29-06-2010, 10:19 PM
Maturski, seminarski i diplomski radovi iz medjunarodnih odnosa.
Posmatrajući istorijski razvoj međunarodne trgovinske arbitraze, može se uočiti da su ovaj oblik sudovanja još davno začeli države starog veka sa razvijenim oblikom trgovine. Arbitražna odluka u staroj Grčkoj je imala sve karakteristike današnjih aarbitražnih odluka. Takođe je i rimsko pravo poznavalo dobrovoljno ugovorenu arbitražu među strankama. Savremeni oblik arbitraže je u osnovi lex mercatoria – pravu koje je usko vezano za autonomiju volje među strankama. U današnjem obliku pravno uređenje rešavanja međunarodnih trgovinskih sporova je tekovina Francuske revolucije koje prekida sa krutim feudalnim sistemom i uspostavlja veće slobode građana i mogućnost da u pravnom životu učestvuju sa većim stepenom autonomije.
Arbitražno rešavanje sporova je relikt privatno pravne zaštite i ostao je tokom godina paralelni nedržavni oblik rešavanja, pogotovu sporova iz međunarodnih trgovinskih odnosa gde se pokazuje kao najpovoljniji metod u koji ugovorne starne imaju najviše poverenja.
Arbitraža ima za cilj rešavanje sporova između država od strane izabranih sudija na bazi poštovanja prava. Radi se o izabranom sudu i sporovi pred arbitražom rešavaju na osnovu pravila međunarodnog prava; arbitražna presuda je obavezna za strane u sporu. Arbitraža je, za razliku od državnog suda, posebna sudska institucija kod koje arbitri izabrani od stranaka meritorno rešavaju njihov spor. Arbitražni sudovi još se nazivaju i "izbrani sudovi". Arbitražno sudovanje je zastupljeno kako u nacionalnom, tako, još više, u međunarodnom prometu,
U međunarodnom privatnom pravu međunarodna arbitraža se javlja kao Spoljnotrgovinska arbitraža. To je ustanova koja, mada nije državni organ, rešava sporove iz spoljnotrgovinskog prometa, ali samo onda kada je njena nadležnost ugovorena. Spoljnotrgovinska arbitraža može biti osnovana od strane privrednih komora ili profesionalnih trgovinskih organizacija. Spoljnotrgovinske arbitraže se osnivaju kao:
• stalne (institucionalne) arbitraže - Stalni arbitražni sud sa sedištem u Hagu. koji je nadležan za sve arbitražne sporove izuzev ako države ne odluče da sporni slučaj iznesu pred ad hoc arbitražu
• povremene arbitraže (ad hoc) arbitraže - prestaju da postoje kad se određeni spor okonča.
Države koje pribegavaju arbitraži potpisuju poseban akt (kompromis) kojim se precizno određuje predmet spora i ovlašćenja arbitara. Arbitražni sud primenjuje u prvom redu pravo koje su stranke odredile u kompromisu. Isto tako, voljom strana u sporu utvrđuju se pravila postupka.
II IZVORI MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH ARBITAŽA
Međunarodna trgovinska arbitraža je tvorevina stranaka. Sporazum o arbitraži definisan je kao sporazum kojim stranke poveravaju arbitraži rešavanje svojih budućih ili nastalih sporova iz određenog pravnog odnosa, što znači da se arbitraža može ugovoriti u bilo kom trenutku, pa i kada je spor nastao i kada je iznet na rešavanje sudu, ali se može ugovoriti samo za jedan određeni pravni odnos, odnosno spor.
Na međunarodnom autonomnom pravu zahvaljujući OUN-a i raznim strukovnim i profesionalnim udruženjima doneta su pravila, zakoni i drugi izvori koji svojim sopstvenim rešenjima opredeljuju nacionalne zakonodavce da ih prihvataju i u nacionalni režim međunarodne trgovinske arbitraže. Tako dolazi do unifikacije pravila u međunarodnim trgovinskim odnosima u vezi sa arbitražnim načinom rešavanja međunarodnih trgovinskih sporova.
2.1. INSTITUCIONALNA PRAVILA NEDRŽAVNOG POREKLA
Stranke u međunarodnim trgovinskim sporovima se po pravilu oslanjaju na već postojeće izgrađene modele – modele pravila koje će se koristiti u samom sporu. Potpuno je prirodno da stranke neće same formulisati čitav proceduralni okvir. Dakle, radi se u stvari o primeni malih procesnih kodeksa, prilagođenih fleksibilnosti u arbitražnom odlučivanju.
Od velikog i posebnog značaja su Arbitražna pravila UNCITRALA iz 1976 godine, koja su otvoreni model i koje stranke primenjuju ako ih prihvate – nisu previše detaljna i ostavljaju dovoljno prostora za fleksibilnost. Komisija UN za međunarodno trgovinsko pravo je donela ova pravila i ona imaju značajnog uspeha kod ad hoc trgovinske arbitraže. Pravilnici modeli dozvoljavaju strankama da se dogovore o određenim detaljima uz predviđena alternativna rešenja.
2.2. DRŽAVNE PROCESNE NORME
Odlika međunarodnih arbitraža o određenoj samostalnosti stranaka ne umanjuju značaj državnih procesnih normi – one postavljaju granice stranačkoj i institucionalnoj samoregulativi(minimalne procesne garancije koje ne smeju biti povređene od strane starnaka). Model zakon o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži iz 1985 godine ima značaja za savremene zakonske regulative. Njime se preporučuje nacionalna zakonodavstva ugledaju u rešenja Model zakona – cilj je unifikacija nacionalnih zakona o arbitraži na međunarodnom planu.
Merodavnost državnih procesnih pravila se u stvari ogleda u tome da se za priznanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka primenjuju norme zemlje u kojoj se traži priznanje a mesto sedišta arbitraže je merodavno za sam arbitražni postupak.
Najčešće se pitanje postupka uređuje pravilima arbitraže. Arbitražne odluke su konačne i izvršne danom njihovog donošenja. Tim pravilnicima su uređena i druga pitanja kao, na primer, određivanje merodavnog prava, nadležnost arbitraže, sastav arbitražnog veća, uključujući i druga pitanja koja se odnose na funkcionisanje arbitraže.
Nacionalni propisi uređuju koji uslovi mora da budu ispunjeni da bi strana arbitražna odluka mogla da bude priznata i izvršena u domaćoj zemlji.
2.3. MEĐUNARODNE KONVENCIJE O ARBITRAŽI
Uspešnost međunarodne trgovinske arbitraže kao i njen rezultat i primena svakako su posledica međunarodnih sporazuma u ovoj oblasti i spadaju u najprihvaćenije međunarodne ugovore koji su doveli do standarda uprimeni arbiražnog prava.
Najvažniji međunarodni sporazum je NJUROŠKA KONVENCIJA O PRIZNAJU I IZVRŠENJU STRANIH ARBITRAŽNIH ODLUKA 1958 – to je prvi multilateralni ugovor u kom su su se zaista primenila pravila o pismenoj formi arbitražnog ugovora u mekšoj formi (kasnije su se proširovala). Konvencija se ne protivi mogućnosti da se pozivom na druge međunarodne sporazume prizna valjanost i takvog ugovora o arbitraži.
Stranke ne moraju biti države članice Konvencije već je dovoljno da se imovina nalazi na teritoriji države od koje se traži priznanje iizvršenje strane arbitražne odluke je dovoljno za primenu Konvencije.
Postoji i niz drugih koji imaju manji značaj (Vašingtonska konvencija o rešavanju investicionih sporova među državama i državljana drugih država iz 1965 godine; Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži iz 1961 godine; Ženevski protokol o arbitražnim klauzulama iz1923 godine; Ženevska konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1927 godine).
2.4. PRAVILNICI ARBITRAŽNIH CENTARA
Važan izvor međunarodnih trgovinskih arbitraža svakako su i pravilnici velikih arbitražnih centara : pravilnik arbitražnog suda Međunarodne trgovinske komore u Parizu, pravilnik o mirenju u Arbitražnom sudu Trgovinske komore u Cirihu, pravilnik Međunarodnog arbitražnog suda u Londonu, pravilnik o spoljnotrgovinskoj arbitraži pri Privrednoj komori Srbije. Pravilnici upućuju stranke na postupak mirenja pre svega, ali i sam postupak pred arbitražnim sudom i pravila pokretanja postupka.
2.5. UGOVORI I POSLOVNI OBIČAJI
Veliki doprinos u razvoju međunarodne arbitraže su imali ugovori i poslovni običaji u srednjem veku, a pogotovu zbog jedinstvenog karaktera prava velikih međunarodnih sajmova, običaja koji su se primenjivali u pomorskom saobraćaju i posebnog položaja trgovinskih sudova( prilično su podsećali na današnje trgovinske arbitraže).
Bilo je uobičajeno da se ugovori sklapaju kao javnobeležnički akti i tako su postajali standardni ugovori – tako je i danas: ugovor ima praktično najvažnije mesto u hijerarhiji izvora međunarodne trgovinske arbitraže. Običaji se smatraju delom ugovora i primenjuju se ako ugovorom nije nešto drugo predviđeno
2.6. DOMAĆI IZVORI
Značajan porast uticaja trgovinskih arbitraža u rešavanju međunarodnih trgovinskih arbitraža imalo je odraza na ujednačavanje nacionalnih arbitražnih zakona tako da je veliki broj zemalja doneo svoje posebne arbitražne zakone. Na nacionalne propise zemalja svakako su uticala pravila Model zakona ali i zadržavaju se karakteristike stečene dugom pravno-međunarodnom praksom i iskustvom.
2.7. OSTALI IZVORI
Zakoni su svakako prvi inajvažniji izvori . Međutim arbitražna praksa propisima daje smisao, tumači ih i primenjuje. Zato je i arbitražna praksa važan izvor međunarodne trgovinske arbitraže.Pravna doktrina takođe sama po sebi doprinosi razvoju i kvalitetu arbitraže pa su stoga često profesori prava i predsednici arbitražnih veća . Danas se moderno arbitražno pravo i ne može zamisliti bez eksperata pa je i doktrina vrlo bitna u stvaranju neophodnih izvora međunarodne trgovinske arbitraže.
Posmatrajući istorijski razvoj međunarodne trgovinske arbitraze, može se uočiti da su ovaj oblik sudovanja još davno začeli države starog veka sa razvijenim oblikom trgovine. Arbitražna odluka u staroj Grčkoj je imala sve karakteristike današnjih aarbitražnih odluka. Takođe je i rimsko pravo poznavalo dobrovoljno ugovorenu arbitražu među strankama. Savremeni oblik arbitraže je u osnovi lex mercatoria – pravu koje je usko vezano za autonomiju volje među strankama. U današnjem obliku pravno uređenje rešavanja međunarodnih trgovinskih sporova je tekovina Francuske revolucije koje prekida sa krutim feudalnim sistemom i uspostavlja veće slobode građana i mogućnost da u pravnom životu učestvuju sa većim stepenom autonomije.
Arbitražno rešavanje sporova je relikt privatno pravne zaštite i ostao je tokom godina paralelni nedržavni oblik rešavanja, pogotovu sporova iz međunarodnih trgovinskih odnosa gde se pokazuje kao najpovoljniji metod u koji ugovorne starne imaju najviše poverenja.
Arbitraža ima za cilj rešavanje sporova između država od strane izabranih sudija na bazi poštovanja prava. Radi se o izabranom sudu i sporovi pred arbitražom rešavaju na osnovu pravila međunarodnog prava; arbitražna presuda je obavezna za strane u sporu. Arbitraža je, za razliku od državnog suda, posebna sudska institucija kod koje arbitri izabrani od stranaka meritorno rešavaju njihov spor. Arbitražni sudovi još se nazivaju i "izbrani sudovi". Arbitražno sudovanje je zastupljeno kako u nacionalnom, tako, još više, u međunarodnom prometu,
U međunarodnom privatnom pravu međunarodna arbitraža se javlja kao Spoljnotrgovinska arbitraža. To je ustanova koja, mada nije državni organ, rešava sporove iz spoljnotrgovinskog prometa, ali samo onda kada je njena nadležnost ugovorena. Spoljnotrgovinska arbitraža može biti osnovana od strane privrednih komora ili profesionalnih trgovinskih organizacija. Spoljnotrgovinske arbitraže se osnivaju kao:
• stalne (institucionalne) arbitraže - Stalni arbitražni sud sa sedištem u Hagu. koji je nadležan za sve arbitražne sporove izuzev ako države ne odluče da sporni slučaj iznesu pred ad hoc arbitražu
• povremene arbitraže (ad hoc) arbitraže - prestaju da postoje kad se određeni spor okonča.
Države koje pribegavaju arbitraži potpisuju poseban akt (kompromis) kojim se precizno određuje predmet spora i ovlašćenja arbitara. Arbitražni sud primenjuje u prvom redu pravo koje su stranke odredile u kompromisu. Isto tako, voljom strana u sporu utvrđuju se pravila postupka.
II IZVORI MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH ARBITAŽA
Međunarodna trgovinska arbitraža je tvorevina stranaka. Sporazum o arbitraži definisan je kao sporazum kojim stranke poveravaju arbitraži rešavanje svojih budućih ili nastalih sporova iz određenog pravnog odnosa, što znači da se arbitraža može ugovoriti u bilo kom trenutku, pa i kada je spor nastao i kada je iznet na rešavanje sudu, ali se može ugovoriti samo za jedan određeni pravni odnos, odnosno spor.
Na međunarodnom autonomnom pravu zahvaljujući OUN-a i raznim strukovnim i profesionalnim udruženjima doneta su pravila, zakoni i drugi izvori koji svojim sopstvenim rešenjima opredeljuju nacionalne zakonodavce da ih prihvataju i u nacionalni režim međunarodne trgovinske arbitraže. Tako dolazi do unifikacije pravila u međunarodnim trgovinskim odnosima u vezi sa arbitražnim načinom rešavanja međunarodnih trgovinskih sporova.
2.1. INSTITUCIONALNA PRAVILA NEDRŽAVNOG POREKLA
Stranke u međunarodnim trgovinskim sporovima se po pravilu oslanjaju na već postojeće izgrađene modele – modele pravila koje će se koristiti u samom sporu. Potpuno je prirodno da stranke neće same formulisati čitav proceduralni okvir. Dakle, radi se u stvari o primeni malih procesnih kodeksa, prilagođenih fleksibilnosti u arbitražnom odlučivanju.
Od velikog i posebnog značaja su Arbitražna pravila UNCITRALA iz 1976 godine, koja su otvoreni model i koje stranke primenjuju ako ih prihvate – nisu previše detaljna i ostavljaju dovoljno prostora za fleksibilnost. Komisija UN za međunarodno trgovinsko pravo je donela ova pravila i ona imaju značajnog uspeha kod ad hoc trgovinske arbitraže. Pravilnici modeli dozvoljavaju strankama da se dogovore o određenim detaljima uz predviđena alternativna rešenja.
2.2. DRŽAVNE PROCESNE NORME
Odlika međunarodnih arbitraža o određenoj samostalnosti stranaka ne umanjuju značaj državnih procesnih normi – one postavljaju granice stranačkoj i institucionalnoj samoregulativi(minimalne procesne garancije koje ne smeju biti povređene od strane starnaka). Model zakon o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži iz 1985 godine ima značaja za savremene zakonske regulative. Njime se preporučuje nacionalna zakonodavstva ugledaju u rešenja Model zakona – cilj je unifikacija nacionalnih zakona o arbitraži na međunarodnom planu.
Merodavnost državnih procesnih pravila se u stvari ogleda u tome da se za priznanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka primenjuju norme zemlje u kojoj se traži priznanje a mesto sedišta arbitraže je merodavno za sam arbitražni postupak.
Najčešće se pitanje postupka uređuje pravilima arbitraže. Arbitražne odluke su konačne i izvršne danom njihovog donošenja. Tim pravilnicima su uređena i druga pitanja kao, na primer, određivanje merodavnog prava, nadležnost arbitraže, sastav arbitražnog veća, uključujući i druga pitanja koja se odnose na funkcionisanje arbitraže.
Nacionalni propisi uređuju koji uslovi mora da budu ispunjeni da bi strana arbitražna odluka mogla da bude priznata i izvršena u domaćoj zemlji.
2.3. MEĐUNARODNE KONVENCIJE O ARBITRAŽI
Uspešnost međunarodne trgovinske arbitraže kao i njen rezultat i primena svakako su posledica međunarodnih sporazuma u ovoj oblasti i spadaju u najprihvaćenije međunarodne ugovore koji su doveli do standarda uprimeni arbiražnog prava.
Najvažniji međunarodni sporazum je NJUROŠKA KONVENCIJA O PRIZNAJU I IZVRŠENJU STRANIH ARBITRAŽNIH ODLUKA 1958 – to je prvi multilateralni ugovor u kom su su se zaista primenila pravila o pismenoj formi arbitražnog ugovora u mekšoj formi (kasnije su se proširovala). Konvencija se ne protivi mogućnosti da se pozivom na druge međunarodne sporazume prizna valjanost i takvog ugovora o arbitraži.
Stranke ne moraju biti države članice Konvencije već je dovoljno da se imovina nalazi na teritoriji države od koje se traži priznanje iizvršenje strane arbitražne odluke je dovoljno za primenu Konvencije.
Postoji i niz drugih koji imaju manji značaj (Vašingtonska konvencija o rešavanju investicionih sporova među državama i državljana drugih država iz 1965 godine; Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži iz 1961 godine; Ženevski protokol o arbitražnim klauzulama iz1923 godine; Ženevska konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1927 godine).
2.4. PRAVILNICI ARBITRAŽNIH CENTARA
Važan izvor međunarodnih trgovinskih arbitraža svakako su i pravilnici velikih arbitražnih centara : pravilnik arbitražnog suda Međunarodne trgovinske komore u Parizu, pravilnik o mirenju u Arbitražnom sudu Trgovinske komore u Cirihu, pravilnik Međunarodnog arbitražnog suda u Londonu, pravilnik o spoljnotrgovinskoj arbitraži pri Privrednoj komori Srbije. Pravilnici upućuju stranke na postupak mirenja pre svega, ali i sam postupak pred arbitražnim sudom i pravila pokretanja postupka.
2.5. UGOVORI I POSLOVNI OBIČAJI
Veliki doprinos u razvoju međunarodne arbitraže su imali ugovori i poslovni običaji u srednjem veku, a pogotovu zbog jedinstvenog karaktera prava velikih međunarodnih sajmova, običaja koji su se primenjivali u pomorskom saobraćaju i posebnog položaja trgovinskih sudova( prilično su podsećali na današnje trgovinske arbitraže).
Bilo je uobičajeno da se ugovori sklapaju kao javnobeležnički akti i tako su postajali standardni ugovori – tako je i danas: ugovor ima praktično najvažnije mesto u hijerarhiji izvora međunarodne trgovinske arbitraže. Običaji se smatraju delom ugovora i primenjuju se ako ugovorom nije nešto drugo predviđeno
2.6. DOMAĆI IZVORI
Značajan porast uticaja trgovinskih arbitraža u rešavanju međunarodnih trgovinskih arbitraža imalo je odraza na ujednačavanje nacionalnih arbitražnih zakona tako da je veliki broj zemalja doneo svoje posebne arbitražne zakone. Na nacionalne propise zemalja svakako su uticala pravila Model zakona ali i zadržavaju se karakteristike stečene dugom pravno-međunarodnom praksom i iskustvom.
2.7. OSTALI IZVORI
Zakoni su svakako prvi inajvažniji izvori . Međutim arbitražna praksa propisima daje smisao, tumači ih i primenjuje. Zato je i arbitražna praksa važan izvor međunarodne trgovinske arbitraže.Pravna doktrina takođe sama po sebi doprinosi razvoju i kvalitetu arbitraže pa su stoga često profesori prava i predsednici arbitražnih veća . Danas se moderno arbitražno pravo i ne može zamisliti bez eksperata pa je i doktrina vrlo bitna u stvaranju neophodnih izvora međunarodne trgovinske arbitraže.