30-06-2010, 08:17 PM
Maturski, seminarski i diplomski radovi iz medjunarodnih odnosa.
Pojam tranzicija pojavio se u zapadnoj literaturi 70-tih godina prošlog veka, kao oznaka za prelaz iz industrijsko u postindustrijsko društvo. Radi se o svetskom, a ne regionalnom procesu i nije vezan samo za praksu postsocijalističkih društava. Može se reći da se praktično sva društva u savremenom svetu nalaze u procesu tranzicije: visoko razvijena društva idu od industrijskih ka postindustrijskim, postrealsocijalistička od autoritarnog ka pluralističkom građanskom sistemu, zemlje trećeg sveta od tradicionalnog ka industrijskom društvu.Sam pojam koristi se da označi prelaz iz jednog u drugi sistem.
U zemljama Istočne Evrope postojali su društveno-ekonomski sistemi koji su za svoju osnovu imali razne oblike državne i društvene svojine. U njima nije postojao politički pluralizam. Društveni odnosi izgrađivani su kao socijalistička opcija razvoja društva, sa različitim oblicima društvene svojine, učešćem radnika u upravljanju privrednim preduzećima. Ovaj model društvenog razvoja bio je suparnički model kapitalističkog razvoja. Isticao je: ukidanje eksploatacije čoveka od čoveka; veću ekonomsku ravnopravnost svih članova društva; besplatno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu svih građana, socijalno obezbeđenje siromašnih.
Ove zemlje bile su organizovane u Varšavskom paktu, za zaštitu svojih ekonomskih i političkih interesa.Kapitalističke zemlje obrazovale su Severnoatlanski pakt, tj. NATO. Ove dve grupacije država sa različitim opcijama društvenog razvoja, društveno-ekonomskim sistemima, vojno-političkim interesima činile su ujedinjeno čovečanstvo razjedinjenim.
U drugoj polovini 80-tih godina intenzivno su se kritički razmatrali društveno-ekonomski odnosi u istočnoevropskim zemljama. U kritikama je ukazivano:
• na neefikasnost društvene svojine i načina upravljanja razvojem koji se na njoj zasniva,
• na nizak životni standard stanovništva,
• na postojanje,nepostojanje ili ne-ostvarivanje ličnih prava i sloboda građana i postojanje partijske države koja nije izraz demokratskih odnosa u društvu.
Ovo su bile osnove zahteva za promene u zemljama istočne Evrope. Najpre se zahtevala reforma socijalizma, doslednije ostvarivanje socijalističkih društvenih odnosa. Predstavnik ovakvog pristupa bio je Gorbačov sa svojim konceptom perestrojke. Kasnije se odstupa od ove koncepcije i pristupa manje ili više ubrzanom ukidanju socijalističkih društvenih odnosa. Istovremeno teži se uspostavljanju novog koji treba da obezbedi:
• veću ekonomsku efikasnost
• brži privredni razvoj
• viši životni standard stanovništva
• veće slobode i prava građana
• uspostavljanje pravne države.
Postojala je teškoća kako da se označe ove promene. Bilo je neuputno da se kaže da se radi o povratku na kapitalistički sistem, jer bi se postavilo i pitanje u koju fazu kapitalizma se vraća. Za oznaku ovog procesa pronađen je termin tranzicija.
Pojam tranzicije možemo definisati na tri načina i to:
• Opšta definicija tranzicije
• Kao ključni ekonomski mehanizam
• Preko ključnih elemenata tranzicionog procesa
1.2.Opšta definicija tranzicije
Opšta definicija procesa tranzicije je da je to prelaz iz netržišnog oblika u tržini oblik privređivanja. Ova definicija ne izaziva kontroverze. Međutim, čim se prelazi na njenu praktičnu primenu, iskrsavaju nebrojane dileme: oko načina na koji izvršiti prelaz iz jednog u drugo stanje; oko distribucije troškova indukovanih promena i vremenskog sleda promena. To je i razumljivo jer se ove dileme odra.avaju na interese pojedinih grupa.
Termin tranzicija se odnosi i na proces unapređenja uloge tržišta i u već postojećim tržišnim privredama.Istorijski posmatrano pojam tranzicija je upotrebljen za opisivanje dva krupna događaja. Jedan je prelaz iz feudalizma u kapitalizam, a drugi je prelaz ratnih privreda posle II Svetskog rata u mirnodopske. Zajedničko obeležje oba događaja je zasnivanje tržišnog privređivanja.
1.3.Tranzicija kao ključni ekonomski mehanizam
Proces tranzicije može da se karakteriše i ključnim ekonomskim mehanizmima koji je određuju.
Realokacija je klučni proces i on označava preusmerenje resursa (rada, kapitala...) iz jednih sektora u druge. Zapravo, iz sektora u kojima su se proizvodila inferiorna dobra - u sistemu u kome je takva proizvodnja bila subvencionirana, u sektore u kojima se proizvode superiorna dobra. To podrazumeva da u procesu tranzicije ka tržišnoj privredi neki sektori (poput nekih industrijskih grana) opadaju, dok drugi (kao što su trgovina i usluge) rastu.
Restruktuiranje je drugi mehanizam i on je vezan za preduzeća. Da bi preživela u novim okolnostima preduzeća moraju da se suštinski transformišu. To se odnosi kako na svojinske odnose tako i na strukturu i organizaciju njihove proizvodnje. Zbog podsticaja generisanih od strane netržišnih mehanizma preduzeća pre inicirane tranzicije su bila prevelika, i sasvim malobrojna. Ona su bila izrazito vertikalno integrisana,da bi time predupredile zastoje u snabdevanju,suprotno mehanizmima vertikalne inegracije koju podstiče tržite. Isti mehanizmi su generisali i proizvodni program lošeg kvaliteta. Kapitalna intenzivnost je bila visoka u odnosu na onu na Zapadu, iako je tehnologija otelovljena u tom kapitalu bila inferiorna. U novim okolnostima ova preduzeća vrlo krupnu sistemsku promenu koja može da se opiše i kao svojevrsni institucionalni vakum. Do uspostavljanja novih veza može se govoriti o dezorganizaciji, posebnom procesu. On objašnjava gašenje mnoštva aktivnosti, što je i jedna od najvidljivijih manifestacija tranzicije. Dezorganizacija je suštinski različita od reorganizacije, sa kojom se takođe objašnjava pad proizvodnje. Ovaj fenomen se zasniva na ideji da sistemska promena čini dobar deo stoka informacija i znanja zastarelim. Dok se novi stokovi ne generišu, što iziskuje vreme, proizvodnja mora da pada. Očigledno je da ovaj mehanizam nije identičan sa realokacijom. Državna preduzeća nestaju ne zbog toga što tragaju za novim znanjima nego upravo suprotno: bivaju potisnuta jer to ne čine.
Pojam tranzicija pojavio se u zapadnoj literaturi 70-tih godina prošlog veka, kao oznaka za prelaz iz industrijsko u postindustrijsko društvo. Radi se o svetskom, a ne regionalnom procesu i nije vezan samo za praksu postsocijalističkih društava. Može se reći da se praktično sva društva u savremenom svetu nalaze u procesu tranzicije: visoko razvijena društva idu od industrijskih ka postindustrijskim, postrealsocijalistička od autoritarnog ka pluralističkom građanskom sistemu, zemlje trećeg sveta od tradicionalnog ka industrijskom društvu.Sam pojam koristi se da označi prelaz iz jednog u drugi sistem.
U zemljama Istočne Evrope postojali su društveno-ekonomski sistemi koji su za svoju osnovu imali razne oblike državne i društvene svojine. U njima nije postojao politički pluralizam. Društveni odnosi izgrađivani su kao socijalistička opcija razvoja društva, sa različitim oblicima društvene svojine, učešćem radnika u upravljanju privrednim preduzećima. Ovaj model društvenog razvoja bio je suparnički model kapitalističkog razvoja. Isticao je: ukidanje eksploatacije čoveka od čoveka; veću ekonomsku ravnopravnost svih članova društva; besplatno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu svih građana, socijalno obezbeđenje siromašnih.
Ove zemlje bile su organizovane u Varšavskom paktu, za zaštitu svojih ekonomskih i političkih interesa.Kapitalističke zemlje obrazovale su Severnoatlanski pakt, tj. NATO. Ove dve grupacije država sa različitim opcijama društvenog razvoja, društveno-ekonomskim sistemima, vojno-političkim interesima činile su ujedinjeno čovečanstvo razjedinjenim.
U drugoj polovini 80-tih godina intenzivno su se kritički razmatrali društveno-ekonomski odnosi u istočnoevropskim zemljama. U kritikama je ukazivano:
• na neefikasnost društvene svojine i načina upravljanja razvojem koji se na njoj zasniva,
• na nizak životni standard stanovništva,
• na postojanje,nepostojanje ili ne-ostvarivanje ličnih prava i sloboda građana i postojanje partijske države koja nije izraz demokratskih odnosa u društvu.
Ovo su bile osnove zahteva za promene u zemljama istočne Evrope. Najpre se zahtevala reforma socijalizma, doslednije ostvarivanje socijalističkih društvenih odnosa. Predstavnik ovakvog pristupa bio je Gorbačov sa svojim konceptom perestrojke. Kasnije se odstupa od ove koncepcije i pristupa manje ili više ubrzanom ukidanju socijalističkih društvenih odnosa. Istovremeno teži se uspostavljanju novog koji treba da obezbedi:
• veću ekonomsku efikasnost
• brži privredni razvoj
• viši životni standard stanovništva
• veće slobode i prava građana
• uspostavljanje pravne države.
Postojala je teškoća kako da se označe ove promene. Bilo je neuputno da se kaže da se radi o povratku na kapitalistički sistem, jer bi se postavilo i pitanje u koju fazu kapitalizma se vraća. Za oznaku ovog procesa pronađen je termin tranzicija.
Pojam tranzicije možemo definisati na tri načina i to:
• Opšta definicija tranzicije
• Kao ključni ekonomski mehanizam
• Preko ključnih elemenata tranzicionog procesa
1.2.Opšta definicija tranzicije
Opšta definicija procesa tranzicije je da je to prelaz iz netržišnog oblika u tržini oblik privređivanja. Ova definicija ne izaziva kontroverze. Međutim, čim se prelazi na njenu praktičnu primenu, iskrsavaju nebrojane dileme: oko načina na koji izvršiti prelaz iz jednog u drugo stanje; oko distribucije troškova indukovanih promena i vremenskog sleda promena. To je i razumljivo jer se ove dileme odra.avaju na interese pojedinih grupa.
Termin tranzicija se odnosi i na proces unapređenja uloge tržišta i u već postojećim tržišnim privredama.Istorijski posmatrano pojam tranzicija je upotrebljen za opisivanje dva krupna događaja. Jedan je prelaz iz feudalizma u kapitalizam, a drugi je prelaz ratnih privreda posle II Svetskog rata u mirnodopske. Zajedničko obeležje oba događaja je zasnivanje tržišnog privređivanja.
1.3.Tranzicija kao ključni ekonomski mehanizam
Proces tranzicije može da se karakteriše i ključnim ekonomskim mehanizmima koji je određuju.
Realokacija je klučni proces i on označava preusmerenje resursa (rada, kapitala...) iz jednih sektora u druge. Zapravo, iz sektora u kojima su se proizvodila inferiorna dobra - u sistemu u kome je takva proizvodnja bila subvencionirana, u sektore u kojima se proizvode superiorna dobra. To podrazumeva da u procesu tranzicije ka tržišnoj privredi neki sektori (poput nekih industrijskih grana) opadaju, dok drugi (kao što su trgovina i usluge) rastu.
Restruktuiranje je drugi mehanizam i on je vezan za preduzeća. Da bi preživela u novim okolnostima preduzeća moraju da se suštinski transformišu. To se odnosi kako na svojinske odnose tako i na strukturu i organizaciju njihove proizvodnje. Zbog podsticaja generisanih od strane netržišnih mehanizma preduzeća pre inicirane tranzicije su bila prevelika, i sasvim malobrojna. Ona su bila izrazito vertikalno integrisana,da bi time predupredile zastoje u snabdevanju,suprotno mehanizmima vertikalne inegracije koju podstiče tržite. Isti mehanizmi su generisali i proizvodni program lošeg kvaliteta. Kapitalna intenzivnost je bila visoka u odnosu na onu na Zapadu, iako je tehnologija otelovljena u tom kapitalu bila inferiorna. U novim okolnostima ova preduzeća vrlo krupnu sistemsku promenu koja može da se opiše i kao svojevrsni institucionalni vakum. Do uspostavljanja novih veza može se govoriti o dezorganizaciji, posebnom procesu. On objašnjava gašenje mnoštva aktivnosti, što je i jedna od najvidljivijih manifestacija tranzicije. Dezorganizacija je suštinski različita od reorganizacije, sa kojom se takođe objašnjava pad proizvodnje. Ovaj fenomen se zasniva na ideji da sistemska promena čini dobar deo stoka informacija i znanja zastarelim. Dok se novi stokovi ne generišu, što iziskuje vreme, proizvodnja mora da pada. Očigledno je da ovaj mehanizam nije identičan sa realokacijom. Državna preduzeća nestaju ne zbog toga što tragaju za novim znanjima nego upravo suprotno: bivaju potisnuta jer to ne čine.