04-07-2010, 06:31 PM
Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadžmenta, marketinga, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planova, makroekonomije, mikroekonomije, preduzetništva, upravljanja ljudskim resursima, carine i porezi.
"U vreme kada je bezbednost u celini jedan od najvažnijih faktora za uspešnost poslovanja, sigurno je da zaštita od kreditnog rizika predstavlja jedan od veoma važnih problema koje treba isticati i za koje treba nuditi rešenja" .
Postojanje multilateralnog sporazuma u oblasti trgovine (GATT) i usluga (GATS) je od izuzetnog značaja u smislu stvaranja jedinstvene regulative i pravne sigurnosti u oblastima međunarodnog poslovanja. Slična pravila bi trebalo uvesti i u oblasti ulaganja, kroz oblike zajedničke politike zemalja u ovoj oblasti. Iako je nesporno da je osnovni pokazatelj i razlog investicionih aktivnosti tržište, odnosno realizacija dobiti, svi ulagači očekuju jasno definisanje dugoročnih i stabilnih uslova i pravila u ovoj oblasti. Oni traže ne samo otvoreno tržište, već i iste startne uslove i mogućnosti kao i domaći ulagači, kao i zaštitu svojih ulaganja kroz usvajanje i primenu internacionalnih mehanizama za rešavanje investicionih sporova. Svaki oblik ustanovljavanja restriktivnih i diskriminatornih mera sprečava slobodan priliv stranih investicija i neminovno vodi stvaranju određenih međunarodnih tenzija.
Međunarodne investicije nesumnjivo su postale sastavni deo multilateralnog trgovinskog sistema, čak i u situaciji kada nema jedinstvenog sporazuma u ovoj oblasti, već su pojedine oblasti stranih ulaganja na jedinstven način regulisane u nekim drugim multilateralnim sporazumima. Takvi sporazumi, kao što su Sporazum o investicionim merama povezanim sa trgovinom (TRIM), a posebno Opšti sporazum o trgovini i uslugama (GATT), i Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIP), sadrže pravila u oblastima koje su povezane sa ulaganjima. Takođe, svaki konflikt koji proistekne iz ulaganja, rešava se u skladu sa pravilima ustanovljenih multilateralnom Konvencijom o rešavanju investicionih sporova.
Međunarodna saradnja na ovom planu danas se odvija uglavnom kroz preko 2.500 bilateralnih investicionih sporazuma, više regionalnih sporazuma (NAFTA) i instrumenata investicione saradnje u okviru OECD. Godine 1995. zemlje članice OECD, uz učešće još pet zemalja posmatrača (Argentina, Brazil, Čile, Hong Kong i Slovačka Republika) otpočele su pregovore radi zaključenja multilateralnog Sporazuma o investicijama (MAI-Multilateral Agreement on Investment), sa namerom da unaprede međunarodnu saradnju na planu unificiranja pravnih poravila sadržanih u pojedinačnim bilateralnim sporazumima o investicijama. MAI je trebalo da olakša protok kapitala i eliminiše investicione barijere između zemalja, obezbedi jedinstven standard u tretmanu stranih ulagača i njihovih ulaganja i, shodno tome, njihovu potpuniju zaštitu. Gotovo sve zemlje članice OECD dele zajedničko viđenje olakšica slobodnog protoka ulaganja, ali su želele da stvore razumljivija i efikasnija investiciona pravila .
U nedostatku multilateralnog sporazuma o investicijama, saradnja između zemalja se odvija uglavnom kroz bilateralne sporazume kroz koje se ujednačava trgovinska praksa u ovoj oblasti. Mnogi ovakvi ugovori se zaključuju između razvijenih zemalja, prevashodno izvozno orijentisanog kapitala, sa jedne strane i nerazvijenih, pretežno uvozno orijentisanih zemalja, sa druge strane. U tom smislu, iskristalisala su se dva modela ovih bilateralnih sporazuma:
1. Evropski model, zasnovan na nacrtu Konvencije predstavljene od strane ministara OECD 1962. godine i
2. tzv. Severnoamerički model (»North-American model»-u okviru NAFTA sporazuma) koji je razvijen početkom osamdesetih godina.
Oba modela pokrivaju najvećim delom sledeće oblasti: osnovne definicije, tretman, ključno osoblje, eksproprijaciju i rešavanje sporova. Osnovna razlika među njima je u tome što se odredbe sporazuma vezane za tretman ulaganja odnose - kod prvog modela - na već izvršena ulaganja, dok se kod drugog modela odnose i na period pre nego što se ulaganje izvrši (odnose se i na fazu prikupljanja dokumentacije i sl.). Druga velika i značajna razlika jeste što američki model predviđa veći broj zahteva prema stranom ulagaču i mnoge odredbe vezane npr. za dobijanje dozvola za ulazak i angažovanje stranih radnika u vezi sa ulaganjem.
Oba modela imaju manje ili više slične koncepcije vezane za nacionalni i treman najpovoljnije nacije koji se daje stranom ulagaču, slobodan transfer, promptnu, adekvatnu i efektivnu naknadu u slučaju eksproprijacije ili neke druge mere koju država može primeniti a po dejstvu je jednaka eksproprijaciji, kao i obezbeđenju primene međunarodnog mehanizma prilikom rešavanja sporova između država ugovornica, kao i između ulagača, sa jedne strane, i države ugovornice sa druge strane. Bilateralni sporazumi o podsticanju i zaštiti ulaganja su se iskristalisali kao osnovni element i okvir za direktne strane investicije. Kao deo opšteg zakonskog okvira pojedinih zemalja, kod njih postoji razvijen veliki broj varijanti osnovnih odredbi, posebno onih koje se odnose na na različite položaje i očekivanja stranih ulagača i država odakle potiču koje zaključuju takve sporazume.
Bilateralni sporazumi o investicijama su prvobitno bili zaključivani gotovo isključivo između razvijenih i nerazvijenih zemalja, odnosno između onih koje su pretežno vršile ulaganja i onih koje su bile domaćini takvih ulaganja. Tokom godina, oni su pokazali značajan nivo prilagodljivosti različitim zakonodavnim i opštedruštvenim uslovima, pa su počeli da ga zaključuju razvijene zemlje između sebe, zatim između razvijenih zemalja i tzv. zemalja u tranziciji itd.
Napori i mere za povećanje izvoza predstavljaju vrlo bitne faktore privrednog razvoja, imajući u vidu malo i nerazvijeno domaće tržište, nizak nivo društvenog proizvoda i sve veći nivo spoljnotrgovinskog deficita. Zato je rastući spoljnotrgovinski deficit moguće zaustaviti i ublažiti povećanjem izvoza. Međutim, izvozna ekspanzija ne može da se uspešno sprovodi bez mera i programa koji pospešuju izvoz. Izvozni krediti predstavljaju značajan faktor ukupne međunarodne trgovine. Radi postizanja boljih izvoznih rezultata neophodno je izgrađivanje odgovarajućih institucija za pospešivanje izvoza, jer finansiranje izvoza direktno poboljšava ukupnu konkurentnost privrede.
Kreditiranje izvoza zavisi od mnogobrojnih ekonomskih, ali i vanekonomskih faktora. Obim i dinamika izvoznih kredita opredeljeni su odnosima ponude i tražnje, ali ne zavise samo od makroekonomskih uslova, nego i od troškova i uslova pod kojima ih
"U vreme kada je bezbednost u celini jedan od najvažnijih faktora za uspešnost poslovanja, sigurno je da zaštita od kreditnog rizika predstavlja jedan od veoma važnih problema koje treba isticati i za koje treba nuditi rešenja" .
Postojanje multilateralnog sporazuma u oblasti trgovine (GATT) i usluga (GATS) je od izuzetnog značaja u smislu stvaranja jedinstvene regulative i pravne sigurnosti u oblastima međunarodnog poslovanja. Slična pravila bi trebalo uvesti i u oblasti ulaganja, kroz oblike zajedničke politike zemalja u ovoj oblasti. Iako je nesporno da je osnovni pokazatelj i razlog investicionih aktivnosti tržište, odnosno realizacija dobiti, svi ulagači očekuju jasno definisanje dugoročnih i stabilnih uslova i pravila u ovoj oblasti. Oni traže ne samo otvoreno tržište, već i iste startne uslove i mogućnosti kao i domaći ulagači, kao i zaštitu svojih ulaganja kroz usvajanje i primenu internacionalnih mehanizama za rešavanje investicionih sporova. Svaki oblik ustanovljavanja restriktivnih i diskriminatornih mera sprečava slobodan priliv stranih investicija i neminovno vodi stvaranju određenih međunarodnih tenzija.
Međunarodne investicije nesumnjivo su postale sastavni deo multilateralnog trgovinskog sistema, čak i u situaciji kada nema jedinstvenog sporazuma u ovoj oblasti, već su pojedine oblasti stranih ulaganja na jedinstven način regulisane u nekim drugim multilateralnim sporazumima. Takvi sporazumi, kao što su Sporazum o investicionim merama povezanim sa trgovinom (TRIM), a posebno Opšti sporazum o trgovini i uslugama (GATT), i Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIP), sadrže pravila u oblastima koje su povezane sa ulaganjima. Takođe, svaki konflikt koji proistekne iz ulaganja, rešava se u skladu sa pravilima ustanovljenih multilateralnom Konvencijom o rešavanju investicionih sporova.
Međunarodna saradnja na ovom planu danas se odvija uglavnom kroz preko 2.500 bilateralnih investicionih sporazuma, više regionalnih sporazuma (NAFTA) i instrumenata investicione saradnje u okviru OECD. Godine 1995. zemlje članice OECD, uz učešće još pet zemalja posmatrača (Argentina, Brazil, Čile, Hong Kong i Slovačka Republika) otpočele su pregovore radi zaključenja multilateralnog Sporazuma o investicijama (MAI-Multilateral Agreement on Investment), sa namerom da unaprede međunarodnu saradnju na planu unificiranja pravnih poravila sadržanih u pojedinačnim bilateralnim sporazumima o investicijama. MAI je trebalo da olakša protok kapitala i eliminiše investicione barijere između zemalja, obezbedi jedinstven standard u tretmanu stranih ulagača i njihovih ulaganja i, shodno tome, njihovu potpuniju zaštitu. Gotovo sve zemlje članice OECD dele zajedničko viđenje olakšica slobodnog protoka ulaganja, ali su želele da stvore razumljivija i efikasnija investiciona pravila .
U nedostatku multilateralnog sporazuma o investicijama, saradnja između zemalja se odvija uglavnom kroz bilateralne sporazume kroz koje se ujednačava trgovinska praksa u ovoj oblasti. Mnogi ovakvi ugovori se zaključuju između razvijenih zemalja, prevashodno izvozno orijentisanog kapitala, sa jedne strane i nerazvijenih, pretežno uvozno orijentisanih zemalja, sa druge strane. U tom smislu, iskristalisala su se dva modela ovih bilateralnih sporazuma:
1. Evropski model, zasnovan na nacrtu Konvencije predstavljene od strane ministara OECD 1962. godine i
2. tzv. Severnoamerički model (»North-American model»-u okviru NAFTA sporazuma) koji je razvijen početkom osamdesetih godina.
Oba modela pokrivaju najvećim delom sledeće oblasti: osnovne definicije, tretman, ključno osoblje, eksproprijaciju i rešavanje sporova. Osnovna razlika među njima je u tome što se odredbe sporazuma vezane za tretman ulaganja odnose - kod prvog modela - na već izvršena ulaganja, dok se kod drugog modela odnose i na period pre nego što se ulaganje izvrši (odnose se i na fazu prikupljanja dokumentacije i sl.). Druga velika i značajna razlika jeste što američki model predviđa veći broj zahteva prema stranom ulagaču i mnoge odredbe vezane npr. za dobijanje dozvola za ulazak i angažovanje stranih radnika u vezi sa ulaganjem.
Oba modela imaju manje ili više slične koncepcije vezane za nacionalni i treman najpovoljnije nacije koji se daje stranom ulagaču, slobodan transfer, promptnu, adekvatnu i efektivnu naknadu u slučaju eksproprijacije ili neke druge mere koju država može primeniti a po dejstvu je jednaka eksproprijaciji, kao i obezbeđenju primene međunarodnog mehanizma prilikom rešavanja sporova između država ugovornica, kao i između ulagača, sa jedne strane, i države ugovornice sa druge strane. Bilateralni sporazumi o podsticanju i zaštiti ulaganja su se iskristalisali kao osnovni element i okvir za direktne strane investicije. Kao deo opšteg zakonskog okvira pojedinih zemalja, kod njih postoji razvijen veliki broj varijanti osnovnih odredbi, posebno onih koje se odnose na na različite položaje i očekivanja stranih ulagača i država odakle potiču koje zaključuju takve sporazume.
Bilateralni sporazumi o investicijama su prvobitno bili zaključivani gotovo isključivo između razvijenih i nerazvijenih zemalja, odnosno između onih koje su pretežno vršile ulaganja i onih koje su bile domaćini takvih ulaganja. Tokom godina, oni su pokazali značajan nivo prilagodljivosti različitim zakonodavnim i opštedruštvenim uslovima, pa su počeli da ga zaključuju razvijene zemlje između sebe, zatim između razvijenih zemalja i tzv. zemalja u tranziciji itd.
Napori i mere za povećanje izvoza predstavljaju vrlo bitne faktore privrednog razvoja, imajući u vidu malo i nerazvijeno domaće tržište, nizak nivo društvenog proizvoda i sve veći nivo spoljnotrgovinskog deficita. Zato je rastući spoljnotrgovinski deficit moguće zaustaviti i ublažiti povećanjem izvoza. Međutim, izvozna ekspanzija ne može da se uspešno sprovodi bez mera i programa koji pospešuju izvoz. Izvozni krediti predstavljaju značajan faktor ukupne međunarodne trgovine. Radi postizanja boljih izvoznih rezultata neophodno je izgrađivanje odgovarajućih institucija za pospešivanje izvoza, jer finansiranje izvoza direktno poboljšava ukupnu konkurentnost privrede.
Kreditiranje izvoza zavisi od mnogobrojnih ekonomskih, ali i vanekonomskih faktora. Obim i dinamika izvoznih kredita opredeljeni su odnosima ponude i tražnje, ali ne zavise samo od makroekonomskih uslova, nego i od troškova i uslova pod kojima ih