge za dečju aktivnost nalazi u njoj samoj, birajući „samonagrađujuće aktivnosti“.
Vaspitač, čija je glavna osobina demokratičnost, utiče na dečije stavove i mišljenja bez mnogo pričanja i moralisanja, ličnim primerom i naglašavanjem onih situacija u kojima se ogledaju tolerancija i saradnički socijalni odnosi. Isto tako, u slučajevima neprihvatljivog ponašanja kod dece, on se manje koristi zabranama i sprečavanjem a više njegovim preusmeravanjem u pozitivnom pravcu, kao i oslanjanjem na ono što je kod dece pozitivno, konstruktivno i otvoreno za saradnju.
Ukoliko su odnosi među njima demokratski, saradnički, onda vaspitač može u izvesnim situacijama stavljati zamerke detetu (čak ga i izgrditi) a da to ne izazove negativne posledice, o kojima je bilo reči u slučajevima autoritarnog vaspitanja. Naime, sama činjenica da zamerke dolaze od ravnopravne osobe uklanja svako poniženje, strah, zbunjenost i unutrašnji otpor kod onog kome su zamerke upućene. Šta više, dete je svo vreme svesno njihove dobronamernosti i mnogo spremnije da ih prihvati ako su dovoljno ubedljive. Najbolji dokaz vaspitaču, da je takav odnos uspostavljen, je kada deca počnu da mu spontano zameraju što je zanemario neko pravilo uspostavljeno u grupi, na primer, nije vratio bojice tamo odakle je uzeo, ušao je u sobu u cipelama, nije oprao ruke pre jela i slično. To je divan znak da su deca počela zaista da usvajaju ova pravila u samodisciplinu.
Demokratski vaspitač ohrabjuje dete da ima i iznosi sopstvena mišljenja i predloge, kao i da uvažava tuđa, bez servilnosti i konformizma, što je moguće samo u jednoj prijateljskoj atmosferi u kojoj se ne insistira na potčinjavanju i ne manipuliše iracionalnim strahovima. U njoj se autoritet i poštovanje odraslih grade na razumevanju, simpatiji i bliskosti sa osobom u koju je dete steklo poverenje i koju ceni zbog kvaliteta koje je ispoljila tokom zajedničkog življenja. Ravnopravnost, koja karakteriše njegov odnos prema deci, stalno se dokazuje u praktičnim životnim situacijama i na načine koji mogu da im posluže kao model za sopstveno ponašanje.
Unutrašnja motivacija u regulisanju dečjeg ponašanja
U vaspitanju, svaćenom kao podrška razvoju u skladu sa njegovim zakonitostima, i polazeći uvek od onoga na koga se vrši uticaj, najvažniji način delovanja na dečije ponašanje, kao i na čitav razvoj i učenje, je podržavanje deteta u onome što je kod njega pozitivo. Cilj ove podrške je da potencira pozitivne osobine i oblike ponašanja kod deteta, kako bi se osobine pojačale i učvrstile a dete težilo da odgovarajuće ponašanje ponovi. Razlika između podržavanja i nagrađivanja je, pre svega, što se prvo uglavnom oslanja na unutrašnje motive i vrednosti koje dete nosi u sebi, dok kod drugog preovladavaju spoljašnji motivi i vrednosti koje su izvan ili „iznad“ deteta, koje mu se veštački ucepljuju, potiskujući ono što je kod njega autentično. Na taj način ih je moguće razlikovati, iako se katkad služe istim sredstvima, kao što su osmeh, odobravanje, pohvala vaspitača, bodrenje, obezbeđivanje uspešnog ishoda aktivnosti,...
Podržavanje deteta, u onome što je kod njega pozitivno, ima svoj negativ u kočenju negativnih tendencija koje se ispolje kod njega. I cilj kočenja je obrnut u odnosu na podržavanje; kod njega vaspitač teži da zaustavi proces formiranja nekih negativnih osobina pre nego što se ukorene u detetu, odnosno, navede ga da se uzdrži od ispoljavanja određenih oblika ponašanja u njihovom negativnom obliku. I ovde postoji razlika između kočenja i kažnjavanja (kao negativna nagrađivanja) u analognom oslanjanju na unutrašnje, odnosno spoljašnje motive i uzimanju u obzir potreba i težnji deteta umesto disciplinskih razloga. Sredstva mogu biti opomena, prekor, prekidanje, odnosno onemogućavanje negativnog ponašanja i slično.
Kad jedno dete, na primer, namerno ometa drugu decu, sasvim je prirodno da ga vaspitač u tome spreči, odnosno, skrene mu pažnju da je takvo ponašanje u zajednici neprihvatljivo. Razlika između ovog postupka i kazne je što ga (osim uskraćivanja zadovoljstva da bude sa onima koje je uznemiravalo) ne opterećuje još i osećanjem krivice i odbačenosti.
Kada vaspitač razvadi decu koja su se potukla, premesti dete koje galami u kut gde neće smetati drugima, oduzme štap kojim vitla ili igračku koju je oštetilo i slično, to je oblik kočenja određenog ponašanja sa jednim ciljem da spreči njegove štetne posledice po drugu decu, njega samog ili vrtića. Takav postupak nema funkciju kažnjavanja koje u sebe uvek uključuje težnju da se nekome nanese neprijatnost kako, u strahu od nje, ne bi ponovio svoje ponašanje.
Da bi vaspitač mogao efikasno da deluje na dečije ponašanje, naročito ako se ispoljava na negativan način, on mora prvo da upozna i shvati njegove uzroke.
Sasvim je prirodna pojava da deca na sve načine isprobavaju kako fizički svet oko sebe, tako i granice koje su postavljene njihovom ponašanju. Tom prilikom su neizbežne štete i „disciplinski prekršaji“, predstavljajući celinu iskustva koje dete stiče o svetu oko sebe i nezavisnosti koju izgrađuje u odnosu na taj svet.
Na primer, prvi pokušaji malog deteta da nahrani sebe, po pravilu su malo efikasni jer obično više hrane prospe nego što uspe da stavi u usta. Međutim, znajući da je to faza kroz koju svako dete neizbežno mora da prođe u svom razvoju, vaspitač mu je neće uskratiti time što će ga sam nahraniti, iako to čini brže i uspešnije. Slično je i u veći drugih, analognih situacija.
Najčešći uzrok svih „disciplinskih prekršaja“ i nesporazume između dece i odraslih je dečije nepoznavanje okvira ponašanja u vrtiću, odnosno, u njihovoj svesti nije dovoljno razgraničeno dozvoljeno od nedozvoljenog. Da bi se postiglo da deca uvide smisao ovih okvira i prihvate ih dobrovoljno, potrebno je vremena i strpljenja. Ako se nanjih ukazuje redovno i dosledno, onda će se život i rad u vaspitnoj grupi odvijati prirodno i glatko, a deca će učestvovati u održavanju reda i discipline bez protivljenja i većih prekršaja.
Ukoliko je vaspitač uveren da je osnovni razlog dečijih ogrešenja o pravilu ponašanja njihovo nepoznavanje i, uopšte, socijalno neiskustvo deteta, onda ga neće okrivljavati za ove greške. I kada ne prihvati određene oblike ponašanja kod deteta, ne sme doći do toga da se ono oseti manje poštovano i odbačeno kao ličnost, jer se jedino tako može očekivati da će prihvatiti ograničavanje ponašanja i držati se postavljenih okvira bez daljih zahteva i kontrole odraslih. Na taj način će se postići i jedan od najznačajnijih vaspitnih ciljeva-razvoj sposobnosti za samodisciplinu bez pasiviziranja deteta, prihvatanje normi ponašanja bez konformizma i gušenja njegove ličnosti, uklapanje u društvene okvire vrtića bez štete po inicijativnosti i kreativne crte vaspitanika.
Najvažnije granice dozvoljenom ponašanju postavljaju se u vezi sa dečijom bezbednošću, kao i zahtevom da se ne ugrožavaju drugi i ne oštećuje inventar dečijeg vrtića. Ukoliko je detetu jasno određen prostor u kome može bezbedno da se kreće i istražuje, ono će to činiti bezbednije, bez kolebanja, neizvesnosti i straha od mogućih grešaka. Ako su ova ograničavanja izvršena sa razumevanjem za njegove potrebe, i ako se njihovo sprovođenje obavlja bez podmićivanja i zastrašivanja, ono će sticati poverenje u sebe i svoju okolinu, osećaće se bezbedno i prihvaćeno i razvijaće se u spontanu, konstruktivnu i stvaralačku ličnost. Unutar ovih granica moći će mnogo bezbednije da deluje, svesno da će ga one zaštititi od eventualnih povreda ili grešaka zbog kojih bi se osećalo krivo i stidelo sebe.
Ograničenja imaju pozitivnu ulogu ukoliko su ustanovljena na pravi način i uvedena sa osećanjem za meru. Njih treba uvoditi oprezno i postepeno i ne sme ih biti više nego što zahteva bezbednost dece i normalno odvijanje života i rada u grupi. Deca su i bez toga suviše sputavana kod sopstvene kuće i na ulici, tako da se u njima nagomilava otpor prema svim vrstama autoriteta i pritisaka. Preterana kontrola sprečava razvoj samokontrole kod dece, kao što preterano naglašavanje „navika“ kulturnog ponašanja, manira, poslušnosti, učtivosti i čistoće, najčešće u svoj pozadini nema osnovni cilj da socijalizuje dečije ponašanje, već da odrasle što više oslobodi brige o njima, imajući dakle prvenstveno u vidu interese odraslih.
Vaspitač mora, pre svega, da prihvati da deca, kao osobe u razvoju, imaju prava na neke oblike ponašanja koji nisu svojstveni zrelim osoa i da, pod određenim uslovima, i ovi oblici ponašanja mogu postepeno voditi ka zrelosti. Da bi ostvarila ovo pravo, njima je potrebna određena tolerancija odraslih, koji neće suviše krutim stavovima kod njih izazvati anksioznost i potiskivanje. Vaspitač treba da veruje u sposobnost deteta da uz njegovu pomoć razvije unutrašnju kontrolu nad ipmulsima, usvoji osnovne norme ponašanja i ispoljavanja svojih osećanja, želja i potreba i postepeno preuzima od njega odgovornost za svoje postupke, što su sve osobine stabilne, zrele i konstruktivne ličnosti kakvoj se teži. Deca će se odgovorno ponašati u onoj meri u kojoj im se pružaju prilike za to, rukovodeći se prvenstevno njihovom spremnošću da prihvate ovu odgovornost. Istovremeno, ukoliko je pšire polje mogućnosti delovanja za decu, a manje pritisaka i zabrana, ukoliko im se ukazuje više poverenja, a ona prihvataju kakva jesu, stvaraće se i uslovi za samoregulaciju njihovog ponašanja.
Oblici spoljašnje kontrole: kazne i nagrade
Disciplinovanje deteta je postepen proces u kome mu se pomaže da svoje impulsivno, često besciljno i nekontrolisano ponašanje, preobrati u ponašanje koje je svesno, odmereno, vođeno razumom, koliko i emocijama, i ima određenu svrhu, koja je pod njegovom kontrolom. Iako se kaznama mogu postići određene, trenutne promene u dečijem ponašanju, one teško mogu poslužiti tako shvaćenom disciplinovanju jer zanemaruju unutrašnje motive ponašanja i zasnivaju se na strahu od neprijatnosti koju donose. Kazne, koje neminovno prati ljutina onih koji ih izriču i pretnja još strožijim merama, potenciraju kod deteta negativne emocije, naročito strah, anksioznost, stid i osećanje krivice, što mu sve otežava da se bar delimično kontroliše, zauzimajući i samo odbrambeni stav i često praveći nove greške. U svakom slučaju, ispravno ponašanje, koje se kod njega javlja usled kazne, nije posledica nekog poboljšanja u njegovoj ličnosti već pogoršanja, odnosno – kukavičluka.
Umesto manipulisanja decom putem negativnih emocija, sa svim rizicima koje to povlači sa sobom, najčešće je dovoljno da se ono, što se od njih očekuje, zahteva odlučno, ozbiljno, dosledno i obrazloženo, pa da ga posle izvesnog vremena prihvate i samostalno, bez posebnog nadzora i podsećanja, obavljaju kao i sve ostalo što vrše po svojoj odluci i u sopstvenom interesu. Ono što se izvršava pod uticajem nagrada i kazni nema takvo dejstvo, , jer sa prestankom ovih spoljašnjih mera uticanja, iščezavaju i motivi za ponašanje postignuto zahvaljujući njima. Šta više, nagrade i kazne imaju, dugoročnije gledano, i neke negativne efekte – osećajući se manipulisana (a samim time u podređenom položaju) deca teže da ga se što pre oslobode, da u sopstvenim očima odrastu, a to postižu ne vršeći ono što im je na taj način usađivano, čak i u slučajevima i kada uviđaju korist od toga. Tako prestaju da održavaju ličnu higijenu, odbacuju pravila kulturnog ponašanja ili čak težeda čine nešto što im je bilo zabranjivano, počinju da puše, psuju i slično.
Sa druge strane, čak i kada se desi da deca „oguglaju“ na strožije kazne, to ne znači da će njihove posledice biti blaže. Pored svih poremećaja, do kojih dovodi strah i gubitak sigurnosti i poverenja u vaspitača, detetu ostaje trajno usađeno shvatanje da neko može imati prava da ponižava druge i nanosi im razne neprijatnosti da bi održao svoj autoritet. Ovo shvatanje može stvoriti razne probleme detetu i njihovoj okolini tokom njegovog kasnijeg razvoja.
Iako, prema rezultatim psiholoških istraživanja, nagrađivanje ima jači itrajniji učinak od kažnjavanja, zatim, njime se stiču novi oblici ponašanja, i u izvesnim slučajevima ima pozitivne efekte, ipak treba imati na umu da je i ono često samo jedan vid uslovljavanja dečijeg ponašanja, odnosno, manipulacije. Nagrađivanje za jedan čin u izvesnom smislu nosi poruku da taj čin nije bio vredan truda sam po sebi, i sadrži elemente podmićivanja. Tako se javlja opasnost da se dečije „dobro“ ponašanje zasnuje samo na onome što se „isplati“, čime se ne može zadovoljiti vaspitač koji teži da deluje i na dečije motive. Kao što je poznato, najviša ljudska ostvarenja i njaplemenitiji oblici ponašanja bili su unutrašnje motivisani – nosili su nagradu u sebi.
Detetu su veoma potrebni izrazi priznanja kao podrška i podsticaj onome čemu teži i za šta je sposobno, ali treba voditi računa da oni, slično nagradama, ne postanu glavni motiv da se nešto čini. Prava „nagrada“ za dete treba da bude zadovoljstvo obavljenim poslom, ponos zbog dokazane veštine ili snage, oduševljenje jer je prepreka savladana, a tek posle toga reakcija odobravanja od strane druge dece i vaspitača.
Uticanje vaspitača na dečije ponašanje
Kada se dete oseti sigurnije, ono počinje da isprobava svoje mogućnosti delovanja u vrtiću, ispitujući takođe i sigurnost sa kojom su ustanovljena pravila ponašanja, odnosno, posledice njihovog nepridržavanja. Vaspitač ovakvo isprobavanje treba da dočeka sa određenom doslednošću i čvrstinom, ali i razumevanjem njegovog razloga, kako bi dete i pored ograničavanja osetilo da ima posla sa osobom koja ga prihvata kao ličnost i brine se o njegovoj sigurnosti.
Vaspitač, pre svega, treba daprihvati da, kao osobe u razvoju, deca imaju pravo na neke oblike ponašanja koja nisu svojstveni zrelim ljudima i da, pod određenim uslovima, i ovi oblici ponašanja mogu da ih postepeno dovedu do zrelosti. Da bi ovo pravo ostvarila, njima je potrebna određena tolerancija od strane odraslih koji neće suviše krutim stavovima izazivati zabrinutost i osećanje neprihvaćenosti. Vaspitač mora imati poverenja u decu da će, uz njegovu pomoć, postepeno ovladati svojim ponašanjem i izgraditi disciplinu kao samodisciplinu bez preteranih kočenja i ograničavanja, a posebno manipulacije njihovim emocijama putem nagrada i kazni.
Isto tako, bolje je deci davati uputstva u pozitivnom obliku, tako da sadrže informaciju šta i kako treba raditi, nego zabranjivati. Zahtevi postavljeni u negativnom obliku više zbunjuju dete nego što mu pomažu da se snađe u svakodnevnom životu.
Primeri pozitivnog uputstva: „Ređaj domine po stolu“, umesto „Ne bacaj domine na pod“. „Šutiraj loptu prema drvetu“, umesto „Nemoj da razbiješ prozor“, i tako dalje.
Vaspitač treba da ima razumevanja za ono što dete oseća, međutim da bude čvrst i dosledan kada je u pitanju njegovo ponašanje i realno sagledavanje situacije. On treba da pomogne detetu da je bolje shvati i ima poverenja u njegovu sposobnost da svoje ponašanje usmeri u konstruktivnijem pravcu. Katkada nije moguće izbeći neposrednu intervenciju vaspitača, naročito u konfliktnim situacijama koje deca nisu u stanju samostalno da razreše, u slučajevima odstupanja od pravila ponašanja kada ih je potrebno objasniti, kada deci preti opasnost od povrede i slično. Zaustavljajući dete u nekom od oblika nepoželjnog ponašanja, on treba da ispolji ljubaznost isto koliko i čvrstinu, prihvatanje deteta kao ličnosti isto koliko neslaganje sa određenim oblikom ponašanja.
U situacijama kada mora da sprečava dete u nečemu, vaspitač to treba da učini brzo i bez oklevanja. Oduzeće mu oštar predmet kojim ugrožava drugove, uhvatiće ga za ruku i zaustaviti da ne istrči na ulicu, odlučno će mu reći da se ne treba prskati vodom. Pri tome dete može da se ne složi sa njime, da se ljuti, protestvuje, na šta ima pravo koje mu se ne osporava.
Jedan od načina uticanja na dečije ponašanje je insformisanje o njeogvoj ispravnosti i skretanje pažnje na njegove moguće posledice, međutim, to nikako ne bi trebalo da zvuči kao osuda ili pretnja.
Režim življenja i dečije ponašanje
Prihvatanju granica ponašanja i razvoju unutrašnje kontrole kod dece, naročito doprinosi dobro planiran i dosledno primenjivan režim življenja, koji je dovoljno elastičan da se može prilagoditi njihovim potrebama i mogućnostima. Režim obezbeđuje prirodan i ravnomeran tok i smenjivanje aktivnosti i odmora, njihovo pravilno doziranje i usklađenost s ritmom življenja koji odgovarta deci.
Režim življenja, koje se redovno ostvaruje, i navike koje se na taj način stiču, najbolja su preventiva protiv dva glavna uzroka dečije nediscipline: dosade, koja se javlja kada su deca neaktivna, i brzoplete žurbe koja im ne omogućavada svoj ritam življenja (ishrane, oblačenja, sređivanja igračaka, itd.) prilagode opštim zahtevima, što stvara napetost, nervozu i umnožava greške svake vrste.
Svakako, da bi režim dana imao tako povoljno dejstvo, on mora da bude konsekventno sprovođen (što je uslov za određivanje vremenskih sekvenci vezanih za zadovoljavanje potreba deteta uvek u isto vreme) ali i fleksibilan, omogućavajući detetu da spontano ispoljava svoje potrebe i usavršava ustanovljeni prirodni ritam.
Moralno vaspitanje dece
Moral, kao regulativ odnosa među ljudima postizanja opšteg dobra, je uslov opstanka ljudke zajendice. Takođe, on je pokazatelj koliko je jedno društvo civilizovano, pravedno i vitalno. Na decu se moral prenosi od trenutka kada se počnu osećati kao pripadnici određene zajednice, što znači, od ranih uzrasta. Ovaj proces je najuže povezan sa procesima socijalizacije, a time i vaspitanja, ako se vaspitanje shvati kao „namerna socijalizacija“ sa pozitivnim predznakom. On prolazi kroz razne faze i u predškolskom uzrastu mu se postavljaju temelji na kojima će se graditi moralna svest sa svojim komponentama: intelektualnom (poznavanje moralnih principa prema kojima treba postupati, na osnovu kojih se vrednuju postupci, i sposobnost njihove primene na pojedinačne slučajeve), emocionalnom (osećanja zadovoljstva ili nezadovoljstva, koja se odnose na slučajeve ocenjene kao moralne ili nemoralne) i konativnom ili voljnom (spremnost da se donose odluke u skladu sa moralnim normama i da se one dosledno sprovode).
Osnovni put razvoja dečije moralnosti ipak ostaje proces njihove socijalizacije u najširem smislu reči, što znači da je širenje socijalnog vidokruga kod dece, i uključivanje u sve složenije spletove društvenih odnosa, uslov za postepeno usvajanje moralnih normi.
Predškolske ustanove imaju veoma značajnu ulogu u socijalnom razvoju dece jer omogućavaju neke uslove kojih dete nema u roditeljskom domu. Pre svega, u ustanovi deca imaju prilike da aktivno biraju sa kime će stupiti u interakciju, dok su kod kuće to one osobe koje su „pri ruci“, rođaci i susedi, koji ne moraju da im odgovaraju. Drugo, činjenica je da postoje kvalitativne razlike između interakcije koja se odvija među odraslima i detetom, i deteta sa detetom. Ima aktivnosti koje deca mogu da izvode samo sa vršnjacima, kao što ih ima koje su pogodne samo za interakciju sa odraslima. Deca, koja imaju prilike da učestvuju u aktivnositma oba tipa, mogu znatno više da obogate svoje socijalno ponašanje.
Zahtevi i očekivanja, koje odrasli gaje u odnosu na decu, ogledaju se u ulogama koje im se dodeljuju, a koje, po pravilu, u prvi plan stavljaju osobine kao što su: razvijene kulturno-higijenske navike, poštovanje i lep odnos prema vaspitaču i starijima, kao i prema drugioj deci, zatim, poslušnost, disciplinovanost, pristojno ponašanje i slično. Karakteristično je, međutim, da se od dece ne samo očekuje da po određenim osobinama budu bolja od odraslih, nego se to od njih i zahteva, što je svojevrsno licemerje koje deca brzo otkriju i uzrok je mnogim konfliktima između njih i odraslih. Deca jednostavno ne mogu da shvate, a još manje da prihvate, da mnoge stvari koje odrasli čine pred njima za njih su strogo zabranjene. Pored toga što ih zabrana čini posebno privlačnim u odnose između dece i odraslih se uvlači nedoslednost i neiskrenost koja kulminira u konfliktu kojim mladi čovek razbija stege detinjstva u koje je sputan, i počinje da puši, upotrebljava alkohol i čini mnoge druge stvari koje mu, u stvari, ne prijaju, ali ga privlače kao dokaz da je sebi izborio određena prava, da je osvojio privilegije odraslih.
Posebnu ulogui u negovanju moralnih osobina predškolskog deteta imaju zadaci i obaveze koje izvršava u dečijem vrtiću, bez obzira što one ne mogu biti većeg obima. Započinje se postepenim osamostaljivanjem dece u pogledu brige o sebi, preko izvršavanja nekih zadataka od šireg značaja za grupu i vrtić koji pohađaju, do učestvovanja u složenijim zajedničkim poslovima u kojima imaju sve veću mogućnost samoorganizacije. U početku dete pomaže odraslome u poslovima, bivajući u tome sve ravnopravnije, sve dok se ne ospšosobi da ih preuzme od njega i bavi se njima relativno samostalno, uz povremenu kontrolu i pomoć vaspitača. Napredak se ogleda i u broju dece koja učestvuju u radu, kao i složenosti samog zadatka koji izvršavaju. Takođe se pomoć vaspitača (koja se u početku sastoji u pokazivanju određenih operacija), postepeno sve više odnosi na organizaciju čitavog procesa, uz upućivanje kako da se izvede što efikasnije, racionalnije i ekonomičnije.
Za razvoj moralnih osobina deteta je veoma važan primer ljudi oko njega, naročito onih na koje želi da se ugleda zbog emocionalne bliskosti kojom je povezano sa njima.
Igra je bliska socijalnoj prirodi deteta i predstavlja izraz njegove želje za opštenjem, što joj obezbeđuje izizetnu ulogu u njegovom društvenom razvoju. Igra omogućava detetu da ulazi u aktivne odnose sa drugom decom i odraslim ljudima, unosi u njih smisao i tako proširuje i sređuje svoje socijalno i skustvo. Kroz zajedničko izražavanje i maštanje ono može da prevazilazi osećanje suparništva i ugroženosti i otkriva zadovoljstva organizovanog društvenog življenja, razmena i zajedništva, od kojih zavisi njegovo društveno prilagođavanje.
Ni u jednoj drugoj životnoj situaciji deca nemaju tako značajnu u logu u donošenju pravila i njihovom doslednom pridržavanju, kao u igri.
Ogroman značaj igara u moralnom razvoju dece potiče i iz činjenice da njihov osnovni sadržaj predstavljaju norme ponašanja koje važe za odrasle ljude i otuda „dete u igri kao da prelazi u razvijeni svet najviših oblika ljudske delatnosti, u razvijeni svet međuljudskih odnosa. Norme koje se nalaze u osnovi međuljudskih odnosa postaju, zahvaljujući igri, izvor razvoja morala samog deteta. U tom smislu značaj igre je teško proceniti. Igra predstavlja školu morala. Ali ne morala u predstavi, već morala u akciji“.
Moralnom razvoju posebno doprinose igre u kojima se pojavljuje simbolička imitacija, siže koji podrazumeva različite uloge, kao i dramske igre, zahvaljujući tome što, kao svoj bitni elemenat, sadrže odnose među ljudima. One doprinose preradi ovih odnosa, kao i njihovom boljem razumevanju i usvajanju.
Neprocenjiv je značaj igra uloga i u oslobađanju dece od unutrašnje napetosti, jer putem njih ona „eksternalizuju sopstvenu unutrašnju dramu“ što doprinosi uravnoteživanju njihove ličnosti i mentalnom zdravlju.
Pored igre, socio-emocionalnom razvoju doprinose i svi ostali vidovi dečjeg stvaralaštva, jer između njih postoji složen odnos međusobne zavisnosti. Socijalna iskustva su najznačajniji činilac kreativnosti, koje istovremeno pomaže njihovom uobličavanju, proširivanju i kvalitativnom unapređivanju. Stvaralaštvo je već samo po sebi jedan humani čin; nema stvaralaštva koje je u raskoraku sa osnovnim ljudskim vrednostima uključujući tu i moralne kategorije.
Kao i igre, dečje stvaralačko izražavanje ima terapeutsko dejstvo, jer dete koje ima mogućnosti da svoje unutrašnje konflikte objektivizira tako što ih predstavi, može u odnosu na njih da zauzme distancu da bolje ovlada njima, što je jedna vrsta katarze.
Osim svih vidova dečjeg stvaralaštva, značajno sredstvo i izvor sadržaja socio-emocionalnog i moralnog razvoja su proizvodi umetnosti odraslih i kulturna baština. Poruke i osećanja izraženi u njima prenosi se na decu sa velikom sugestivnošću.
Zahvaljujući upoznavanju sa umetničkim delima, kod dece se formiraju prvobitne etičke norme značajne za čitav dalji razvoj. Posebnu ulogu u tom pogledu imaju bajke, legende, poezija i proza, čiji junaci predstavljaju ovaploćenje pojmova kao što su dobrota, istinoljubivost, vrednoća, poštenje, skromnost i drugo, a njihovi doživljaji izazivaju kod dece duboka preživljavanja i predstavljaju mediju čijim podsredstvom do njih dopiru moralni problemi od opšteljudskog značaja, koji im se drugačije ne bi mogli približiti. Kroz bajke, na primer, deca saznaju o borbi dobra i zla, traganju za smislom življenja, o hrabrosti, ljubavi koja nadjačava smrt. Svakako, dečja opredeljenja za pojedine ličnosti iz bajki manje se zasnivaju na apstraktnom odnosu pravde i krivde, a više na privlačnosti, odnosno odbojnosti, pojedinih junaka.
Socijalni odnosi među decom i negovanje dečje društvenosti
Uspostavljanje odnosa sa drugim ljudima je jedna od osnovnih dečjih potreba, koja prevazilazi mnoge vitalne potrebe, i ona se ne može zadovoljiti samo ličnim kontaktima sa vaspitačem. Neophodno je da se razvija niz interpersonalnih odnosa među decom i stvara zajednička fizionomija čitave vaspitne grupe. Prisustvo vršnjaka omogućava da se praktično uvežba i usvoji pridržavanje ovih granica a socijalni odnosi obogate i razviju.
Nudeći detetu društveni okvir širi od onog koji je do tada poznavalo, vrtić omogućava da se njegovo socijalno iskustvo širi i sazreva. U dodiru sa drugim članovima grupe ono ima prilike da mnogo bolje upozna svoje mogućnosti nego u porodici, gde mu je po pravilu obezbeđen privilegovan položaj. U grupi vršnjaka dete je okruženo sličnima sebi, sa kojima može da se upoređuje i identifikuje bez rizika da se oseća inferiorno. U dodiru sa odraslima dete je često prezaštićeno ili njihovim odnosima nedostaje spontanost, zbog čega nema odgovarajuću povratnu informaciju koja bi sledila kao reakcija na njegovo ponašanje. Međutim, dete sve to nalazi u društvu vršnjaka, što ga osposobljava za snalaženje u najraznovrsnijim društvenim situacijama. U grupi se najbolje uči samopoštovanje bez potcenjivanja drugih, kao i njihovo uvažavanje bez potčinjenosti i zavisnosti od njih.
U procesu uključivanja u vaspitnu grupu dete prolazi kroz više faza. Prvih dana dolaženja u vrtić važno je obezbediti prijatne utiske i pozitivna iskustva, što će uticati da se kod njega izgrade odgovarajući stavovi i želja da ponovo dođe. Takođe mu treba ponuditi aktivnosti koje poznaje i u kojima može lako da se samostalno snađe (npr. crtanje, razgledanje slikovnica, igre u peščaniku). Isto tako njemu je potrebno da već na početku uspostavi prijateljski odnos sa vaspitačem da bi moglo takve odnose da gradi i sa ostalom decom u grupi. Iako je ovaj proces velikim delom spontan, vaspitač može da ga olakša i ubrza određenim postupcima.
Za povoljan razvoj socijalnih odnosa u grupi takođe je važno negovanje iskrenosti i otvorenosti među njenim članovima. Neiskrenost je skoro uvek posledica straha i loših primera koje dete sreće u svojoj okolini. Može se pretpostaviti da bi dete, koje bi raslo bez strahova i kojim se ne bi manipulisalo, bilo otvoreno u izražavanju svojih misli i osećanja i ne bi pokušavalo da manipuliše drugima.
Osim iskrenosti i otvorenosti u dečijim odnosima, jedan od najsloženijih zadataka je naučiti decu da dele, da ustupaju jedna drugoj igračke i druge predmete, kao i da vode računa o željama i potrebama svojih drugova u grupi. Ustupanje igračke njima često izgleda kao nepravda ili gubitak i nije retko da se usprotive tome izgovarajući se da „nije na njega red“ računajući taj „red“ prema nekom svom kriterijumu. Ovakve situacije obično prate prepirke, a ima i slučajeva agresije prema detetu koje je dobilo igračku.
Dečija sloboda i okviri socijalnog ponašanja
Termini „sloboda“ i „slobodno vaspitanje“ su uzrok mnogim nesporazumima čak i među stručnjacima. Može se čuti postavka da „detetu ne treba dati previše slobode“ bez obzira što se na slobodi zasniva zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba. Međutim, ako se i sloboda definiše na odgovarajući način, neće se postavljati pitanje njenog doziranja. Što je više slobode u vaspitanju, to će deca biti uspešnije emancipovana od svih prepreka na koje nailaze u procesu razvoja i učenja, što je najvažniji cilj vaspitanja.
Iako sloboda, o kojoj je reč, podrazumeva proširivanje mogućnosti za dete da deluje, smanjivanje pritisaka i zabrana, ukazivanje što većeg poverenja i prihvatanje deteta kakvo ono jeste, čime se ono u najvećoj meri osamostaljuje, sve to ne znači i njegovo prepuštanje sebi uz, eventualno, obezbeđivanje povoljne materijalne sredine. Deci je potrebno prisustvo, kao i podsticaji odraslih osoba, jer se njihov svet ne može sastojati samo od stvari, niti se mogu razvijati u socijalnom vakuumu.
Vaspitač ima preva da postavi granice, spreči dete da čini nešto čime nanosi štetu sebi ili okolini, međutim, unutar njih je ono slobodno da ispolji svoju inicijativu, da upravlja svojim postupcima. Prema tome, u onome što dete čini unutar pomenutih granica, jedina mera uticanja na razvoj i učenje je usmeravanje, koje podrazumeva uvažavanje motiva, interesovanja i potreba vaspitanika i ne sadrži primese prisiljavanja.
Uvek treba imati na umu da je svrha reda i organizacije u vrtiću, pre svega, da omogući detetu maksimum slobode u kretanju i izražavanju, bez ugrožavanja slobode i stvaralačkih težnji drugih.
Prisiljavanje nikada ne može pomoći detetu da uči, raste i razvija se, i bez obzira na namere onoga ko ga primenjuje, verovatnije je da će dati suprotan efekat. Ono na šta deca pristanu pod pritiskom neće se dugo održati i izazvaće negativnu reakciju: to važi kako za dečiji odnos prema jelu, tako i prema slušanju muzike ili bilo čemu drugom.
Razvoj dečje samostalnosti
Dete nije isključivi proizvod nasleđa, sredine u kojoj raste i vaspitnih uticaja, niti se može razvijati, sticati iskustvo i zadovoljavati svoje potrebe, nezavisno od svoje aktivne, dobrovoljne uključenosti u vaspitno-obrazovni proces. To znači da je „formiranje“ ličnosti značajnim delom i njeno samoformiranje, odnosno, da svako dete nosi u sebi potencijalno jednu ličnost kojoj je potrebna izvesna samostalnost da bi se ispoljila i oformila. Otuda je jedan od najvažnijih ciljeva predškolskog vaspitanja da se oformi inicijativno dete, koje je spremno da samostalno preduzima poduhvate u odnosu na okolinu u kojoj živi, kao i da rešava probleme radi ličnog zadovoljstva i uspeha, koje mu pruža ovakva inicijativa.
Unaprešivanje samostalnosti je povezano sa opštim razvojem deteta kao ličnoti i ono nije moguće bez aktivne pomoći odraslog koji ga vaspitava i obrazuje.
Istovremeno, to ne znači da se detetu uskraćuje pomoć, već treba pronaći način da mu se posredno pomogne, savetom, ohrabljenjem ili delimičnim učestvovanjem u rešavanju problema, a dete da uradi ono za šta je sposobno. Time se postižu dve stvari, sa jedne strane se pokazuje detetu sopstvena dobra volja i naklonost, a sa druge-poverenje u njegove snage, što je za njega podsticaj da sa više samopouzdanja i iskustva ulazi u nove pokušaje.
Samostalnost se razvija zahvaljujući raznim poslovima koje deca obavljaju u vrtiću kroz radne aktivnosti, dežurstva, brigu o mlađim drugovima i slično. Međutim, treba imati u vidu da ove aktivnosti imaju vaspitnu vrednost samo ako su dobrovoljne, ako ih dete prihvata kao potvrdu svoje sposobnosti i poverenja koje mu je ukazano jer vaspitač ima pozitivna očekivanja u odnosu na njega. Svakako, one treba da budu u skladu sa pravilima ponašanja i moralnim vrednostima koje su deca već upoznala i donekle usvojila, naročito u pogledu odnosa prema bližnjima. Posebno je važno da se aktivnosti ne dožive kao nametnute ili, još gore, da imaju kazneni karakter.
Vaspitavanje volje
Volja, kao komponenta moralnosti, predstavlja duševnu snagu koja omogućava ličnosti da odoli iskušenjima, teškoćama i preprekam na putu ka dobru, uz težnju da živi u harmoniji sa sobom, drugim ljudima i svojom okolinom, uvažavajući sva pravila moralnog ponašanja. Budući povezana sa takvim crtama ličnosti, kao što su upornost, doslednost i spremnost za ulaganje napora, volja se ogleda i u sposobnosti trenutnog prikupljanja sve enrgije potrebne pojedincu da se suoči sa nekom okolnošću ili da ostvari neki plan. Razvijena volja, samodisciplina i sposobnost snalaženja u spletovima društvenih odnosa su neke od najdragocenijih osobina ličnosti, koje se stiču kroz čitavo detinjstvo i adolescenciju, ali kojima se postavlja temelj u ranim uzrastima.
Vaspitavanje ove dragocene ljudske osobine započinje od najranijeg detinjstva, od prvih pokreta koje ono vrši težeći da postigne neki cilj uprkos preprekama.
Razvoj volje kod dece je neposredno povezan sa zahtevima koje mu postavlja njegova okolina i odrrasli sa kojima se susreće. Ako su ovi zahtevi ispod njegovih mogućnosti, ne zahtevaju napor i ne predstavljaju izazov za delovanje, kod deteta se neće razviti volja i mnoge sposobnosti potrebne za kasnije samostalno snalažanje u životu. Negativan efekat imaju i preterani zahtevi koji kod njega stvaraju sliku o sebi kao nesposobnoj i neuspešnoj ličnosti i nepovoljno se odražavaju na motivaciju.
Kultivisanje emocionalne sfere
Kultivisanje emocionalne sfere dečije ličnosti podrazumeva razvoj emocionalne osetljivosti na širok krug pojava u društvenom životu, umetnosti, stvaralaštvu i deci dostupnim moralnim vrednostima, razvoj sposobnosti razumevanja i poštovanja osećanja drugih ljudi inegovanje pažljivog odnosa prema njima, razvoj sposobnosti za saosećanje (empatija) sa ljudima iz svoje okoline, kao i junacima priča i drugih umetničkih dela, razvoj sposobnosti za učestvovanje u emocijama koje se javljaju u vaspitnoj grupi i deljenje svojih doživljaja sa drugima.
Vaspitavanje emocija bi se sastojalo u razvoju sposobnosti kod dece da se uzdržavaju od impulsa izazvanih negativnim emocijama kao i oplemenjivanja, produbljivanja pozitivnih emocija.
Pozitivne emocije, toplina, nežnost, simpatija i drugo, ne mogu se usaditi deci kao oblici ponašanja, već samo otklanjati prepreke njihovom razvoju i slobodnom izražavanju i kultivisati načine njihovog izraza.
Zadatak vaspitača je da potraži mogućnosti izražavanja negativnih emocija, koje neće biti destruktivne, a ne da ih potiskuje. Dete treba da postane svesno svojih emocija, da se suoči sa njima i oslobađa ih se na odgovarajući način da se ne bi neurotiziralo nagomilanom agresijom, koja može naneti veliku štetu razvoju njegove ličnosti. Zapravo, negativnih emocija se manje treba plašiti, samih po sebi, koliko njihovih posledica ako se potisnu, jer se na taj način gubi kontrola nad njima.
Svakako, najbolje je ako deca svoje negativne emocije isprazne kroz žestoku fizičku aktivnost, koja im omogućava da agresiju prenesu na loptu, strunjače, obručeve i slično, i nakon naprezanja se opuste i smire. Ona se takođe oslobađaju napetosti kroz stvaralačke aktivnosti, igre mašte ili igre uloga, igre peskom, vodom i glinom, slušajući odgovarajuću muziku i slično.
Osnovni načini da se negativne emocije učine ređim su negovanje pozitivnih emocija, lepih, drugarskih isaradničkih odnosa između dece i dece i vaspitača, zatim, njegovo izražavanje razumevanja, topline i podrške svima koji za to osete potrebu, kao i obezbeđivanje opuštenije atmosfere u ustanovi, što će se odraziti na raspoloženje i ponašanje svakog deteta i delovati integrativno na razvoj njegove ličnosti.
Razvijanje ličnog identiteta, slike o sebi i sopstvenoj ulozi
Jedna od najznačajnijih karakteristika detinjstva je traganje za sopstvenim identitetom. Da bi moglo da spozna i prihvati sebe detetu je potrebno da upoznaje svoje mogućnosti, svoje prednosti, svoje granice-osobine po kojimaje slično i po kojima se razlikuje od ostalih. Ako je jedan od osnovnih ciljeva predškolskog vaspitanja da se formira zadovoljno i radosno dete ispunjeno optimizmom u odnosu na sebe, druge ljkude i život u celini, vaspitač treba da mu pomogne da steklne poverenje u sopstvene snage, odnosno, verovanje da će, ako pokušava, imati izgleda na uspeh. „Vera u uspeh uspeha je pola“ kaže jedna izreka što u vaspitanju znači da je veoma važna slika koju je dete izgradilo o sebi, kao o sposobnoj i snalažljivoj ličnosti koja je u stanju da prevlada teškoće ako uloži određen napor, dobrom drugu prihvaćenom u vaspitnoj grupi i revnosnom učesniku u aktivnostima koje se organizuju u vrtiću.
Smatra se da je dete izgradilo zdrav pojam o sebi ukoliko oseća naklonost prema sebi i drugim ljudima, veruje da ono što misli, kaže i čini ima određene posledice, da je sposobno za postizanje uspeha u u čenju, da može rešitit mnoge probleme, u stanju je da realno procenjuje svoje mogućnosti i ograničenja, kao i da slobodno izražava osećanje sreće i zadovoljstva. Sa razvojem ličnog identiteta i slike o sebi povezano je zapažanje, razumevanje i prihvatanje sopstvene uloge u vaspitnoj grupi, što sve u velikoj meri zavisi od načina na koji se prema detetu odnose vaspitač i ostala deca.
Najvažnije je da deca budu ono što jesu, da se ne stide sebe, svojih maštarija, svoje igre, svog razigranog ponašanja i potrebe za oprobavanjem svega i svačega, da ne budu zarobljenja u forma „lepog ponašanja“, neurotizirajuću urednost i čistoću, kao i strahopoštovanje prema savršenstvu odraslih. Ukoliko dete stalno doživljava zamerke i grdnje za većinu poduhvata jer je radoznalo (stane čizmama u baru, pokuša da umesi grudvu od blata, uhvati glistu, udari slovo na pisaćoj mašini, namaže se maminom šminkom itd.), budući da najčešće ne razume dovoljno odrasle od kojih tako mnogo zavisi, ono počinje osećati neizvesnost u pogledu svog ponašanja i nepoverenje u sebe, koje se izražava kroz osećanje krivice.
Interesovanje za polne razlike između dečaka i devojčica i dece i odraslih, zatim, za način na koji dolaze bebe na svet i kako rastu i slično je sastavni deo opšte dečije radoznalosti i tako sa njim treba i postupati. Ono što ovom interesovanju daje poseban pečat ima koren u sklonosti odraslih da se na poseban način ponašaju kada je, u pitanju pol, da budu preterano uzdržljivi i tajanstveni, odnosno, da projektuju sopstvene predrasude na decu. Jasno je da će dečija radoznalost za pitanja polnih odnosa brzo splasnuti ukoliko bude na odgovarajući način zadovoljena.
Razvijanje sigurnosti
Deca koja imaju pozitivnu sliku o sebi, koja su prihvatila svoju ulogu i stekla poverenje u sopstvene mogućnosti, kao i određenu sigurnost u kontaktima sa drugima, bolje se osećaju i uspešnije uspostavljaju socijalne odnose sa svojom okolinom. Otuda je važno da se dete, dolazeći u vrtić, kao prvu socijalnui sredinu izvan roditeljske kuće, oseća sigurno i prihvaćeno, što će se neposredno odrazitit i na njegovo napredovanje u razvoju i učenju.
Osećanje sigurnosti se razvija postepeno, zahvaljujući iskustvima koje dete stiče u dodiru sa svojom okolinom, koja su pozitivna i povezana više sa osećanjem prihvaćenosti nego odbačenosti, bezbednosti nego ugroženosti. Ono je usko povezano sa poverenjem koje dete ima u sopstvene snage i svoju okolinu, slikom koju ima o sebi i ulogom koju je prihvatilo, tako da se preko njega može saznati šta misli i oseća o sebi kao i šta očekuje od drugih ljudi.
Literatura:
dr Kamenov, E. (1997): Metodika (metodička uputstva za Model B Osnova programa predškolskog vaspitanja i obrazovanja dece od tri do sedam godina), Novi Sad
Od ličnosti vaspitača najviše zavisi spontanost i prilagodljivost ritma življenja, kao i čitava atmosfera u dečijem vrtiću. Ako je vaspitač krut i nervozan, to će se odraziti u obliku napetosti i otpora kod dece. Ako je ponašanje vaspitača nedosledno i hirovito, takvo će biti i ponašanje dece. Ako se on ponaša veselo i neusiljeno, deca će to prihvatiti kao sastavni deo opšte atmosfere u vrtiću. Prema tome, da li će predviđene aktivnosti iskazati kao bogat izvor novih iskustava i razvojnih podsticaja za decu, ili prouzrokovati otpor, nesporazume i konflikte, najviše zavisi od vaspitača.
Vaspitač je zadužen za stvaranje i podešavanje okolnosti povoljnih za dečiji razvoj i učenje (prostora, vremena i materijala potrebnih za aktivnosti), odnosno, pružanje deci prilike da se vaspitaju i obrazuju prilagođeno svojim potrebama i mogućnostima, prijatnom i bezbednom okruženju, kao i da se ostvaruju kao ličnosti.
Od vaspitača se očekuje da bude dobar organizator, elastičan u pristupu deci i zahtevima koje im postavlja, da stalno prati rezultate svog rada i stručno se usavršava, snalažljiv u rešavanju problema i sposoban da tu veštinu prenosi deci, spreman za preuzimanje odgovornosti za njihovo napredovanje u razvoju i učenju, kao i da bude u najvećoj meri osetljiv za specifične potrebe i individualne razlike među decom koju vaspitava i obrazuje.
Dobar vaspitač se prepoznaje, pre svega, po tome što mu njegov posao predstavlja zadovoljstvo. On voli decu i dobro se oseća u njihovom društvu, poštujući u svakom od njih jedinstvanu ljudsku ličnost koja se razvija. Iako ima sasvim izgrađen stav prema određenim oblicima ponašanja, on prihvata svako dete i ima razumevanja za njegove postupke. Svoja osećanja prema deci dobar vaspitač izražava tonom kojim se obraća, izrazom lica i putem reči koje koristi. Dete mora osećati da je vaspitač „na njegovoj strani“, da mu ono nešto znači, da ga uvažava, ceni, raduje sa njegovim uspesima i ne osuđuje ga za neuspehe, jer veruje u njegov pozitivan razvoj kao i svoje mogućnosti da mu doprinese. Takav vaspitač je, takođe, svestan i svojih ograničenja i nedostataka i ne pokušava da obmanjuje decu mitom o sopstvenom savršenstvu, već je u stanju da prizna svoje greške i uči iz njih. Naročito je predusretljiv i osetljiv na dečije potrebe i očekivanja prema njemu i rado je spreman da im udovolji. U njemu dete nalazi osobu spremnu da mu uzvrati pozitivne emocije, da mu na osmeh odgovori osmehom, pomiluje ga, zagrli, uteši, uzme u naručje...
Od prvog dana boravka dece u ustanovi vaspitač radi na uspostavljanju bogatog i sadržajnog emocionalnog odnosa sa njima, koji je obostrano prijateljski, saradnički i zasniva se na međusobnom uvažavanju, poverenju i brizi. Detetu je potrebno da oseti da je vaspitač zainteresovan za njega lično a ne samo za ono čime se dete bavi. Bliskost sa vaspitanikom omogućava mu da postigne mnogo više u delovanju na dečiji razvoj i učenje i to na načine koji se verovatno ne bi pokazali efikasni kada bi ih primenila detetu nepoznata osoba. Osim toga, dete nikada neće biti „drsko“ i „bezobrazno“ sa osobom koja mu čitavim svojim ponašanjem iskazuje poštovanje, koja je srdačna i blaga u ophođenju, koja ga ne gleda sa visine i ne insistira na pokornosti. Čak i u slučajevima kada dođe do neslaganja između njega i deteta, vaspitač to ne prenosi na lični plan, ne ispoljava gorčinu i ne preti mu prekidom dobrih odnosa.
Prirodnost je najvažnija osobina pravilnog odnosa vaspitača prema deci. Svaka usiljenost, izveštačenost, prenemaganje, sladunjavo korišćenje deminutiva i drugih posebnih načina obraćanja deci, suštinski onemogućava izgrađivanje iskrenog, otvorenog, prirodnog odnosa kakav treba da se uspostavlja između starijih i mlađih. Deca sasvim dobro osećaju kada se pokušava manipulisati njima, što ih u početku zbunjuje a zatim navodi da i sama počnu razvijati mehanizme manipulacije odraslima.
Vrste autoriteta
Svoj autoritet u grupi vaspitač postiže na razne načine. Njihova tipologija načinjena je polazeći od toga kako su raspodeljena prava i dužnosti između njega i dece. U autoritarnom sistemu vaspitanja, vaspitači imaju samo prava, a vaspitanici samo dužnosti, u anarhičnom je obrnut slučaj, dok u demokratskom postoji ravnoteža između prava i dužnosti i one su raspoređene srazmerno jednako - svakome prema mogućnostima da ih se pridržava i ostvaruje, što znači da su odrasli i deca izjednačeni.
Autoritarni ili vojnički tip vaspitača može se lako prepoznati po tome što je on gospodar u svakoj situaciji. Deca ga slušaju bez pogovora, retko nešto kažu po svojoj inicijativi a i tada traže odobrenje. Kada see uđe u sobu za dnevni boravak, čak i za vreme takozvanih „slobodnih aktivnosti“, deca sede u tišini i prema uputstvima vaspitača obavljaju ono što im je odobrio da rade, a „usmerene“ aktivnosti koje organizuje su zapravo „dirigovane“. Njegov glas se najviše čuje i u toku igara; samo on vodi računao poštovanju pravila, deli uloge, ističe cilj igre i proglašava pobednika. Čitavo njegovo ponašanje motivisano je dubokim uverenjem da su deca sposobna samo za ono što ih je naučio odrasli, odnosno, da će njihovo ponašanje biti ispšravno samo dok se odvija prema instrukcijama i pod kontrolom starijih, isto kao što veruje da je poslušnost osnova vaspitanja, a pamćenje osnova obrazovanja, zbog čega mu se deca moraju pokoravati bez pogovora.
Istovremeno, autoritarni vaspitač je rezervisan u pogledu dečije samostalnosti i mogućnosti ispoljavanja sopstvene volje, zbog čega kontroliše sve što se zbiva u grupi, a deca se potčinjavaju njegovoj čvrstoj ruci i povišenom glasom, plašeći se da ga ne izazovu. Ona se ponašaju pasivno iz obzira prema njegovoj moći, a ne prema njemu kao ličnosti, odnosno, ne doživljavaju ga kao osobu od koje očekuju razumevanje, pomoć i prihvatanje. U takvoj atmosferi deca se osećaju nerazumna i slaba, što doprinosi stvaranju slike o sebi kao inferiornoj, bezpomoćnoj osobi koja greši uvek kada je aktivna i pokušava da pokrene neku inicijativu. Autoritarni vaspitač naročitu pažnju i napore posvećuje tačnom pridržavanju „režimu dana“ i svako odstupanje od njega tretira kao prekršaj discipline. Ujedno, on veruje da je navikavanje na tačnost u ovom pogledu najzbnačajnije u formiranju dečijeg karaktera, volje i ličnosti uopšte. Autoritarno rukovođenje decom ne zahteva od vaspitača mnogo maštovitosti u radu niti prilagođavanje individualnim karakteristikama i potrebama dece, s obzirom da se ona tretiraju pretežno kao predmet vaspitne obrade, odnosno, sredstva za postizanje ciljeva koje su odredili program vaspitač kao lice zaduženo da ga sprovodi. Nagradama i kaznama on se služi kao ucenama, manipulišući, sa jedne strane, dečijim težnjama za priznanje i takmičarskim duhom, kao i stidom i strahom od neuspeha i javnog poniženja, sa druge. Kada naiđe na tvrdoglavo dete ili dete koje je u bilo kom pogledu odstupa od njegovih merila i zahteva, on sa još većom upornošću koristi sve mere spoljašnjeg uticaj da ga prilagodi i savlada.
Autoritarni način vaspitanja na prvi pogled ima za rezultat red, poslušnost i disciplinu, međutim, konflikti i otpor dece samo su potisnuti i čekaju trenutak kada nekontrolisano izbiju kao erupcija. S obzirom da je glavni naglasak na aktivnosti vaspitača, on je taj koji govori, pokazuje, objašnjava i određuje šta će se i kako raditi, dok su deca dužna da ga oponašaju i izvršavaju ono što je od njih zahtevao. Otuda svi dečiji radovi (crteži, na primer) liče jedni na druge, a deca svaki čas prekidaju aktivnost da bi mu se obratila za iuputstvo i odobrenje da bi je nastavila. Na taj način se obeshrabljuje problem-pronalazačko i stvaralačko ponašanje kod dece, gasi njihova prirodna radoznalost i imaginacija, i neguje konformizam.
Anarhični „hipi“ tip vaspitača predstavlja suprotnost autoritarnom i kod njega je sve dozvoljeno, „otvoreno“, prepušteno slučaju i improvizovano. Da bi se izbegla krutost, odlazi se u permisivizam kao drugu krajnost i prenaglašava dečje izražavanje koje, bez podrške odraslog i racionalne organizacije, najčešće vodi u haos. On najčešće nema sposobnosti da deci ukaže na granice koje njihovom ponašanju osiguravaju slobodu, niti pravila koja obezbeđuju normalno odvijanje zajedničkog života u grupi.
U opisanoj atmosferi opšte nesigurnosti ne osećaju se dobro ni sami vaspitanici jer se javljaju slučajevi nasilništva i ispadi, koje ometaju uspostavljanje prijateljskih, saradničkih i konstruktivnih odnosa među samom decom i među decom i vaspitačem.
Demokratski vaspitač je onaj koji uspeva da stvori dobru organizaciju i radnu atmosferu ne namećući ih deci, već aktivno uključujući vaspitanike u njihovo održavanje, zahvaljujući srdačnim, saradničkim odnosima koje je uspostavio sa njima, kao i međusobnom uvažavanju i poverenju. Ovakav vaspitač prihvata razlike među decom kao njihove osobene vrednosti, čijeispoljavanje i razvoj treba podsticati. U svome radu on ne polazi prvenstveno od spoljašnjeg modela organizacije i programa, već od dece, sa kojom usklađuje svoje uticaje i zahteve. Zbog toga se on trudi da što bolje upozna decu i brižljivo ih posmatra pre nego što će ih podstaći na učešće u nekoj aktivnosti ili samostalno delovanje. Svi njegovi postupci usmereni su na obezbeđivanje atmosfere u kojoj će se razvijati pozitivna osećanja i dečije stvaralaštvo. Organizaciju, pre svega, unosi u korišćenje materijala njihovim brižljivim izborom u skladu sa mogućnostima, interesovanjima i potrebama dece, uz postavljanje što širih granica ovom korišćenju, kojima se isključuje samo njihova zloupotreba. On je spreman da pomogne detetu uvek kada to zatraži, kao i da iskreno učestvuje u njegovom oduševljenju za aktivnost kojom se bavi, ne namećući mu istovremeno svoja rešenja i kriterijume. Pri tome se ne koristi spoljašnjom motivacijom, nego razloge za dečju aktivnost nalazi u njoj samoj, birajući „samonagrađujuće aktivnosti“.
Vaspitač, čija je glavna osobina demokratičnost, utiče na dečije stavove i mišljenja bez mnogo pričanja i moralisanja, ličnim primerom i naglašavanjem onih situacija u kojima se ogledaju tolerancija i saradnički socijalni odnosi. Isto tako, u slučajevima neprihvatljivog ponašanja kod dece, on se manje koristi zabranama i sprečavanjem a više njegovim preusmeravanjem u pozitivnom pravcu, kao i oslanjanjem na ono što je kod dece pozitivno, konstruktivno i otvoreno za saradnju.
Ukoliko su odnosi među njima demokratski, saradnički, onda vaspitač može u izvesnim situacijama stavljati zamerke detetu (čak ga i izgrditi) a da to ne izazove negativne posledice, o kojima je bilo reči u slučajevima autoritarnog vaspitanja. Naime, sama činjenica da zamerke dolaze od ravnopravne osobe uklanja svako poniženje, strah, zbunjenost i unutrašnji otpor kod onog kome su zamerke upućene. Šta više, dete je svo vreme svesno njihove dobronamernosti i mnogo spremnije da ih prihvati ako su dovoljno ubedljive. Najbolji dokaz vaspitaču, da je takav odnos uspostavljen, je kada deca počnu da mu spontano zameraju što je zanemario neko pravilo uspostavljeno u grupi, na primer, nije vratio bojice tamo odakle je uzeo, ušao je u sobu u cipelama, nije oprao ruke pre jela i slično. To je divan znak da su deca počela zaista da usvajaju ova pravila u samodisciplinu.
Demokratski vaspitač ohrabjuje dete da ima i iznosi sopstvena mišljenja i predloge, kao i da uvažava tuđa, bez servilnosti i konformizma, što je moguće samo u jednoj prijateljskoj atmosferi u kojoj se ne insistira na potčinjavanju i ne manipuliše iracionalnim strahovima. U njoj se autoritet i poštovanje odraslih grade na razumevanju, simpatiji i bliskosti sa osobom u koju je dete steklo poverenje i koju ceni zbog kvaliteta koje je ispoljila tokom zajedničkog življenja. Ravnopravnost, koja karakteriše njegov odnos prema deci, stalno se dokazuje u praktičnim životnim situacijama i na načine koji mogu da im posluže kao model za sopstveno ponašanje.
Unutrašnja motivacija u regulisanju dečjeg ponašanja
U vaspitanju, svaćenom kao podrška razvoju u skladu sa njegovim zakonitostima, i polazeći uvek od onoga na koga se vrši uticaj, najvažniji način delovanja na dečije ponašanje, kao i na čitav razvoj i učenje, je podržavanje deteta u onome što je kod njega pozitivo. Cilj ove podrške je da potencira pozitivne osobine i oblike ponašanja kod deteta, kako bi se osobine pojačale i učvrstile a dete težilo da odgovarajuće ponašanje ponovi. Razlika između podržavanja i nagrađivanja je, pre svega, što se prvo uglavnom oslanja na unutrašnje motive i vrednosti koje dete nosi u sebi, dok kod drugog preovladavaju spoljašnji motivi i vrednosti koje su izvan ili „iznad“ deteta, koje mu se veštački ucepljuju, potiskujući ono što je kod njega autentično. Na taj način ih je moguće razlikovati, iako se katkad služe istim sredstvima, kao što su osmeh, odobravanje, pohvala vaspitača, bodrenje, obezbeđivanje uspešnog ishoda aktivnosti,...
Podržavanje deteta, u onome što je kod njega pozitivno, ima svoj negativ u kočenju negativnih tendencija koje se ispolje kod njega. I cilj kočenja je obrnut u odnosu na podržavanje; kod njega vaspitač teži da zaustavi proces formiranja nekih negativnih osobina pre nego što se ukorene u detetu, odnosno, navede ga da se uzdrži od ispoljavanja određenih oblika ponašanja u njihovom negativnom obliku. I ovde postoji razlika između kočenja i kažnjavanja (kao negativna nagrađivanja) u analognom oslanjanju na unutrašnje, odnosno spoljašnje motive i uzimanju u obzir potreba i težnji deteta umesto disciplinskih razloga. Sredstva mogu biti opomena, prekor, prekidanje, odnosno onemogućavanje negativnog ponašanja i slično.
Kad jedno dete, na primer, namerno ometa drugu decu, sasvim je prirodno da ga vaspitač u tome spreči, odnosno, skrene mu pažnju da je takvo ponašanje u zajednici neprihvatljivo. Razlika između ovog postupka i kazne je što ga (osim uskraćivanja zadovoljstva da bude sa onima koje je uznemiravalo) ne opterećuje još i osećanjem krivice i odbačenosti.
Kada vaspitač razvadi decu koja su se potukla, premesti dete koje galami u kut gde neće smetati drugima, oduzme štap kojim vitla ili igračku koju je oštetilo i slično, to je oblik kočenja određenog ponašanja sa jednim ciljem da spreči njegove štetne posledice po drugu decu, njega samog ili vrtića. Takav postupak nema funkciju kažnjavanja koje u sebe uvek uključuje težnju da se nekome nanese neprijatnost kako, u strahu od nje, ne bi ponovio svoje ponašanje.
Da bi vaspitač mogao efikasno da deluje na dečije ponašanje, naročito ako se ispoljava na negativan način, on mora prvo da upozna i shvati njegove uzroke.
Sasvim je prirodna pojava da deca na sve načine isprobavaju kako fizički svet oko sebe, tako i granice koje su postavljene njihovom ponašanju. Tom prilikom su neizbežne štete i „disciplinski prekršaji“, predstavljajući celinu iskustva koje dete stiče o svetu oko sebe i nezavisnosti koju izgrađuje u odnosu na taj svet.
Na primer, prvi pokušaji malog deteta da nahrani sebe, po pravilu su malo efikasni jer obično više hrane prospe nego što uspe da stavi u usta. Međutim, znajući da je to faza kroz koju svako dete neizbežno mora da prođe u svom razvoju, vaspitač mu je neće uskratiti time što će ga sam nahraniti, iako to čini brže i uspešnije. Slično je i u veći drugih, analognih situacija.
Najčešći uzrok svih „disciplinskih prekršaja“ i nesporazume između dece i odraslih je dečije nepoznavanje okvira ponašanja u vrtiću, odnosno, u njihovoj svesti nije dovoljno razgraničeno dozvoljeno od nedozvoljenog. Da bi se postiglo da deca uvide smisao ovih okvira i prihvate ih dobrovoljno, potrebno je vremena i strpljenja. Ako se nanjih ukazuje redovno i dosledno, onda će se život i rad u vaspitnoj grupi odvijati prirodno i glatko, a deca će učestvovati u održavanju reda i discipline bez protivljenja i većih prekršaja.
Ukoliko je vaspitač uveren da je osnovni razlog dečijih ogrešenja o pravilu ponašanja njihovo nepoznavanje i, uopšte, socijalno neiskustvo deteta, onda ga neće okrivljavati za ove greške. I kada ne prihvati određene oblike ponašanja kod deteta, ne sme doći do toga da se ono oseti manje poštovano i odbačeno kao ličnost, jer se jedino tako može očekivati da će prihvatiti ograničavanje ponašanja i držati se postavljenih okvira bez daljih zahteva i kontrole odraslih. Na taj način će se postići i jedan od najznačajnijih vaspitnih ciljeva-razvoj sposobnosti za samodisciplinu bez pasiviziranja deteta, prihvatanje normi ponašanja bez konformizma i gušenja njegove ličnosti, uklapanje u društvene okvire vrtića bez štete po inicijativnosti i kreativne crte vaspitanika.
Najvažnije granice dozvoljenom ponašanju postavljaju se u vezi sa dečijom bezbednošću, kao i zahtevom da se ne ugrožavaju drugi i ne oštećuje inventar dečijeg vrtića. Ukoliko je detetu jasno određen prostor u kome može bezbedno da se kreće i istražuje, ono će to činiti bezbednije, bez kolebanja, neizvesnosti i straha od mogućih grešaka. Ako su ova ograničavanja izvršena sa razumevanjem za njegove potrebe, i ako se njihovo sprovođenje obavlja bez podmićivanja i zastrašivanja, ono će sticati poverenje u sebe i svoju okolinu, osećaće se bezbedno i prihvaćeno i razvijaće se u spontanu, konstruktivnu i stvaralačku ličnost. Unutar ovih granica moći će mnogo bezbednije da deluje, svesno da će ga one zaštititi od eventualnih povreda ili grešaka zbog kojih bi se osećalo krivo i stidelo sebe.
Ograničenja imaju pozitivnu ulogu ukoliko su ustanovljena na pravi način i uvedena sa osećanjem za meru. Njih treba uvoditi oprezno i postepeno i ne sme ih biti više nego što zahteva bezbednost dece i normalno odvijanje života i rada u grupi. Deca su i bez toga suviše sputavana kod sopstvene kuće i na ulici, tako da se u njima nagomilava otpor prema svim vrstama autoriteta i pritisaka. Preterana kontrola sprečava razvoj samokontrole kod dece, kao što preterano naglašavanje „navika“ kulturnog ponašanja, manira, poslušnosti, učtivosti i čistoće, najčešće u svoj pozadini nema osnovni cilj da socijalizuje dečije ponašanje, već da odrasle što više oslobodi brige o njima, imajući dakle prvenstveno u vidu interese odraslih.
Vaspitač mora, pre svega, da prihvati da deca, kao osobe u razvoju, imaju prava na neke oblike ponašanja koji nisu svojstveni zrelim osoa i da, pod određenim uslovima, i ovi oblici ponašanja mogu postepeno voditi ka zrelosti. Da bi ostvarila ovo pravo, njima je potrebna određena tolerancija odraslih, koji neće suviše krutim stavovima kod njih izazvati anksioznost i potiskivanje. Vaspitač treba da veruje u sposobnost deteta da uz njegovu pomoć razvije unutrašnju kontrolu nad ipmulsima, usvoji osnovne norme ponašanja i ispoljavanja svojih osećanja, želja i potreba i postepeno preuzima od njega odgovornost za svoje postupke, što su sve osobine stabilne, zrele i konstruktivne ličnosti kakvoj se teži. Deca će se odgovorno ponašati u onoj meri u kojoj im se pružaju prilike za to, rukovodeći se prvenstevno njihovom spremnošću da prihvate ovu odgovornost. Istovremeno, ukoliko je pšire polje mogućnosti delovanja za decu, a manje pritisaka i zabrana, ukoliko im se ukazuje više poverenja, a ona prihvataju kakva jesu, stvaraće se i uslovi za samoregulaciju njihovog ponašanja.
Oblici spoljašnje kontrole: kazne i nagrade
Disciplinovanje deteta je postepen proces u kome mu se pomaže da svoje impulsivno, često besciljno i nekontrolisano ponašanje, preobrati u ponašanje koje je svesno, odmereno, vođeno razumom, koliko i emocijama, i ima određenu svrhu, koja je pod njegovom kontrolom. Iako se kaznama mogu postići određene, trenutne promene u dečijem ponašanju, one teško mogu poslužiti tako shvaćenom disciplinovanju jer zanemaruju unutrašnje motive ponašanja i zasnivaju se na strahu od neprijatnosti koju donose. Kazne, koje neminovno prati ljutina onih koji ih izriču i pretnja još strožijim merama, potenciraju kod deteta negativne emocije, naročito strah, anksioznost, stid i osećanje krivice, što mu sve otežava da se bar delimično kontroliše, zauzimajući i samo odbrambeni stav i često praveći nove greške. U svakom slučaju, ispravno ponašanje, koje se kod njega javlja usled kazne, nije posledica nekog poboljšanja u njegovoj ličnosti već pogoršanja, odnosno – kukavičluka.
Umesto manipulisanja decom putem negativnih emocija, sa svim rizicima koje to povlači sa sobom, najčešće je dovoljno da se ono, što se od njih očekuje, zahteva odlučno, ozbiljno, dosledno i obrazloženo, pa da ga posle izvesnog vremena prihvate i samostalno, bez posebnog nadzora i podsećanja, obavljaju kao i sve ostalo što vrše po svojoj odluci i u sopstvenom interesu. Ono što se izvršava pod uticajem nagrada i kazni nema takvo dejstvo, , jer sa prestankom ovih spoljašnjih mera uticanja, iščezavaju i motivi za ponašanje postignuto zahvaljujući njima. Šta više, nagrade i kazne imaju, dugoročnije gledano, i neke negativne efekte – osećajući se manipulisana (a samim time u podređenom položaju) deca teže da ga se što pre oslobode, da u sopstvenim očima odrastu, a to postižu ne vršeći ono što im je na taj način usađivano, čak i u slučajevima i kada uviđaju korist od toga. Tako prestaju da održavaju ličnu higijenu, odbacuju pravila kulturnog ponašanja ili čak težeda čine nešto što im je bilo zabranjivano, počinju da puše, psuju i slično.
Sa druge strane, čak i kada se desi da deca „oguglaju“ na strožije kazne, to ne znači da će njihove posledice biti blaže. Pored svih poremećaja, do kojih dovodi strah i gubitak sigurnosti i poverenja u vaspitača, detetu ostaje trajno usađeno shvatanje da neko može imati prava da ponižava druge i nanosi im razne neprijatnosti da bi održao svoj autoritet. Ovo shvatanje može stvoriti razne probleme detetu i njihovoj okolini tokom njegovog kasnijeg razvoja.
Iako, prema rezultatim psiholoških istraživanja, nagrađivanje ima jači itrajniji učinak od kažnjavanja, zatim, njime se stiču novi oblici ponašanja, i u izvesnim slučajevima ima pozitivne efekte, ipak treba imati na umu da je i ono često samo jedan vid uslovljavanja dečijeg ponašanja, odnosno, manipulacije. Nagrađivanje za jedan čin u izvesnom smislu nosi poruku da taj čin nije bio vredan truda sam po sebi, i sadrži elemente podmićivanja. Tako se javlja opasnost da se dečije „dobro“ ponašanje zasnuje samo na onome što se „isplati“, čime se ne može zadovoljiti vaspitač koji teži da deluje i na dečije motive. Kao što je poznato, najviša ljudska ostvarenja i njaplemenitiji oblici ponašanja bili su unutrašnje motivisani – nosili su nagradu u sebi.
Detetu su veoma potrebni izrazi priznanja kao podrška i podsticaj onome čemu teži i za šta je sposobno, ali treba voditi računa da oni, slično nagradama, ne postanu glavni motiv da se nešto čini. Prava „nagrada“ za dete treba da bude zadovoljstvo obavljenim poslom, ponos zbog dokazane veštine ili snage, oduševljenje jer je prepreka savladana, a tek posle toga reakcija odobravanja od strane druge dece i vaspitača.
Uticanje vaspitača na dečije ponašanje
Kada se dete oseti sigurnije, ono počinje da isprobava svoje mogućnosti delovanja u vrtiću, ispitujući takođe i sigurnost sa kojom su ustanovljena pravila ponašanja, odnosno, posledice njihovog nepridržavanja. Vaspitač ovakvo isprobavanje treba da dočeka sa određenom doslednošću i čvrstinom, ali i razumevanjem njegovog razloga, kako bi dete i pored ograničavanja osetilo da ima posla sa osobom koja ga prihvata kao ličnost i brine se o njegovoj sigurnosti.
Vaspitač, pre svega, treba daprihvati da, kao osobe u razvoju, deca imaju pravo na neke oblike ponašanja koja nisu svojstveni zrelim ljudima i da, pod određenim uslovima, i ovi oblici ponašanja mogu da ih postepeno dovedu do zrelosti. Da bi ovo pravo ostvarila, njima je potrebna određena tolerancija od strane odraslih koji neće suviše krutim stavovima izazivati zabrinutost i osećanje neprihvaćenosti. Vaspitač mora imati poverenja u decu da će, uz njegovu pomoć, postepeno ovladati svojim ponašanjem i izgraditi disciplinu kao samodisciplinu bez preteranih kočenja i ograničavanja, a posebno manipulacije njihovim emocijama putem nagrada i kazni.
Isto tako, bolje je deci davati uputstva u pozitivnom obliku, tako da sadrže informaciju šta i kako treba raditi, nego zabranjivati. Zahtevi postavljeni u negativnom obliku više zbunjuju dete nego što mu pomažu da se snađe u svakodnevnom životu.
Primeri pozitivnog uputstva: „Ređaj domine po stolu“, umesto „Ne bacaj domine na pod“. „Šutiraj loptu prema drvetu“, umesto „Nemoj da razbiješ prozor“, i tako dalje.
Vaspitač treba da ima razumevanja za ono što dete oseća, međutim da bude čvrst i dosledan kada je u pitanju njegovo ponašanje i realno sagledavanje situacije. On treba da pomogne detetu da je bolje shvati i ima poverenja u njegovu sposobnost da svoje ponašanje usmeri u konstruktivnijem pravcu. Katkada nije moguće izbeći neposrednu intervenciju vaspitača, naročito u konfliktnim situacijama koje deca nisu u stanju samostalno da razreše, u slučajevima odstupanja od pravila ponašanja kada ih je potrebno objasniti, kada deci preti opasnost od povrede i slično. Zaustavljajući dete u nekom od oblika nepoželjnog ponašanja, on treba da ispolji ljubaznost isto koliko i čvrstinu, prihvatanje deteta kao ličnosti isto koliko neslaganje sa određenim oblikom ponašanja.
U situacijama kada mora da sprečava dete u nečemu, vaspitač to treba da učini brzo i bez oklevanja. Oduzeće mu oštar predmet kojim ugrožava drugove, uhvatiće ga za ruku i zaustaviti da ne istrči na ulicu, odlučno će mu reći da se ne treba prskati vodom. Pri tome dete može da se ne složi sa njime, da se ljuti, protestvuje, na šta ima pravo koje mu se ne osporava.
Jedan od načina uticanja na dečije ponašanje je insformisanje o njeogvoj ispravnosti i skretanje pažnje na njegove moguće posledice, međutim, to nikako ne bi trebalo da zvuči kao osuda ili pretnja.
Režim življenja i dečije ponašanje
Prihvatanju granica ponašanja i razvoju unutrašnje kontrole kod dece, naročito doprinosi dobro planiran i dosledno primenjivan režim življenja, koji je dovoljno elastičan da se može prilagoditi njihovim potrebama i mogućnostima. Režim obezbeđuje prirodan i ravnomeran tok i smenjivanje aktivnosti i odmora, njihovo pravilno doziranje i usklađenost s ritmom življenja koji odgovarta deci.
Režim življenja, koje se redovno ostvaruje, i navike koje se na taj način stiču, najbolja su preventiva protiv dva glavna uzroka dečije nediscipline: dosade, koja se javlja kada su deca neaktivna, i brzoplete žurbe koja im ne omogućavada svoj ritam življenja (ishrane, oblačenja, sređivanja igračaka, itd.) prilagode opštim zahtevima, što stvara napetost, nervozu i umnožava greške svake vrste.
Svakako, da bi režim dana imao tako povoljno dejstvo, on mora da bude konsekventno sprovođen (što je uslov za određivanje vremenskih sekvenci vezanih za zadovoljavanje potreba deteta uvek u isto vreme) ali i fleksibilan, omogućavajući detetu da spontano ispoljava svoje potrebe i usavršava ustanovljeni prirodni ritam.
Moralno vaspitanje dece
Moral, kao regulativ odnosa među ljudima postizanja opšteg dobra, je uslov opstanka ljudke zajendice. Takođe, on je pokazatelj koliko je jedno društvo civilizovano, pravedno i vitalno. Na decu se moral prenosi od trenutka kada se počnu osećati kao pripadnici određene zajednice, što znači, od ranih uzrasta. Ovaj proces je najuže povezan sa procesima socijalizacije, a time i vaspitanja, ako se vaspitanje shvati kao „namerna socijalizacija“ sa pozitivnim predznakom. On prolazi kroz razne faze i u predškolskom uzrastu mu se postavljaju temelji na kojima će se graditi moralna svest sa svojim komponentama: intelektualnom (poznavanje moralnih principa prema kojima treba postupati, na osnovu kojih se vrednuju postupci, i sposobnost njihove primene na pojedinačne slučajeve), emocionalnom (osećanja zadovoljstva ili nezadovoljstva, koja se odnose na slučajeve ocenjene kao moralne ili nemoralne) i konativnom ili voljnom (spremnost da se donose odluke u skladu sa moralnim normama i da se one dosledno sprovode).
Osnovni put razvoja dečije moralnosti ipak ostaje proces njihove socijalizacije u najširem smislu reči, što znači da je širenje socijalnog vidokruga kod dece, i uključivanje u sve složenije spletove društvenih odnosa, uslov za postepeno usvajanje moralnih normi.
Predškolske ustanove imaju veoma značajnu ulogu u socijalnom razvoju dece jer omogućavaju neke uslove kojih dete nema u roditeljskom domu. Pre svega, u ustanovi deca imaju prilike da aktivno biraju sa kime će stupiti u interakciju, dok su kod kuće to one osobe koje su „pri ruci“, rođaci i susedi, koji ne moraju da im odgovaraju. Drugo, činjenica je da postoje kvalitativne razlike između interakcije koja se odvija među odraslima i detetom, i deteta sa detetom. Ima aktivnosti koje deca mogu da izvode samo sa vršnjacima, kao što ih ima koje su pogodne samo za interakciju sa odraslima. Deca, koja imaju prilike da učestvuju u aktivnositma oba tipa, mogu znatno više da obogate svoje socijalno ponašanje.
Zahtevi i očekivanja, koje odrasli gaje u odnosu na decu, ogledaju se u ulogama koje im se dodeljuju, a koje, po pravilu, u prvi plan stavljaju osobine kao što su: razvijene kulturno-higijenske navike, poštovanje i lep odnos prema vaspitaču i starijima, kao i prema drugioj deci, zatim, poslušnost, disciplinovanost, pristojno ponašanje i slično. Karakteristično je, međutim, da se od dece ne samo očekuje da po određenim osobinama budu bolja od odraslih, nego se to od njih i zahteva, što je svojevrsno licemerje koje deca brzo otkriju i uzrok je mnogim konfliktima između njih i odraslih. Deca jednostavno ne mogu da shvate, a još manje da prihvate, da mnoge stvari koje odrasli čine pred njima za njih su strogo zabranjene. Pored toga što ih zabrana čini posebno privlačnim u odnose između dece i odraslih se uvlači nedoslednost i neiskrenost koja kulminira u konfliktu kojim mladi čovek razbija stege detinjstva u koje je sputan, i počinje da puši, upotrebljava alkohol i čini mnoge druge stvari koje mu, u stvari, ne prijaju, ali ga privlače kao dokaz da je sebi izborio određena prava, da je osvojio privilegije odraslih.
Posebnu ulogui u negovanju moralnih osobina predškolskog deteta imaju zadaci i obaveze koje izvršava u dečijem vrtiću, bez obzira što one ne mogu biti većeg obima. Započinje se postepenim osamostaljivanjem dece u pogledu brige o sebi, preko izvršavanja nekih zadataka od šireg značaja za grupu i vrtić koji pohađaju, do učestvovanja u složenijim zajedničkim poslovima u kojima imaju sve veću mogućnost samoorganizacije. U početku dete pomaže odraslome u poslovima, bivajući u tome sve ravnopravnije, sve dok se ne ospšosobi da ih preuzme od njega i bavi se njima relativno samostalno, uz povremenu kontrolu i pomoć vaspitača. Napredak se ogleda i u broju dece koja učestvuju u radu, kao i složenosti samog zadatka koji izvršavaju. Takođe se pomoć vaspitača (koja se u početku sastoji u pokazivanju određenih operacija), postepeno sve više odnosi na organizaciju čitavog procesa, uz upućivanje kako da se izvede što efikasnije, racionalnije i ekonomičnije.
Za razvoj moralnih osobina deteta je veoma važan primer ljudi oko njega, naročito onih na koje želi da se ugleda zbog emocionalne bliskosti kojom je povezano sa njima.
Igra je bliska socijalnoj prirodi deteta i predstavlja izraz njegove želje za opštenjem, što joj obezbeđuje izizetnu ulogu u njegovom društvenom razvoju. Igra omogućava detetu da ulazi u aktivne odnose sa drugom decom i odraslim ljudima, unosi u njih smisao i tako proširuje i sređuje svoje socijalno i skustvo. Kroz zajedničko izražavanje i maštanje ono može da prevazilazi osećanje suparništva i ugroženosti i otkriva zadovoljstva organizovanog društvenog življenja, razmena i zajedništva, od kojih zavisi njegovo društveno prilagođavanje.
Ni u jednoj drugoj životnoj situaciji deca nemaju tako značajnu u logu u donošenju pravila i njihovom doslednom pridržavanju, kao u igri.
Ogroman značaj igara u moralnom razvoju dece potiče i iz činjenice da njihov osnovni sadržaj predstavljaju norme ponašanja koje važe za odrasle ljude i otuda „dete u igri kao da prelazi u razvijeni svet najviših oblika ljudske delatnosti, u razvijeni svet međuljudskih odnosa. Norme koje se nalaze u osnovi međuljudskih odnosa postaju, zahvaljujući igri, izvor razvoja morala samog deteta. U tom smislu značaj igre je teško proceniti. Igra predstavlja školu morala. Ali ne morala u predstavi, već morala u akciji“.
Moralnom razvoju posebno doprinose igre u kojima se pojavljuje simbolička imitacija, siže koji podrazumeva različite uloge, kao i dramske igre, zahvaljujući tome što, kao svoj bitni elemenat, sadrže odnose među ljudima. One doprinose preradi ovih odnosa, kao i njihovom boljem razumevanju i usvajanju.
Neprocenjiv je značaj igra uloga i u oslobađanju dece od unutrašnje napetosti, jer putem njih ona „eksternalizuju sopstvenu unutrašnju dramu“ što doprinosi uravnoteživanju njihove ličnosti i mentalnom zdravlju.
Pored igre, socio-emocionalnom razvoju doprinose i svi ostali vidovi dečjeg stvaralaštva, jer između njih postoji složen odnos međusobne zavisnosti. Socijalna iskustva su najznačajniji činilac kreativnosti, koje istovremeno pomaže njihovom uobličavanju, proširivanju i kvalitativnom unapređivanju. Stvaralaštvo je već samo po sebi jedan humani čin; nema stvaralaštva koje je u raskoraku sa osnovnim ljudskim vrednostima uključujući tu i moralne kategorije.
Kao i igre, dečje stvaralačko izražavanje ima terapeutsko dejstvo, jer dete koje ima mogućnosti da svoje unutrašnje konflikte objektivizira tako što ih predstavi, može u odnosu na njih da zauzme distancu da bolje ovlada njima, što je jedna vrsta katarze.
Osim svih vidova dečjeg stvaralaštva, značajno sredstvo i izvor sadržaja socio-emocionalnog i moralnog razvoja su proizvodi umetnosti odraslih i kulturna baština. Poruke i osećanja izraženi u njima prenosi se na decu sa velikom sugestivnošću.
Zahvaljujući upoznavanju sa umetničkim delima, kod dece se formiraju prvobitne etičke norme značajne za čitav dalji razvoj. Posebnu ulogu u tom pogledu imaju bajke, legende, poezija i proza, čiji junaci predstavljaju ovaploćenje pojmova kao što su dobrota, istinoljubivost, vrednoća, poštenje, skromnost i drugo, a njihovi doživljaji izazivaju kod dece duboka preživljavanja i predstavljaju mediju čijim podsredstvom do njih dopiru moralni problemi od opšteljudskog značaja, koji im se drugačije ne bi mogli približiti. Kroz bajke, na primer, deca saznaju o borbi dobra i zla, traganju za smislom življenja, o hrabrosti, ljubavi koja nadjačava smrt. Svakako, dečja opredeljenja za pojedine ličnosti iz bajki manje se zasnivaju na apstraktnom odnosu pravde i krivde, a više na privlačnosti, odnosno odbojnosti, pojedinih junaka.
Socijalni odnosi među decom i negovanje dečje društvenosti
Uspostavljanje odnosa sa drugim ljudima je jedna od osnovnih dečjih potreba, koja prevazilazi mnoge vitalne potrebe, i ona se ne može zadovoljiti samo ličnim kontaktima sa vaspitačem. Neophodno je da se razvija niz interpersonalnih odnosa među decom i stvara zajednička fizionomija čitave vaspitne grupe. Prisustvo vršnjaka omogućava da se praktično uvežba i usvoji pridržavanje ovih granica a socijalni odnosi obogate i razviju.
Nudeći detetu društveni okvir širi od onog koji je do tada poznavalo, vrtić omogućava da se njegovo socijalno iskustvo širi i sazreva. U dodiru sa drugim članovima grupe ono ima prilike da mnogo bolje upozna svoje mogućnosti nego u porodici, gde mu je po pravilu obezbeđen privilegovan položaj. U grupi vršnjaka dete je okruženo sličnima sebi, sa kojima može da se upoređuje i identifikuje bez rizika da se oseća inferiorno. U dodiru sa odraslima dete je često prezaštićeno ili njihovim odnosima nedostaje spontanost, zbog čega nema odgovarajuću povratnu informaciju koja bi sledila kao reakcija na njegovo ponašanje. Međutim, dete sve to nalazi u društvu vršnjaka, što ga osposobljava za snalaženje u najraznovrsnijim društvenim situacijama. U grupi se najbolje uči samopoštovanje bez potcenjivanja drugih, kao i njihovo uvažavanje bez potčinjenosti i zavisnosti od njih.
U procesu uključivanja u vaspitnu grupu dete prolazi kroz više faza. Prvih dana dolaženja u vrtić važno je obezbediti prijatne utiske i pozitivna iskustva, što će uticati da se kod njega izgrade odgovarajući stavovi i želja da ponovo dođe. Takođe mu treba ponuditi aktivnosti koje poznaje i u kojima može lako da se samostalno snađe (npr. crtanje, razgledanje slikovnica, igre u peščaniku). Isto tako njemu je potrebno da već na početku uspostavi prijateljski odnos sa vaspitačem da bi moglo takve odnose da gradi i sa ostalom decom u grupi. Iako je ovaj proces velikim delom spontan, vaspitač može da ga olakša i ubrza određenim postupcima.
Za povoljan razvoj socijalnih odnosa u grupi takođe je važno negovanje iskrenosti i otvorenosti među njenim članovima. Neiskrenost je skoro uvek posledica straha i loših primera koje dete sreće u svojoj okolini. Može se pretpostaviti da bi dete, koje bi raslo bez strahova i kojim se ne bi manipulisalo, bilo otvoreno u izražavanju svojih misli i osećanja i ne bi pokušavalo da manipuliše drugima.
Osim iskrenosti i otvorenosti u dečijim odnosima, jedan od najsloženijih zadataka je naučiti decu da dele, da ustupaju jedna drugoj igračke i druge predmete, kao i da vode računa o željama i potrebama svojih drugova u grupi. Ustupanje igračke njima često izgleda kao nepravda ili gubitak i nije retko da se usprotive tome izgovarajući se da „nije na njega red“ računajući taj „red“ prema nekom svom kriterijumu. Ovakve situacije obično prate prepirke, a ima i slučajeva agresije prema detetu koje je dobilo igračku.
Dečija sloboda i okviri socijalnog ponašanja
Termini „sloboda“ i „slobodno vaspitanje“ su uzrok mnogim nesporazumima čak i među stručnjacima. Može se čuti postavka da „detetu ne treba dati previše slobode“ bez obzira što se na slobodi zasniva zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba. Međutim, ako se i sloboda definiše na odgovarajući način, neće se postavljati pitanje njenog doziranja. Što je više slobode u vaspitanju, to će deca biti uspešnije emancipovana od svih prepreka na koje nailaze u procesu razvoja i učenja, što je najvažniji cilj vaspitanja.
Iako sloboda, o kojoj je reč, podrazumeva proširivanje mogućnosti za dete da deluje, smanjivanje pritisaka i zabrana, ukazivanje što većeg poverenja i prihvatanje deteta kakvo ono jeste, čime se ono u najvećoj meri osamostaljuje, sve to ne znači i njegovo prepuštanje sebi uz, eventualno, obezbeđivanje povoljne materijalne sredine. Deci je potrebno prisustvo, kao i podsticaji odraslih osoba, jer se njihov svet ne može sastojati samo od stvari, niti se mogu razvijati u socijalnom vakuumu.
Vaspitač ima preva da postavi granice, spreči dete da čini nešto čime nanosi štetu sebi ili okolini, međutim, unutar njih je ono slobodno da ispolji svoju inicijativu, da upravlja svojim postupcima. Prema tome, u onome što dete čini unutar pomenutih granica, jedina mera uticanja na razvoj i učenje je usmeravanje, koje podrazumeva uvažavanje motiva, interesovanja i potreba vaspitanika i ne sadrži primese prisiljavanja.
Uvek treba imati na umu da je svrha reda i organizacije u vrtiću, pre svega, da omogući detetu maksimum slobode u kretanju i izražavanju, bez ugrožavanja slobode i stvaralačkih težnji drugih.
Prisiljavanje nikada ne može pomoći detetu da uči, raste i razvija se, i bez obzira na namere onoga ko ga primenjuje, verovatnije je da će dati suprotan efekat. Ono na šta deca pristanu pod pritiskom neće se dugo održati i izazvaće negativnu reakciju: to važi kako za dečiji odnos prema jelu, tako i prema slušanju muzike ili bilo čemu drugom.
Razvoj dečje samostalnosti
Dete nije isključivi proizvod nasleđa, sredine u kojoj raste i vaspitnih uticaja, niti se može razvijati, sticati iskustvo i zadovoljavati svoje potrebe, nezavisno od svoje aktivne, dobrovoljne uključenosti u vaspitno-obrazovni proces. To znači da je „formiranje“ ličnosti značajnim delom i njeno samoformiranje, odnosno, da svako dete nosi u sebi potencijalno jednu ličnost kojoj je potrebna izvesna samostalnost da bi se ispoljila i oformila. Otuda je jedan od najvažnijih ciljeva predškolskog vaspitanja da se oformi inicijativno dete, koje je spremno da samostalno preduzima poduhvate u odnosu na okolinu u kojoj živi, kao i da rešava probleme radi ličnog zadovoljstva i uspeha, koje mu pruža ovakva inicijativa.
Unaprešivanje samostalnosti je povezano sa opštim razvojem deteta kao ličnoti i ono nije moguće bez aktivne pomoći odraslog koji ga vaspitava i obrazuje.
Istovremeno, to ne znači da se detetu uskraćuje pomoć, već treba pronaći način da mu se posredno pomogne, savetom, ohrabljenjem ili delimičnim učestvovanjem u rešavanju problema, a dete da uradi ono za šta je sposobno. Time se postižu dve stvari, sa jedne strane se pokazuje detetu sopstvena dobra volja i naklonost, a sa druge-poverenje u njegove snage, što je za njega podsticaj da sa više samopouzdanja i iskustva ulazi u nove pokušaje.
Samostalnost se razvija zahvaljujući raznim poslovima koje deca obavljaju u vrtiću kroz radne aktivnosti, dežurstva, brigu o mlađim drugovima i slično. Međutim, treba imati u vidu da ove aktivnosti imaju vaspitnu vrednost samo ako su dobrovoljne, ako ih dete prihvata kao potvrdu svoje sposobnosti i poverenja koje mu je ukazano jer vaspitač ima pozitivna očekivanja u odnosu na njega. Svakako, one treba da budu u skladu sa pravilima ponašanja i moralnim vrednostima koje su deca već upoznala i donekle usvojila, naročito u pogledu odnosa prema bližnjima. Posebno je važno da se aktivnosti ne dožive kao nametnute ili, još gore, da imaju kazneni karakter.
Vaspitavanje volje
Volja, kao komponenta moralnosti, predstavlja duševnu snagu koja omogućava ličnosti da odoli iskušenjima, teškoćama i preprekam na putu ka dobru, uz težnju da živi u harmoniji sa sobom, drugim ljudima i svojom okolinom, uvažavajući sva pravila moralnog ponašanja. Budući povezana sa takvim crtama ličnosti, kao što su upornost, doslednost i spremnost za ulaganje napora, volja se ogleda i u sposobnosti trenutnog prikupljanja sve enrgije potrebne pojedincu da se suoči sa nekom okolnošću ili da ostvari neki plan. Razvijena volja, samodisciplina i sposobnost snalaženja u spletovima društvenih odnosa su neke od najdragocenijih osobina ličnosti, koje se stiču kroz čitavo detinjstvo i adolescenciju, ali kojima se postavlja temelj u ranim uzrastima.
Vaspitavanje ove dragocene ljudske osobine započinje od najranijeg detinjstva, od prvih pokreta koje ono vrši težeći da postigne neki cilj uprkos preprekama.
Razvoj volje kod dece je neposredno povezan sa zahtevima koje mu postavlja njegova okolina i odrrasli sa kojima se susreće. Ako su ovi zahtevi ispod njegovih mogućnosti, ne zahtevaju napor i ne predstavljaju izazov za delovanje, kod deteta se neće razviti volja i mnoge sposobnosti potrebne za kasnije samostalno snalažanje u životu. Negativan efekat imaju i preterani zahtevi koji kod njega stvaraju sliku o sebi kao nesposobnoj i neuspešnoj ličnosti i nepovoljno se odražavaju na motivaciju.
Kultivisanje emocionalne sfere
Kultivisanje emocionalne sfere dečije ličnosti podrazumeva razvoj emocionalne osetljivosti na širok krug pojava u društvenom životu, umetnosti, stvaralaštvu i deci dostupnim moralnim vrednostima, razvoj sposobnosti razumevanja i poštovanja osećanja drugih ljudi inegovanje pažljivog odnosa prema njima, razvoj sposobnosti za saosećanje (empatija) sa ljudima iz svoje okoline, kao i junacima priča i drugih umetničkih dela, razvoj sposobnosti za učestvovanje u emocijama koje se javljaju u vaspitnoj grupi i deljenje svojih doživljaja sa drugima.
Vaspitavanje emocija bi se sastojalo u razvoju sposobnosti kod dece da se uzdržavaju od impulsa izazvanih negativnim emocijama kao i oplemenjivanja, produbljivanja pozitivnih emocija.
Pozitivne emocije, toplina, nežnost, simpatija i drugo, ne mogu se usaditi deci kao oblici ponašanja, već samo otklanjati prepreke njihovom razvoju i slobodnom izražavanju i kultivisati načine njihovog izraza.
Zadatak vaspitača je da potraži mogućnosti izražavanja negativnih emocija, koje neće biti destruktivne, a ne da ih potiskuje. Dete treba da postane svesno svojih emocija, da se suoči sa njima i oslobađa ih se na odgovarajući način da se ne bi neurotiziralo nagomilanom agresijom, koja može naneti veliku štetu razvoju njegove ličnosti. Zapravo, negativnih emocija se manje treba plašiti, samih po sebi, koliko njihovih posledica ako se potisnu, jer se na taj način gubi kontrola nad njima.
Svakako, najbolje je ako deca svoje negativne emocije isprazne kroz žestoku fizičku aktivnost, koja im omogućava da agresiju prenesu na loptu, strunjače, obručeve i slično, i nakon naprezanja se opuste i smire. Ona se takođe oslobađaju napetosti kroz stvaralačke aktivnosti, igre mašte ili igre uloga, igre peskom, vodom i glinom, slušajući odgovarajuću muziku i slično.
Osnovni načini da se negativne emocije učine ređim su negovanje pozitivnih emocija, lepih, drugarskih isaradničkih odnosa između dece i dece i vaspitača, zatim, njegovo izražavanje razumevanja, topline i podrške svima koji za to osete potrebu, kao i obezbeđivanje opuštenije atmosfere u ustanovi, što će se odraziti na raspoloženje i ponašanje svakog deteta i delovati integrativno na razvoj njegove ličnosti.
Razvijanje ličnog identiteta, slike o sebi i sopstvenoj ulozi
Jedna od najznačajnijih karakteristika detinjstva je traganje za sopstvenim identitetom. Da bi moglo da spozna i prihvati sebe detetu je potrebno da upoznaje svoje mogućnosti, svoje prednosti, svoje granice-osobine po kojimaje slično i po kojima se razlikuje od ostalih. Ako je jedan od osnovnih ciljeva predškolskog vaspitanja da se formira zadovoljno i radosno dete ispunjeno optimizmom u odnosu na sebe, druge ljkude i život u celini, vaspitač treba da mu pomogne da steklne poverenje u sopstvene snage, odnosno, verovanje da će, ako pokušava, imati izgleda na uspeh. „Vera u uspeh uspeha je pola“ kaže jedna izreka što u vaspitanju znači da je veoma važna slika koju je dete izgradilo o sebi, kao o sposobnoj i snalažljivoj ličnosti koja je u stanju da prevlada teškoće ako uloži određen napor, dobrom drugu prihvaćenom u vaspitnoj grupi i revnosnom učesniku u aktivnostima koje se organizuju u vrtiću.
Smatra se da je dete izgradilo zdrav pojam o sebi ukoliko oseća naklonost prema sebi i drugim ljudima, veruje da ono što misli, kaže i čini ima određene posledice, da je sposobno za postizanje uspeha u u čenju, da može rešitit mnoge probleme, u stanju je da realno procenjuje svoje mogućnosti i ograničenja, kao i da slobodno izražava osećanje sreće i zadovoljstva. Sa razvojem ličnog identiteta i slike o sebi povezano je zapažanje, razumevanje i prihvatanje sopstvene uloge u vaspitnoj grupi, što sve u velikoj meri zavisi od načina na koji se prema detetu odnose vaspitač i ostala deca.
Najvažnije je da deca budu ono što jesu, da se ne stide sebe, svojih maštarija, svoje igre, svog razigranog ponašanja i potrebe za oprobavanjem svega i svačega, da ne budu zarobljenja u forma „lepog ponašanja“, neurotizirajuću urednost i čistoću, kao i strahopoštovanje prema savršenstvu odraslih. Ukoliko dete stalno doživljava zamerke i grdnje za većinu poduhvata jer je radoznalo (stane čizmama u baru, pokuša da umesi grudvu od blata, uhvati glistu, udari slovo na pisaćoj mašini, namaže se maminom šminkom itd.), budući da najčešće ne razume dovoljno odrasle od kojih tako mnogo zavisi, ono počinje osećati neizvesnost u pogledu svog ponašanja i nepoverenje u sebe, koje se izražava kroz osećanje krivice.
Interesovanje za polne razlike između dečaka i devojčica i dece i odraslih, zatim, za način na koji dolaze bebe na svet i kako rastu i slično je sastavni deo opšte dečije radoznalosti i tako sa njim treba i postupati. Ono što ovom interesovanju daje poseban pečat ima koren u sklonosti odraslih da se na poseban način ponašaju kada je, u pitanju pol, da budu preterano uzdržljivi i tajanstveni, odnosno, da projektuju sopstvene predrasude na decu. Jasno je da će dečija radoznalost za pitanja polnih odnosa brzo splasnuti ukoliko bude na odgovarajući način zadovoljena.
Razvijanje sigurnosti
Deca koja imaju pozitivnu sliku o sebi, koja su prihvatila svoju ulogu i stekla poverenje u sopstvene mogućnosti, kao i određenu sigurnost u kontaktima sa drugima, bolje se osećaju i uspešnije uspostavljaju socijalne odnose sa svojom okolinom. Otuda je važno da se dete, dolazeći u vrtić, kao prvu socijalnui sredinu izvan roditeljske kuće, oseća sigurno i prihvaćeno, što će se neposredno odrazitit i na njegovo napredovanje u razvoju i učenju.
Osećanje sigurnosti se razvija postepeno, zahvaljujući iskustvima koje dete stiče u dodiru sa svojom okolinom, koja su pozitivna i povezana više sa osećanjem prihvaćenosti nego odbačenosti, bezbednosti nego ugroženosti. Ono je usko povezano sa poverenjem koje dete ima u sopstvene snage i svoju okolinu, slikom koju ima o sebi i ulogom koju je prihvatilo, tako da se preko njega može saznati šta misli i oseća o sebi kao i šta očekuje od drugih ljudi.
Literatura:
dr Kamenov, E. (1997): Metodika (metodička uputstva za Model B Osnova programa predškolskog vaspitanja i obrazovanja dece od tri do sedam godina), Novi Sad