29-06-2010, 10:13 PM
Maturski, seminarski i diplomski radovi iz medjunarodnih odnosa.
Ustavnost je plod volje odnosa snaga u drustvu. Ono je po pravilu rezultat politike stvaranja ustava kao (“sasije”) i Zakona kao (“motora”), koja danas u procesu globalizacije, zahvata (regulise) skoro sve sfere ljudskog bitisanja.
Zakon je izraz premestanja volje (transpozicije) odredjenog pojedinacnog ili posebnog interesa odgovarajucim politickim procesom u cijoj gradnji realno ucestvuju politicke partije kandidovanjem svojih izabranika – predstavnika, a biraci izborom izabranika. U procesu kandidovanja i izbora posredno ili neposredno znacajnu ulogu i uticaj imaju interesne grupe, sredstva masovnih komunikacija, lobiji i nevladine organizacije, klase, slojevi, nacije (narodi), odnosno gradjani.
Pravo je plod odgovarajuceg politickog procesa, drugacije receno, ako se posmatra sa aspekta njegovog donosenja i primene, ono je vise ili manje i politicka odluka, sto se posebno ogleda u slucaju kvaliteta ustava. Zbog toga, formalno-pravno institucije centralne i lokalne vlasti, zakonodavne, izvrsne i sudske, grade se i deluju u skladu sa ustavom i zakonom.
Ustavi se donose dominacijom jedne kvalifikovane vecine ili referendumom u odgovarajucem politickom procesu. Njegovo stvaranje i primena se moze naucno proucavati, kao donosenje valjane i realno ostvarljive politicke odluke. Zato je i ustav najvisi politicki akt. Povezanost prava i politike vec u nastanku prava cini nuznim zajednistvo pravnih i politickih nauka. Svaka drzavna vlast tezi da ostvari sto siri stepen svog legaliteta i legitimiteta. Pravo je sinonim njene legalnosti i legitimiteta.
Poznate politicke i pravne teorije koje se javljaju u XIX veku, predstavljaju savremene osnove prvih instrumenata i kategorija u analizi pravnih i politickih institucija, kao sto su: parlament, izvrsna vlast, administracija i politicke partije. Poznati autori Almon i D.Iston teze da se objasne politicka i pravna resenja pomocu interesa, motivacije i delovanja politickih tj. pravnih subjekata, koji ucestvuju u vlasti i koii uticu na vlast.
U toku 80-tih i 90-tih god. XX veka, analiziranje se vraca ka institucionalizmu, pod nazivom Nov institucionalizam. Mnogi pisci iz ove oblasti pokusavaju da integrisu ideje i teorije koje se odnose na politicke ucesnike (subjekte).
U politickoj teoriji, rasprostranjeno je misljenje o racionalnosti, vise uspesnih, sto se potvrdjuje delom (politickih subjekata), a to znaci da odredjeni politicki subjekti (ucesnici procesa) imaju u prvom planu prednosti u domenu rezultata koje ocekuju da ce postici u politickom procesu. Partijski lideri, npr. koji su na vlasti zele da budu ponovno birani (reizabrani), a drugi koji su u opoziciji zele da dodju na vlast, zato su im potrebne odredjene preference. I administracija da bi imala bolje rezultate, zahteva povecanje svog budzeta ili sirenje svoje nezavisnosti u odnosu na druge nosioce vlasti. Sudije zahtevaju da imaju vise vlasti, samostalnosti i nezavisnosti. Interesne grupe da obezbede takvu politiku, koja povecava uspesnost rada rezultata njihovih clanova.
Partijski lideri ce se blize pozicionirati svom clanstvu, svojim biracima, administracija pokusati da poveca javni sektor, sudije ce donositi resenja, koja se temelje na snazi zakona, a interesne grupe ce lobirati pred prihvatljivim subjektima, koji su na polozaju (imaju autoriteta i moci u sredini) gde imaju odlucujuci glas u procesu donosenja odluka. Oni ne odlucuju napamet vec znalacki i mudro o prednostima. Oni zato moraju znati interese (jednih i drugih) i uzajamni kurs delovanja (proceduru). Postoje misljenja da je savrsena informisanost kao takva nedostizna, sto moze da ima nezeljene posledice datog delovanja u odnosu na konkretna resenja. Mnogi ucesnici su prinudjeni da prihvate strategiju, koja ne vodi najboljim resenjima. Preference “uciti” znati traziti i naci one snage koje kao uzroci vode ka onim dejstvima sto ih onda vidimo pred svojim ocima kao politicke dogadjaje.
Institucije postizu kljucni rezultat odredjenim delovanjem i najboljom strategijom. Na kraju, kako navodi Joakim Riker, institucije mogu da postignu specificne rezultate njihovom stabilizacijom (ravnotezom).
Ove osnovne teorije su danas validne i za pravo Evropske Unije, sistema bez drzave u “superdrzavi” sa najsnaznijom ekonomijom i svetskim trzistem. U sistemu Evropske Unije postoji siri krug broja ucesnika. Da bi se objasnio metod funkcionisanja sistema Evropske Unije, potrebno je da se dobro shvate interesi svakog ucesnika, njihov strategijski odnos jednog u odnosu na drugi, instituciona ogranicenja ponasanja svakog ucesnika itd.
Neofunkcionalizam je prva i najproduktivnija teorija o evropskoj integraciji. Nju su prvi razvili Ernest Has, Lindberg i Seheingold u toku 60-tih god. prosloga veka. Kao deo sireg znacenja (liberalne skole) i tradicije. Neofunkcionalizam se razvija kao pokretna snaga prelivajuceg procesa sa doskoro nedrzavnim ucesnicima, sa nacionalnim drzavama u Evropskoj Uniji, integrisanih drzavnih celina.
Evropska Unija je jedinstveni model u podsticanju ostvarenja preference putem koalicije i konsensusa.
Prema klasicnoj ustavnoj teoriji zakonodavni organ donosi pravne akte (pocev od Ustava), izvrsni ih primenjuju, a sud sudi. Riker tvrdi da je cilj zakonodavca da se dodje sto je moguce vise,do veceg uticaja jedne dobitne koalicije. Koalicija ce biti uspesna ako se formira od strane subjekata istih politickih preferenci. Osnova argumenata (Akselroda 1970) temelji se na verovatnoci minimalnog povezivanja dobitne koalicije zakonodavca. Teorija Rikera ne istice politicki aspekt, ali koncept Akselroda koristi metod, ”polit.motivacije” onih koji stupaju u koaliciju.
Poznati autori SAD (70-tih) XX veka tvrde, da je osnovni cilj zakonodavca (izabranika) da ponovo budu izabrani.
Da bi se to dogodilo oni se moraju potvrdjivati svojim rezultatima, ciju korist treba da imaju njihovi biraci, a delimicno i partije. U osiguranju tih rezultata (poslanicke grupe) zakonodavca pokusavaju da razmene glasove sa drugim grupama zakonodavca da bi imali podrsku potrebne vecine. Ako se svaka specijalizovana komisija nalazi pred vratima u vezi sa odredjenim politickim pitanjem, koja moze da spreci ili eventualno poveze oba problema, dok se ne resi problem njihove dileme, tj. krajnjeg politickog resenja. Krehbiel tvrdi da i ukoliko bi zakonodavci tezili ka priblizavanju politike sto je moguce vise idealnoj poziciji, oni ni tada nisu dovoljno sigurni u pogledu realnog odnosa, veze zakonodavnih instrumenata i krajnjeg politickog resenja. To stimulise zakonodavca na potrebu postojanja politickog, pravnog, ekonomskog, psiholoskog i ekspertnog znanja, koji se moze ostvariti putem zakonodavne specijalizacije.
Zakonodavni proces u Evropskoj Uniji nije bio uvek tako efikasan. Tek se sa Mastrihskim dogovorom resava problem procedure. Ukoliko se Evropski parlament i savet ne uspeju dogovoriti u vezi sa odredjenim nacrtom zakona, predvidjeno je da se sazove “pomirljivi komitet” ciju strukturu cine podjednaki broj predstavnika Evropskog parlamenta i saveta. Komitet moze da odbaci nacrt zakona. Procedura zajednickog donosenja resenja u nacelu,
odnosi se na vise oblasti, a ne samo na zakonodastvo jedinstvenog trzista, kao sto je oblast zdravstva, obrazovanja, kulture i zastite potrosaca.
Amsterdamskim dogovorom, oblasti koje podpadaju pod zakonodavstvenu proceduru Evropske Unije se sire.
Tu spadaju i zastita okoline, socialna politika itd.
Evropska Unija se odlikuje najslozenijom zakonodavnim sistemom u svetu, jer jos deluje politicki sistem bez drzave integrisane i ujedinjene Evrope, koja prema sporazumu iz Ljume predvidja svoje sirenje sa “suigeneric” clanicama.
2. Politika izvrsne vlasti Evropske Unije
U Evropskoj Uniji sa 27 clanica u primeni je politika ”dvojnosti izvrsne vlasti”. Izvrsna vlast se deli na vlast Evropskog saveta (European Council), Drzava clanica, Parlamenta i vlasti Evropske komisije. Savet ministara Evropske Unije (The Council of Ministers) se razlikuje od Saveta Evropske unije, koji se sastoji od sefova drzava ili ministara vlada drzava clanica Evropske Unije. Oni su nosioci i izvrsioci i zakonodavne vlasti. Savet Evropske Unije je ”centar za donosenje odluka” u Evropskoj Uniji.
Savet ostvaruje svoju zakonodavnu vlast na cetiri nacina:
1) Putem dogovora;
2) Evropski Savet i neki drugi saveti definisu srednjorocni politicki program;
3) Drzave clanice su odgovorne za primenu zakonodavstva Evropske Unije posredstvom svog
Ustavnost je plod volje odnosa snaga u drustvu. Ono je po pravilu rezultat politike stvaranja ustava kao (“sasije”) i Zakona kao (“motora”), koja danas u procesu globalizacije, zahvata (regulise) skoro sve sfere ljudskog bitisanja.
Zakon je izraz premestanja volje (transpozicije) odredjenog pojedinacnog ili posebnog interesa odgovarajucim politickim procesom u cijoj gradnji realno ucestvuju politicke partije kandidovanjem svojih izabranika – predstavnika, a biraci izborom izabranika. U procesu kandidovanja i izbora posredno ili neposredno znacajnu ulogu i uticaj imaju interesne grupe, sredstva masovnih komunikacija, lobiji i nevladine organizacije, klase, slojevi, nacije (narodi), odnosno gradjani.
Pravo je plod odgovarajuceg politickog procesa, drugacije receno, ako se posmatra sa aspekta njegovog donosenja i primene, ono je vise ili manje i politicka odluka, sto se posebno ogleda u slucaju kvaliteta ustava. Zbog toga, formalno-pravno institucije centralne i lokalne vlasti, zakonodavne, izvrsne i sudske, grade se i deluju u skladu sa ustavom i zakonom.
Ustavi se donose dominacijom jedne kvalifikovane vecine ili referendumom u odgovarajucem politickom procesu. Njegovo stvaranje i primena se moze naucno proucavati, kao donosenje valjane i realno ostvarljive politicke odluke. Zato je i ustav najvisi politicki akt. Povezanost prava i politike vec u nastanku prava cini nuznim zajednistvo pravnih i politickih nauka. Svaka drzavna vlast tezi da ostvari sto siri stepen svog legaliteta i legitimiteta. Pravo je sinonim njene legalnosti i legitimiteta.
Poznate politicke i pravne teorije koje se javljaju u XIX veku, predstavljaju savremene osnove prvih instrumenata i kategorija u analizi pravnih i politickih institucija, kao sto su: parlament, izvrsna vlast, administracija i politicke partije. Poznati autori Almon i D.Iston teze da se objasne politicka i pravna resenja pomocu interesa, motivacije i delovanja politickih tj. pravnih subjekata, koji ucestvuju u vlasti i koii uticu na vlast.
U toku 80-tih i 90-tih god. XX veka, analiziranje se vraca ka institucionalizmu, pod nazivom Nov institucionalizam. Mnogi pisci iz ove oblasti pokusavaju da integrisu ideje i teorije koje se odnose na politicke ucesnike (subjekte).
U politickoj teoriji, rasprostranjeno je misljenje o racionalnosti, vise uspesnih, sto se potvrdjuje delom (politickih subjekata), a to znaci da odredjeni politicki subjekti (ucesnici procesa) imaju u prvom planu prednosti u domenu rezultata koje ocekuju da ce postici u politickom procesu. Partijski lideri, npr. koji su na vlasti zele da budu ponovno birani (reizabrani), a drugi koji su u opoziciji zele da dodju na vlast, zato su im potrebne odredjene preference. I administracija da bi imala bolje rezultate, zahteva povecanje svog budzeta ili sirenje svoje nezavisnosti u odnosu na druge nosioce vlasti. Sudije zahtevaju da imaju vise vlasti, samostalnosti i nezavisnosti. Interesne grupe da obezbede takvu politiku, koja povecava uspesnost rada rezultata njihovih clanova.
Partijski lideri ce se blize pozicionirati svom clanstvu, svojim biracima, administracija pokusati da poveca javni sektor, sudije ce donositi resenja, koja se temelje na snazi zakona, a interesne grupe ce lobirati pred prihvatljivim subjektima, koji su na polozaju (imaju autoriteta i moci u sredini) gde imaju odlucujuci glas u procesu donosenja odluka. Oni ne odlucuju napamet vec znalacki i mudro o prednostima. Oni zato moraju znati interese (jednih i drugih) i uzajamni kurs delovanja (proceduru). Postoje misljenja da je savrsena informisanost kao takva nedostizna, sto moze da ima nezeljene posledice datog delovanja u odnosu na konkretna resenja. Mnogi ucesnici su prinudjeni da prihvate strategiju, koja ne vodi najboljim resenjima. Preference “uciti” znati traziti i naci one snage koje kao uzroci vode ka onim dejstvima sto ih onda vidimo pred svojim ocima kao politicke dogadjaje.
Institucije postizu kljucni rezultat odredjenim delovanjem i najboljom strategijom. Na kraju, kako navodi Joakim Riker, institucije mogu da postignu specificne rezultate njihovom stabilizacijom (ravnotezom).
Ove osnovne teorije su danas validne i za pravo Evropske Unije, sistema bez drzave u “superdrzavi” sa najsnaznijom ekonomijom i svetskim trzistem. U sistemu Evropske Unije postoji siri krug broja ucesnika. Da bi se objasnio metod funkcionisanja sistema Evropske Unije, potrebno je da se dobro shvate interesi svakog ucesnika, njihov strategijski odnos jednog u odnosu na drugi, instituciona ogranicenja ponasanja svakog ucesnika itd.
Neofunkcionalizam je prva i najproduktivnija teorija o evropskoj integraciji. Nju su prvi razvili Ernest Has, Lindberg i Seheingold u toku 60-tih god. prosloga veka. Kao deo sireg znacenja (liberalne skole) i tradicije. Neofunkcionalizam se razvija kao pokretna snaga prelivajuceg procesa sa doskoro nedrzavnim ucesnicima, sa nacionalnim drzavama u Evropskoj Uniji, integrisanih drzavnih celina.
Evropska Unija je jedinstveni model u podsticanju ostvarenja preference putem koalicije i konsensusa.
Prema klasicnoj ustavnoj teoriji zakonodavni organ donosi pravne akte (pocev od Ustava), izvrsni ih primenjuju, a sud sudi. Riker tvrdi da je cilj zakonodavca da se dodje sto je moguce vise,do veceg uticaja jedne dobitne koalicije. Koalicija ce biti uspesna ako se formira od strane subjekata istih politickih preferenci. Osnova argumenata (Akselroda 1970) temelji se na verovatnoci minimalnog povezivanja dobitne koalicije zakonodavca. Teorija Rikera ne istice politicki aspekt, ali koncept Akselroda koristi metod, ”polit.motivacije” onih koji stupaju u koaliciju.
Poznati autori SAD (70-tih) XX veka tvrde, da je osnovni cilj zakonodavca (izabranika) da ponovo budu izabrani.
Da bi se to dogodilo oni se moraju potvrdjivati svojim rezultatima, ciju korist treba da imaju njihovi biraci, a delimicno i partije. U osiguranju tih rezultata (poslanicke grupe) zakonodavca pokusavaju da razmene glasove sa drugim grupama zakonodavca da bi imali podrsku potrebne vecine. Ako se svaka specijalizovana komisija nalazi pred vratima u vezi sa odredjenim politickim pitanjem, koja moze da spreci ili eventualno poveze oba problema, dok se ne resi problem njihove dileme, tj. krajnjeg politickog resenja. Krehbiel tvrdi da i ukoliko bi zakonodavci tezili ka priblizavanju politike sto je moguce vise idealnoj poziciji, oni ni tada nisu dovoljno sigurni u pogledu realnog odnosa, veze zakonodavnih instrumenata i krajnjeg politickog resenja. To stimulise zakonodavca na potrebu postojanja politickog, pravnog, ekonomskog, psiholoskog i ekspertnog znanja, koji se moze ostvariti putem zakonodavne specijalizacije.
Zakonodavni proces u Evropskoj Uniji nije bio uvek tako efikasan. Tek se sa Mastrihskim dogovorom resava problem procedure. Ukoliko se Evropski parlament i savet ne uspeju dogovoriti u vezi sa odredjenim nacrtom zakona, predvidjeno je da se sazove “pomirljivi komitet” ciju strukturu cine podjednaki broj predstavnika Evropskog parlamenta i saveta. Komitet moze da odbaci nacrt zakona. Procedura zajednickog donosenja resenja u nacelu,
odnosi se na vise oblasti, a ne samo na zakonodastvo jedinstvenog trzista, kao sto je oblast zdravstva, obrazovanja, kulture i zastite potrosaca.
Amsterdamskim dogovorom, oblasti koje podpadaju pod zakonodavstvenu proceduru Evropske Unije se sire.
Tu spadaju i zastita okoline, socialna politika itd.
Evropska Unija se odlikuje najslozenijom zakonodavnim sistemom u svetu, jer jos deluje politicki sistem bez drzave integrisane i ujedinjene Evrope, koja prema sporazumu iz Ljume predvidja svoje sirenje sa “suigeneric” clanicama.
2. Politika izvrsne vlasti Evropske Unije
U Evropskoj Uniji sa 27 clanica u primeni je politika ”dvojnosti izvrsne vlasti”. Izvrsna vlast se deli na vlast Evropskog saveta (European Council), Drzava clanica, Parlamenta i vlasti Evropske komisije. Savet ministara Evropske Unije (The Council of Ministers) se razlikuje od Saveta Evropske unije, koji se sastoji od sefova drzava ili ministara vlada drzava clanica Evropske Unije. Oni su nosioci i izvrsioci i zakonodavne vlasti. Savet Evropske Unije je ”centar za donosenje odluka” u Evropskoj Uniji.
Savet ostvaruje svoju zakonodavnu vlast na cetiri nacina:
1) Putem dogovora;
2) Evropski Savet i neki drugi saveti definisu srednjorocni politicki program;
3) Drzave clanice su odgovorne za primenu zakonodavstva Evropske Unije posredstvom svog