30-06-2010, 08:14 PM
Maturski, seminarski i diplomski radovi iz medjunarodnih odnosa.
Evropa je vijekovima bila poprište čestih i krvavih ratova. U periodu od 1870. do 1945. godine, Francuska i Njemačka su se stalno sukobljavale uz veliki broj ljudskih žrtava. Vodeći evropski lideri bili su uvjereni da je ekonomsko i političko ujedinjenje jedini način da se osigura i očuva trajni mir između njihovih zemalja. Francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman 1950. godine predlaže ujedinjenje industrija za proizvodnju uglja i čelika u Zapadnoj Evropi. Godinu dana kasnije, 18. aprila 1951. godine, u Parizu, šest zemalja (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Holandija i SDR Njemačka) osnivaju Evropsku zajednicu uglja i čelika (European Coal and Steel Community – ECSC). Odluke ove zajednice je donosilo novoformirano upravljačko tijelo pod nazivom "Velika Uprava" čiji je prvi predsjednik bio Žan Mone. Ovaj ugovor, označen kao Pariški ugovor, stupio je na snagu 23. jula 1952. godine sa vijekom trajanja od 50 godina. Evropska zajednica uglja i čelika je za relativno kratko vrijeme postigla ogroman uspjeh tako da je ovih šest zemalja odlučilo napraviti korak dalje i integrisati i druge sektore privrede. Zahvaljujući tadašnjem Belgijskom šefu diplomatije Henriju Spaku ove zemlje 25. marta 1957. godine potpisuju u Rimu novi ugovor (Rimski ugovor – Veliko osnivački evropski akt) i osnivaju Evropsku ekonomsku zajednicu (The European Economic Community – EEC) i Evropsku zajednicu za atomsku energiju (Euroatom). Ugovor stupa na snagu 1. januara 1958. godine i formiraju se glavne institucije Evropske Ekonomske Zajednice: Evropski Parlament, Vijeće ministara, Evropska komisija, Evropski sud pravde i Evropska investiciona banku.
Evropska ekonomska zajednica formalno-pravno prerasta u Evropsku uniju potpisivanjem Mastriškog ugovora o Evropskoj uniji (07. februara 1992. godine) u malom holandskom gradiću Mastrihtu. Ovim ugovorom države članice su počele da uklanjaju trgovinske barijere i da formiraju zajedničko tržište. Uspostavlja se ekonomska i monetarna unija, formira se Evropska centralna banka (ECB), uvodi se jedinstevna valuta euro i definišu se tri stuba na kojima počiva Evropska unija (EU).
Prvi stub EU se odnosi na domen zajednice odnosno na zajedničku carinsku uniju, jedinstveno tržište, zajedničku poljoprivrednu politiku (CAP), politiku strukturnih reformi i monetarnu uniju. Drugi stub EU se odnosi na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, a treći stub EU na slobodu kretanja i unutrašnju sigurnost.
Evropska unija se temelji na konceptu otvorene organizacije i svaka Evropska država ima pravo da podnese zahtjev za punopravno članstvo. One Evropske zemlje koje žele da pristupe EU moraju prihvatiti obavezu sprovođenja ekonomske politike zasnovane na načelima slobodne tržišne privrede i slobodne konkurencije.
Od svog osnivanja pa do danas EU je imala šest proširenja. Prvo proširenje se desilo 1973. godine kada je EU djelovala još kao Evropska ekonomska zajednica i te godine primljenje su tri nove zemlje: Velika Britanija, Danska i Irska. Drugo proširenje je bilo 1981. godine i primljena je Grčka, a pet godina kasnije u trećem proširenju Španija i Portugal. Četvrto proširenje (1995) se odnosi na pristupanje Austrije, Finske i Švedske. Najveće proširenje u istoriji Evropske unije (Veliki prasak) desilo se 2004. godine kada je broj zemalja članica povećan sa 15 na 25 i kada su pristupile Češka Republika, Estonija, Kipar, Latvija, Litvanija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Posljednje proširenje se desilo 2007. godine ulaskom Bugarske i Rumunije u EU.
Danas Evropska unija ima 27 zemalja članica, preko 485 miliona stanovnika i više od četvrtine GDP-a. EU danas takođe pruža i 55% ukupne svjetske razvojne pomoći.
2. PROCES STABILIZACIJE I PRIDRUŽIVANJA
Kada se radi o zemljama jugoistočne Evrope, EU je suočena s još većim izazovom. Uprkos velikim naporima tokom posljednje decenije usmjerenim prema stabilizaciji pojedinih država i regije kao cjeline, nije postignut značajan napredak. Postojala je jasna potreba za jačom inicijativom prema regionu. To je podstaklo EU da predstavi značajnu inovaciju: proces stabilizacije i pridruživanja. Taj proces nudi mogućnost zemljama regiona da s EU potpišu novu vrstu sporazuma: sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
Proces stabilizacije i pridruživanja zemljama Zapadnog Balkana (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Albanija, Makedonija, Srbija i Crna Gora) po prvi put pruža izglede za integraciju u EU koji se temelje na progresivnom pristupu prilagođenom situaciji u svakoj od zemalja. Ti izgledi su istorijski zaokret u odnosima između pet zemalja i Evropske unije.
Evropa je vijekovima bila poprište čestih i krvavih ratova. U periodu od 1870. do 1945. godine, Francuska i Njemačka su se stalno sukobljavale uz veliki broj ljudskih žrtava. Vodeći evropski lideri bili su uvjereni da je ekonomsko i političko ujedinjenje jedini način da se osigura i očuva trajni mir između njihovih zemalja. Francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman 1950. godine predlaže ujedinjenje industrija za proizvodnju uglja i čelika u Zapadnoj Evropi. Godinu dana kasnije, 18. aprila 1951. godine, u Parizu, šest zemalja (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Holandija i SDR Njemačka) osnivaju Evropsku zajednicu uglja i čelika (European Coal and Steel Community – ECSC). Odluke ove zajednice je donosilo novoformirano upravljačko tijelo pod nazivom "Velika Uprava" čiji je prvi predsjednik bio Žan Mone. Ovaj ugovor, označen kao Pariški ugovor, stupio je na snagu 23. jula 1952. godine sa vijekom trajanja od 50 godina. Evropska zajednica uglja i čelika je za relativno kratko vrijeme postigla ogroman uspjeh tako da je ovih šest zemalja odlučilo napraviti korak dalje i integrisati i druge sektore privrede. Zahvaljujući tadašnjem Belgijskom šefu diplomatije Henriju Spaku ove zemlje 25. marta 1957. godine potpisuju u Rimu novi ugovor (Rimski ugovor – Veliko osnivački evropski akt) i osnivaju Evropsku ekonomsku zajednicu (The European Economic Community – EEC) i Evropsku zajednicu za atomsku energiju (Euroatom). Ugovor stupa na snagu 1. januara 1958. godine i formiraju se glavne institucije Evropske Ekonomske Zajednice: Evropski Parlament, Vijeće ministara, Evropska komisija, Evropski sud pravde i Evropska investiciona banku.
Evropska ekonomska zajednica formalno-pravno prerasta u Evropsku uniju potpisivanjem Mastriškog ugovora o Evropskoj uniji (07. februara 1992. godine) u malom holandskom gradiću Mastrihtu. Ovim ugovorom države članice su počele da uklanjaju trgovinske barijere i da formiraju zajedničko tržište. Uspostavlja se ekonomska i monetarna unija, formira se Evropska centralna banka (ECB), uvodi se jedinstevna valuta euro i definišu se tri stuba na kojima počiva Evropska unija (EU).
Prvi stub EU se odnosi na domen zajednice odnosno na zajedničku carinsku uniju, jedinstveno tržište, zajedničku poljoprivrednu politiku (CAP), politiku strukturnih reformi i monetarnu uniju. Drugi stub EU se odnosi na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, a treći stub EU na slobodu kretanja i unutrašnju sigurnost.
Evropska unija se temelji na konceptu otvorene organizacije i svaka Evropska država ima pravo da podnese zahtjev za punopravno članstvo. One Evropske zemlje koje žele da pristupe EU moraju prihvatiti obavezu sprovođenja ekonomske politike zasnovane na načelima slobodne tržišne privrede i slobodne konkurencije.
Od svog osnivanja pa do danas EU je imala šest proširenja. Prvo proširenje se desilo 1973. godine kada je EU djelovala još kao Evropska ekonomska zajednica i te godine primljenje su tri nove zemlje: Velika Britanija, Danska i Irska. Drugo proširenje je bilo 1981. godine i primljena je Grčka, a pet godina kasnije u trećem proširenju Španija i Portugal. Četvrto proširenje (1995) se odnosi na pristupanje Austrije, Finske i Švedske. Najveće proširenje u istoriji Evropske unije (Veliki prasak) desilo se 2004. godine kada je broj zemalja članica povećan sa 15 na 25 i kada su pristupile Češka Republika, Estonija, Kipar, Latvija, Litvanija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Posljednje proširenje se desilo 2007. godine ulaskom Bugarske i Rumunije u EU.
Danas Evropska unija ima 27 zemalja članica, preko 485 miliona stanovnika i više od četvrtine GDP-a. EU danas takođe pruža i 55% ukupne svjetske razvojne pomoći.
2. PROCES STABILIZACIJE I PRIDRUŽIVANJA
Kada se radi o zemljama jugoistočne Evrope, EU je suočena s još većim izazovom. Uprkos velikim naporima tokom posljednje decenije usmjerenim prema stabilizaciji pojedinih država i regije kao cjeline, nije postignut značajan napredak. Postojala je jasna potreba za jačom inicijativom prema regionu. To je podstaklo EU da predstavi značajnu inovaciju: proces stabilizacije i pridruživanja. Taj proces nudi mogućnost zemljama regiona da s EU potpišu novu vrstu sporazuma: sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
Proces stabilizacije i pridruživanja zemljama Zapadnog Balkana (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Albanija, Makedonija, Srbija i Crna Gora) po prvi put pruža izglede za integraciju u EU koji se temelje na progresivnom pristupu prilagođenom situaciji u svakoj od zemalja. Ti izgledi su istorijski zaokret u odnosima između pet zemalja i Evropske unije.
S A D R Ž A J
1. NASTANAK EVROPSKE UNIJE .........................3
2. PROCES STABILIZACIJE I PRIDRUŽIVANJA ..................4
3. FINANSIJSKA POMOĆ EVROPSKE UNIJE: FONDOVI I PROGRAMI....6
..3.1. Budžet EU ..............................6
..3.2. Pretpristupni fondovi i programi ..................7
..3.3. PHARE ...............................7
..3.4. ISPA ..................................8
..3.5. SAPARD .................................9
..3.6. TACIS ................................9
..3.7. TEMPUS .................................10
..3.8. OBNOVA .............................. ..10
..3.9. CARDS ............................ ..10
..3.10. IPA ...................................14
4. PROGRAMI ZAJEDNICE .............................17
5. ZAKLJUČAK .............................. 19
6. LITERATURA ...................................21