24-06-2010, 09:34 PM
Maturski, seminarski i diplomski radovi iz kulture ponasanja.
Neverbalna komunikacija uključuje i glasovne i neglasovne aspekte ponašanja koje se odvija u socijalnoj interakciji. Osnovna funkcija jezika je prenošenje apsktraktnih ideja, dok neverbalnom komunikacijom prenosimo emocionalna stanja i stavove, i reguliramo međuljudsku interakciju. Određeni akt nazivamo komunicirajućim kad se zasniva na zajedničkom kodu značenja koji prenosi koder, a tumači ga dekoder.
Istraživanja na djeci koja su rođena gluha i slijepa sugeriraju na jaku urođenu osnovu emocionalnih izražaja.
Glavni kanali neverbalne komunikacije su vizualna komunikacija (gledanje, kontakt očima i viđenje), izrazi lica, govor tijela (dodir, držanje tijela, geste rukama, kimanje glavom), osobni prostor, prikazivanje sebe i parajezik. Najvažnijim aspektom neverbalnog ponašanja smatra se vizualna interakcija, pri čemu je viđenje važnije od gledanja i kontakta očima jer daje pristup brojnim neverbalnim znakovima. Model nepostojanja znakova navodi da se osjeća veća psihološka udaljenost kako se broj socijalnih znakova smanjuje, što rezultira promjenama u sadržaju, stilu i rezultatu interakcije. Najuobičajeniji znakovi koji pridonose glatkim izmjenama govornika su završetak rečenice i promjene u visini glasa. Oklijevanje pri spontanom govoru pomaže govorniku u planiranju onog što će reći i pomaže mu da zadrži riječ.
Ponašanje koje se odvija pri socijalnoj interakciji nazvano je socijalnim vještinama.
Ključne riječi: neverbalna komunikacija, koder-kod-dekoder, kontakt očima, viđenje, nepostojanje znakova, izraz lica, govor tijela, osobni prostor, parajezik, oklijevanje, socijalne vještine.
1. UVOD
Čovjek najveći dio svog vremena provodi u komunikaciji s drugim ljudima. Međutim, pri govornom komuniciranju, svaku poruku, osim samih riječi, čine još dvije komponente: korištenje glasa (ton glasa, njegova boja, brzina govora, glasnoća, izgovor, pauze u govoru) i korištenje tijela (mimika i gestikulacija).
Čovjek se pri interakcijama, licem u lice, ponajviše usredotočuje na svoje riječi, pa zaboravlja kako pri tom njegovi pokreti, stavovi i izrazi lica kazuju svoju priču. Neverbalna komunikacija sastoji se od mnoštva znakova od kojih svaki ima svoje značenje. Mi svakodnevno komuniciramo pomoću tih znakova i "čitamo" ih kod drugih ljudi, a da toga nismo ni svjesni. U većini slučajeva ne znamo nama svojstvene pokrete i izraze lica.
Mnoge geste apsorbiramo iz socijalne sredine u kojoj živimo i one se tokom našeg života snažno modificiraju nesvjesnim podraživanjem društvenih običaja. I urođeni su izražaji često drastično modificirani pod društvenim pritiscima.
Ljudska strast vježbanja pokreta je tolika da su u prošlosti pokušavali naučiti "govorničku gestikulaciju" usprkos činjenici da su malom broju ljudi potrebne takve instrukcije.
Pri svakoj interakciji odašiljemo emicionalne signale, a ti signali utječu na osobe oko nas. Što smo društveno umješniji, to bolje nadziremo signale koje upućujemo.
Do ovakvog prijenosa dolazi zbog nesvjesnog oponašanja emocija koje vidimo na nekom drugom, s pomoću nesvjesne motoričke mimikrije njihovih izraza lica, gesta, tona i drugih neverbalnih izraza emocija.
Neverbalna komunikacija puno je važniji i kompleksniji aspekt međuljudske interakcije nego što se to na prvi pogled može učiniti.
2. PRENOŠENJE I FUNKCIJA NEVERBALNOG PONAŠANJA
Jedan od osnovnih preduvjeta koji omogućavaju socijalnu interakciju jest mogućnost komuniciranja. Verbalna se komunikacija odnosi na stvarne riječi koje se koriste pri razgovoru. Smatra se da je osnovna funkcija jezika izvještavanje o idejama, događajima i stvarima koje nisu neposredno prisutne. Neverbalna komunikacija je sve međuljudsko ponašanje osim izgovorenih riječi. Bilo da je verbalna ili neverbalna, komunikacija se odvija pomoću znakova. Znaci su, uz neke uvjete, što god bilo, ako za primaoca poruke imaju neka značenja, odnosno dekodiraju se u "značenje". Jasno je da će karakteristike primaoca, kao i socijalni kontekst determinirati značenje koje će on pridati nekom primljenom znaku. No kad je riječ o neverbalnom ponašanju, znakovi predstavljaju društvene norme koje se podrazumijevaju. Da bi se ponašanje interpretiralo kao komunikativno, potrebna je prisutnost triju obilježja. To su pošiljalac, poruka i primalac, odnosno koder, kod i dekoder. To znači da u interakciji između dvoje ljudi jedna osoba (koder) prenosi poruku kroz sustav (kod) koji zajednički razumiju oba sudionika, a tumači je druga osoba (dekoder). Odlučujuće da neki akti bude komunicirajući jest da se zanima na zajedničkom kodu značenja. Namjere i svjesnost kodera nisu nužni preduvjeti, budući da neverbalno često prenosimo i ono što ne želimo, ili ne namjeravamo otkriti o sebi.
Neke su naše radnje mehaničke i pružaju vrstu informacija na koju ni mi ni oni oko nas nisu svjesno upozoreni. Vršimo neku radnju i ona je zapažena. Njeno značenje je pročitano, ali ne naglas. Kad "emitiranje raspoloženja" postaje svjesno, ono se može kontrolirati.
Razlika između verbalne i neverbalne komunikacije načinjena je jer se misli da svaka od njih ispunjava različite funkcije.
Verbalna komunikacija, u formi jezika, bolja je za prenošenje logičkih ili apstraktnih ideja.
Neverbalna vrši tri funkcije. Jedan dio našeg neverbalnog ponašanja usmjeren je reguliranju samog mehanizma socijalne interakcije, drugi dio se odnosi na izražavanje stavova, a treći je vezan za izražavanje emocionalnih stanja.
2.1. Urođena osnova izražaja
Postoje upadljive, površne razlike između ljudskih kultura, ali iza njih se ponekad kriju mnoge osnovne sličnosti, posebno u izražavanju emocija putem izraza lica.
Specifični rituali pozdravljanja možda se moraju naučiti, ali potreba da se vrši neka vrsta vidljivog izražavanja naklonosti pri susretu ili rastanku zajednička je svim ljudima. Dokazi pokazuju da se kod pozdrava obično koristi "bljesak obrvama", što se smatra univerzalnim znakom.
Također je globalno rasprostranjeno pokazivanje razlike u statusu u malim grupama, gdje radnje vodećih pojedinaca upadljivo odskaču od radnji njihovih sljedbenika.
Istraživanja su pokazala da djeca koja su rođena gluha i slijepa pokazuju osnovne izraze lica za izražavanje smijeha, osmjehivanja, plakanja, iznenađenja i bijesa.
Te se radnje vrše nezavisno od učenja, zbog čega moraju biti urođene.
3. KANALI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE
3.1. Vizualna komunikacija
Mnogi socijalni psiholozi smatraju vizualnu komunikaciju jednim od najvažnijih kanala ako ne i najvažnijim kanalom neverbalne komunikacije.
Vizualna komunikacija odnosi se ne samo na gledanje i kontakt očima, nego i na viđenje dostupnih i korisnih socijalnih znakova.
Kontakt očima se događa kad oboje ljudi gledaju jedno drugo u područje očiju. Obično su razdoblja kontakta očima vrlo kratka. Kad su produžena, ili kad jedna od osoba počne buljiti u drugu, može doći do pojave tjeskobe i to se može protumačiti kao prijetnja. Izbjegavanje pogleda i gledanja u oči povezuje se s nepostojanim ponašanjem, što navodi na prepredenost, pa čak i na nepoštenje. Ta se gesta može smatrati neprijateljskom željom jedne osobe da se socijalna interakcija prekine.
Pokazalo se da su gledanje i kontakt očima sinhronizirani s govorom, posebno s izmjenama govornika između dvoje ljudi.
Kod bilo koje interakcije dvoje ljudi licem u lice moguće je uzeti tri mjere gledanja. To su trajanje pogleda, broj pogleda i prosječna duljina pogleda, mjere koje se mogu uzeti i kod kontakta očima. Te se mjere često uzimaju posebno za gledanje i posebno za slušanje.
Ustanovilo se da gledanje i kontakt očima variraju s temom razgovora (manji su kad je tema intimnija), fizičke bliskosti (manji su kad je osoba blizu druge), spolom osoba u interakciji i značajkama ličnosti.
Dokazano je da se dvostruko duže gleda pri slušanju, nego što se gleda pri govorenju. Kontakt očima je obično vrlo kratak, u prosjeku traje jednu sekundu, dok je prosječna duljina pogleda oko tri sekunde.
Veza između dvoje ljudi rezultira različitom količinom gledanja i kontakta očima, individualne varijacije su velike. Prijatelji manje gledaju i kontaktiraju očima od stranaca. Ipak, ako je dvoje ljudi zaljubljeno, gledanje i posebno kontakt očima puno su češći nego kod bilo koje druge socijalne veze.
Također, pri istraživanju submisivni ispitanici gledali su manje pri slušanju od dominantih ispitanika. Isto tako, ekstraverti gledaju više i pokazuju više kontakta očima od introverata.
Neverbalna komunikacija uključuje i glasovne i neglasovne aspekte ponašanja koje se odvija u socijalnoj interakciji. Osnovna funkcija jezika je prenošenje apsktraktnih ideja, dok neverbalnom komunikacijom prenosimo emocionalna stanja i stavove, i reguliramo međuljudsku interakciju. Određeni akt nazivamo komunicirajućim kad se zasniva na zajedničkom kodu značenja koji prenosi koder, a tumači ga dekoder.
Istraživanja na djeci koja su rođena gluha i slijepa sugeriraju na jaku urođenu osnovu emocionalnih izražaja.
Glavni kanali neverbalne komunikacije su vizualna komunikacija (gledanje, kontakt očima i viđenje), izrazi lica, govor tijela (dodir, držanje tijela, geste rukama, kimanje glavom), osobni prostor, prikazivanje sebe i parajezik. Najvažnijim aspektom neverbalnog ponašanja smatra se vizualna interakcija, pri čemu je viđenje važnije od gledanja i kontakta očima jer daje pristup brojnim neverbalnim znakovima. Model nepostojanja znakova navodi da se osjeća veća psihološka udaljenost kako se broj socijalnih znakova smanjuje, što rezultira promjenama u sadržaju, stilu i rezultatu interakcije. Najuobičajeniji znakovi koji pridonose glatkim izmjenama govornika su završetak rečenice i promjene u visini glasa. Oklijevanje pri spontanom govoru pomaže govorniku u planiranju onog što će reći i pomaže mu da zadrži riječ.
Ponašanje koje se odvija pri socijalnoj interakciji nazvano je socijalnim vještinama.
Ključne riječi: neverbalna komunikacija, koder-kod-dekoder, kontakt očima, viđenje, nepostojanje znakova, izraz lica, govor tijela, osobni prostor, parajezik, oklijevanje, socijalne vještine.
1. UVOD
Čovjek najveći dio svog vremena provodi u komunikaciji s drugim ljudima. Međutim, pri govornom komuniciranju, svaku poruku, osim samih riječi, čine još dvije komponente: korištenje glasa (ton glasa, njegova boja, brzina govora, glasnoća, izgovor, pauze u govoru) i korištenje tijela (mimika i gestikulacija).
Čovjek se pri interakcijama, licem u lice, ponajviše usredotočuje na svoje riječi, pa zaboravlja kako pri tom njegovi pokreti, stavovi i izrazi lica kazuju svoju priču. Neverbalna komunikacija sastoji se od mnoštva znakova od kojih svaki ima svoje značenje. Mi svakodnevno komuniciramo pomoću tih znakova i "čitamo" ih kod drugih ljudi, a da toga nismo ni svjesni. U većini slučajeva ne znamo nama svojstvene pokrete i izraze lica.
Mnoge geste apsorbiramo iz socijalne sredine u kojoj živimo i one se tokom našeg života snažno modificiraju nesvjesnim podraživanjem društvenih običaja. I urođeni su izražaji često drastično modificirani pod društvenim pritiscima.
Ljudska strast vježbanja pokreta je tolika da su u prošlosti pokušavali naučiti "govorničku gestikulaciju" usprkos činjenici da su malom broju ljudi potrebne takve instrukcije.
Pri svakoj interakciji odašiljemo emicionalne signale, a ti signali utječu na osobe oko nas. Što smo društveno umješniji, to bolje nadziremo signale koje upućujemo.
Do ovakvog prijenosa dolazi zbog nesvjesnog oponašanja emocija koje vidimo na nekom drugom, s pomoću nesvjesne motoričke mimikrije njihovih izraza lica, gesta, tona i drugih neverbalnih izraza emocija.
Neverbalna komunikacija puno je važniji i kompleksniji aspekt međuljudske interakcije nego što se to na prvi pogled može učiniti.
2. PRENOŠENJE I FUNKCIJA NEVERBALNOG PONAŠANJA
Jedan od osnovnih preduvjeta koji omogućavaju socijalnu interakciju jest mogućnost komuniciranja. Verbalna se komunikacija odnosi na stvarne riječi koje se koriste pri razgovoru. Smatra se da je osnovna funkcija jezika izvještavanje o idejama, događajima i stvarima koje nisu neposredno prisutne. Neverbalna komunikacija je sve međuljudsko ponašanje osim izgovorenih riječi. Bilo da je verbalna ili neverbalna, komunikacija se odvija pomoću znakova. Znaci su, uz neke uvjete, što god bilo, ako za primaoca poruke imaju neka značenja, odnosno dekodiraju se u "značenje". Jasno je da će karakteristike primaoca, kao i socijalni kontekst determinirati značenje koje će on pridati nekom primljenom znaku. No kad je riječ o neverbalnom ponašanju, znakovi predstavljaju društvene norme koje se podrazumijevaju. Da bi se ponašanje interpretiralo kao komunikativno, potrebna je prisutnost triju obilježja. To su pošiljalac, poruka i primalac, odnosno koder, kod i dekoder. To znači da u interakciji između dvoje ljudi jedna osoba (koder) prenosi poruku kroz sustav (kod) koji zajednički razumiju oba sudionika, a tumači je druga osoba (dekoder). Odlučujuće da neki akti bude komunicirajući jest da se zanima na zajedničkom kodu značenja. Namjere i svjesnost kodera nisu nužni preduvjeti, budući da neverbalno često prenosimo i ono što ne želimo, ili ne namjeravamo otkriti o sebi.
Neke su naše radnje mehaničke i pružaju vrstu informacija na koju ni mi ni oni oko nas nisu svjesno upozoreni. Vršimo neku radnju i ona je zapažena. Njeno značenje je pročitano, ali ne naglas. Kad "emitiranje raspoloženja" postaje svjesno, ono se može kontrolirati.
Razlika između verbalne i neverbalne komunikacije načinjena je jer se misli da svaka od njih ispunjava različite funkcije.
Verbalna komunikacija, u formi jezika, bolja je za prenošenje logičkih ili apstraktnih ideja.
Neverbalna vrši tri funkcije. Jedan dio našeg neverbalnog ponašanja usmjeren je reguliranju samog mehanizma socijalne interakcije, drugi dio se odnosi na izražavanje stavova, a treći je vezan za izražavanje emocionalnih stanja.
2.1. Urođena osnova izražaja
Postoje upadljive, površne razlike između ljudskih kultura, ali iza njih se ponekad kriju mnoge osnovne sličnosti, posebno u izražavanju emocija putem izraza lica.
Specifični rituali pozdravljanja možda se moraju naučiti, ali potreba da se vrši neka vrsta vidljivog izražavanja naklonosti pri susretu ili rastanku zajednička je svim ljudima. Dokazi pokazuju da se kod pozdrava obično koristi "bljesak obrvama", što se smatra univerzalnim znakom.
Također je globalno rasprostranjeno pokazivanje razlike u statusu u malim grupama, gdje radnje vodećih pojedinaca upadljivo odskaču od radnji njihovih sljedbenika.
Istraživanja su pokazala da djeca koja su rođena gluha i slijepa pokazuju osnovne izraze lica za izražavanje smijeha, osmjehivanja, plakanja, iznenađenja i bijesa.
Te se radnje vrše nezavisno od učenja, zbog čega moraju biti urođene.
3. KANALI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE
3.1. Vizualna komunikacija
Mnogi socijalni psiholozi smatraju vizualnu komunikaciju jednim od najvažnijih kanala ako ne i najvažnijim kanalom neverbalne komunikacije.
Vizualna komunikacija odnosi se ne samo na gledanje i kontakt očima, nego i na viđenje dostupnih i korisnih socijalnih znakova.
Kontakt očima se događa kad oboje ljudi gledaju jedno drugo u područje očiju. Obično su razdoblja kontakta očima vrlo kratka. Kad su produžena, ili kad jedna od osoba počne buljiti u drugu, može doći do pojave tjeskobe i to se može protumačiti kao prijetnja. Izbjegavanje pogleda i gledanja u oči povezuje se s nepostojanim ponašanjem, što navodi na prepredenost, pa čak i na nepoštenje. Ta se gesta može smatrati neprijateljskom željom jedne osobe da se socijalna interakcija prekine.
Pokazalo se da su gledanje i kontakt očima sinhronizirani s govorom, posebno s izmjenama govornika između dvoje ljudi.
Kod bilo koje interakcije dvoje ljudi licem u lice moguće je uzeti tri mjere gledanja. To su trajanje pogleda, broj pogleda i prosječna duljina pogleda, mjere koje se mogu uzeti i kod kontakta očima. Te se mjere često uzimaju posebno za gledanje i posebno za slušanje.
Ustanovilo se da gledanje i kontakt očima variraju s temom razgovora (manji su kad je tema intimnija), fizičke bliskosti (manji su kad je osoba blizu druge), spolom osoba u interakciji i značajkama ličnosti.
Dokazano je da se dvostruko duže gleda pri slušanju, nego što se gleda pri govorenju. Kontakt očima je obično vrlo kratak, u prosjeku traje jednu sekundu, dok je prosječna duljina pogleda oko tri sekunde.
Veza između dvoje ljudi rezultira različitom količinom gledanja i kontakta očima, individualne varijacije su velike. Prijatelji manje gledaju i kontaktiraju očima od stranaca. Ipak, ako je dvoje ljudi zaljubljeno, gledanje i posebno kontakt očima puno su češći nego kod bilo koje druge socijalne veze.
Također, pri istraživanju submisivni ispitanici gledali su manje pri slušanju od dominantih ispitanika. Isto tako, ekstraverti gledaju više i pokazuju više kontakta očima od introverata.