29-06-2010, 10:24 PM
Maturski, seminarski i diplomski radovi iz medjunarodnih odnosa.
Budžet je jednogodišnji dokument vlade, koga priprema ministarstvo finansija u saradnji sa drugim ministarstvima, dok ga usvaja skupština u obliku zakona. Budžet ima karakter finansijskog plana države za jednu godinu i predstavlja jednu prognozu, ali je i više od toga: odredbe budžeta su obavezujuće za državne organe na rashodnoj strani i predviđeni izdaci se ne bi smeli prekoračivati bez rebalansa budžeta, tj. bez izmene budžeta po istoj proceduri po kojoj je donet. Sadržaj državnog budžeta obično čine razvijeni spisak prihoda i rashoda, zajedno sa njihovim planiranim iznosima za sledeću godinu, kao i pratećim procesnim i sličnim odredbama. Veći prihodi od rashoda znače suficit, veći rashodi od prihoda deficit, a izjednačeni prihodi i rashodi znače uravnotežen ili izbalansiran budžet.
Na prihodnoj strani navode se svi zakonom propisani državni prihodi – kao što su svi pojedini porezi, naknade, takse, kazne, prihodi od kamata i prodaje državne imovine i slično. Na rashodnoj stani, koja takođe uglavnom proizlazi iz materijalnih zakona, koriste se dve podele. Prva je po administrativnim, odnosno po državnim institucijama kao nosiocima rashoda (skupština, ministarstva, agencije, sudovi, zdravstvo, prosveta itd.), a druga po ekonomskim funkcijama (plate i socijalna davanja za zaposlene, materijalni troškovi, investicije, otplata dugova, subvencije, budžetska rezerva itd). Obično se ove dve podele kombinuju i dobija složena klasifikacija.
U novije vreme, pokušava se priprema budžeta povezati sa opštom ekonomskom politikom planiranom za duži rok (par ili nekoliko godina), kako bi se stvorila koherentna osnova i za budžetsko planiranje i za ekonomsku politiku.
U svakoj zemlji postoji nekoliko nivoa državne organizacije. Minimum je dva (državni i opštinski), a često postoji i treći, srednji (federalna jedinica, pokrajina, region, srez itd). I svaka od tih jedinica ima svoj budžet. Sadržaj svih budžeta određen je raspodelom nadležnosti između njih, a koja proističe iz ustava i zakona.
Budžetska godina počinje 1. januara, a završava se 31. decembra svake godine. Tokom prve polovine svake godine tela Unije treba da prijave Komisiji svoje budžetske predloge, tj. troškove za narednu godinu. Okvir za pravljenje budžeta u svakoj godini predstavlja “finansijska perspektiva”, koja je 6-godišnji plan prihoda/potrošnje.
2. EVROPSKA EKONOMSKA ZAJEDNICA
Evropska Ekonomska Zajednica 1957. osnovana je sa idejom da se ekonomski rat u Evropi može zaustaviti putem slobodne trgovine i otvorenih granica. Ironija je da Evropska Unija već godinama vodi ekonomski rat sa drugima, naročito sa zemljama u razvoju. Ovo ratovanje uzelo je maha kroz Zajedničku poljoprivrednu politiku kao antikonkurentsku kombinaciju subvencija koje imaju za cilj da daju prednost evropskom farmeru. Zajednička poljoprivredna politika je prva zajednička politika koja je bila integrisana na nivou Evropske Ekonomske Zajednice i politika koja je najvipe razvijana od kako je EEZ osnovana.
Kada je Rimski ugovor potpisan 1957, 25% radne snage Francuske je obrađivalo zemlju. De Gol je zahtevao obećanje da liberalizacija trgovine između Francuske, Nemačke, Italije, Holandije, Belgije i Luksemburga (šest osnivaca EEZ) neće štetiti interesima francuskih farmera, pa je smišljena šema skupljanja resursa. Farmeri širom EEZ će biti subvencionisani iz zajedničkog fonda po opštim pravilima. Ovo je imalo prednost što sprečava “rat subvencijama” među državama članicama, u kojem zemlje koje nisu u stanju da zaštite svoju poljoprivredu tarifama ili drugim barijerama od drugih članova, daju direktnu podršku farmerima kao odgovor na pretnje za koje misle da dolaze od susedske poljoprivredne politike. Ova opasnost se i danas pominje da bi se odbranila Zajednička poljoprivredna politika EU. Danas, manje od 5% francuske radne snage je ostalo na farmama i ti farmeri proizvode oko 2% francuskog domaćeg proizvoda. Ali Francuska i dalje prima 9 milijardi evra godišnje putem poljoprivredne pomoći iz Brisela tj. oko 20% ukupnog budžeta Zajedničke poljoprivredne politike. Istovremeno Nemačka je najveći ulagač u Zajedničku poljoprivrednu politiku.
Prvobitni cilj Zajedničke poljoprivredne politike bio je povećanje produktivnosti u poljoprivredi i na taj način obezbeđenje prikladnog životnog standarda za zaposlene u poljoprivredi, izbegavanje kolebanja cena poljoprivrednih proizvoda, obezbeđenje snabdevanja potrošača po prikladnim cenama. Radi ostvarivanja ovih ciljeva zemlje članice su 1960. osnovale Evropski Fond za upravljanje i garancije u poljoprivredi, koji se bavio finansiranjem sistema cenovne podrške i razvoja strukture evropske poljoprivrede. Međutim, osnovni razlog za formiranje Zajedničke poljoprivredne politike leži u činjenici da su zemlje članice želele da povećaju poljprivrednu proizvodnju i tako smanje zavisnost od uvoza hrane.
Instrumenti za ostvarivanje ciljeva Zajedničke poljoprivredne politike su: prelevmani; administrativne cene koje omogućavaju poljoprivrednicima odgovarajući standard; intervencionističke otkupne cene; opterećenja uvoza i ograničenje proizvodnje; poboljšanje proizvodnih osnova putem podrške poljoprivrednim preduzećima; subvencije radi neutralizacije prirodom uslovljenih nedostataka; posebni programi za područja sa nepovoljnim uslovima i
1. Uvod ................................................................................................... 3
2. Evropska Ekonomska Zajednica ........................................................ 4
3. Načela budžeta evropske unije ........................................................... 7
4. Poljoprivreda evropske unije .............................................................. 9
5. Finansijska perspektiva budžeta ....................................................... 11
6. Zaključak .......................................................................................... 13
7. Literatura .......................................................................................... 14
Budžet je jednogodišnji dokument vlade, koga priprema ministarstvo finansija u saradnji sa drugim ministarstvima, dok ga usvaja skupština u obliku zakona. Budžet ima karakter finansijskog plana države za jednu godinu i predstavlja jednu prognozu, ali je i više od toga: odredbe budžeta su obavezujuće za državne organe na rashodnoj strani i predviđeni izdaci se ne bi smeli prekoračivati bez rebalansa budžeta, tj. bez izmene budžeta po istoj proceduri po kojoj je donet. Sadržaj državnog budžeta obično čine razvijeni spisak prihoda i rashoda, zajedno sa njihovim planiranim iznosima za sledeću godinu, kao i pratećim procesnim i sličnim odredbama. Veći prihodi od rashoda znače suficit, veći rashodi od prihoda deficit, a izjednačeni prihodi i rashodi znače uravnotežen ili izbalansiran budžet.
Na prihodnoj strani navode se svi zakonom propisani državni prihodi – kao što su svi pojedini porezi, naknade, takse, kazne, prihodi od kamata i prodaje državne imovine i slično. Na rashodnoj stani, koja takođe uglavnom proizlazi iz materijalnih zakona, koriste se dve podele. Prva je po administrativnim, odnosno po državnim institucijama kao nosiocima rashoda (skupština, ministarstva, agencije, sudovi, zdravstvo, prosveta itd.), a druga po ekonomskim funkcijama (plate i socijalna davanja za zaposlene, materijalni troškovi, investicije, otplata dugova, subvencije, budžetska rezerva itd). Obično se ove dve podele kombinuju i dobija složena klasifikacija.
U novije vreme, pokušava se priprema budžeta povezati sa opštom ekonomskom politikom planiranom za duži rok (par ili nekoliko godina), kako bi se stvorila koherentna osnova i za budžetsko planiranje i za ekonomsku politiku.
U svakoj zemlji postoji nekoliko nivoa državne organizacije. Minimum je dva (državni i opštinski), a često postoji i treći, srednji (federalna jedinica, pokrajina, region, srez itd). I svaka od tih jedinica ima svoj budžet. Sadržaj svih budžeta određen je raspodelom nadležnosti između njih, a koja proističe iz ustava i zakona.
Budžetska godina počinje 1. januara, a završava se 31. decembra svake godine. Tokom prve polovine svake godine tela Unije treba da prijave Komisiji svoje budžetske predloge, tj. troškove za narednu godinu. Okvir za pravljenje budžeta u svakoj godini predstavlja “finansijska perspektiva”, koja je 6-godišnji plan prihoda/potrošnje.
2. EVROPSKA EKONOMSKA ZAJEDNICA
Evropska Ekonomska Zajednica 1957. osnovana je sa idejom da se ekonomski rat u Evropi može zaustaviti putem slobodne trgovine i otvorenih granica. Ironija je da Evropska Unija već godinama vodi ekonomski rat sa drugima, naročito sa zemljama u razvoju. Ovo ratovanje uzelo je maha kroz Zajedničku poljoprivrednu politiku kao antikonkurentsku kombinaciju subvencija koje imaju za cilj da daju prednost evropskom farmeru. Zajednička poljoprivredna politika je prva zajednička politika koja je bila integrisana na nivou Evropske Ekonomske Zajednice i politika koja je najvipe razvijana od kako je EEZ osnovana.
Kada je Rimski ugovor potpisan 1957, 25% radne snage Francuske je obrađivalo zemlju. De Gol je zahtevao obećanje da liberalizacija trgovine između Francuske, Nemačke, Italije, Holandije, Belgije i Luksemburga (šest osnivaca EEZ) neće štetiti interesima francuskih farmera, pa je smišljena šema skupljanja resursa. Farmeri širom EEZ će biti subvencionisani iz zajedničkog fonda po opštim pravilima. Ovo je imalo prednost što sprečava “rat subvencijama” među državama članicama, u kojem zemlje koje nisu u stanju da zaštite svoju poljoprivredu tarifama ili drugim barijerama od drugih članova, daju direktnu podršku farmerima kao odgovor na pretnje za koje misle da dolaze od susedske poljoprivredne politike. Ova opasnost se i danas pominje da bi se odbranila Zajednička poljoprivredna politika EU. Danas, manje od 5% francuske radne snage je ostalo na farmama i ti farmeri proizvode oko 2% francuskog domaćeg proizvoda. Ali Francuska i dalje prima 9 milijardi evra godišnje putem poljoprivredne pomoći iz Brisela tj. oko 20% ukupnog budžeta Zajedničke poljoprivredne politike. Istovremeno Nemačka je najveći ulagač u Zajedničku poljoprivrednu politiku.
Prvobitni cilj Zajedničke poljoprivredne politike bio je povećanje produktivnosti u poljoprivredi i na taj način obezbeđenje prikladnog životnog standarda za zaposlene u poljoprivredi, izbegavanje kolebanja cena poljoprivrednih proizvoda, obezbeđenje snabdevanja potrošača po prikladnim cenama. Radi ostvarivanja ovih ciljeva zemlje članice su 1960. osnovale Evropski Fond za upravljanje i garancije u poljoprivredi, koji se bavio finansiranjem sistema cenovne podrške i razvoja strukture evropske poljoprivrede. Međutim, osnovni razlog za formiranje Zajedničke poljoprivredne politike leži u činjenici da su zemlje članice želele da povećaju poljprivrednu proizvodnju i tako smanje zavisnost od uvoza hrane.
Instrumenti za ostvarivanje ciljeva Zajedničke poljoprivredne politike su: prelevmani; administrativne cene koje omogućavaju poljoprivrednicima odgovarajući standard; intervencionističke otkupne cene; opterećenja uvoza i ograničenje proizvodnje; poboljšanje proizvodnih osnova putem podrške poljoprivrednim preduzećima; subvencije radi neutralizacije prirodom uslovljenih nedostataka; posebni programi za područja sa nepovoljnim uslovima i
1. Uvod ................................................................................................... 3
2. Evropska Ekonomska Zajednica ........................................................ 4
3. Načela budžeta evropske unije ........................................................... 7
4. Poljoprivreda evropske unije .............................................................. 9
5. Finansijska perspektiva budžeta ....................................................... 11
6. Zaključak .......................................................................................... 13
7. Literatura .......................................................................................... 14