10-06-2010, 10:16 PM
Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima, carine i porezi.
Veliki Grčki mislioci Platon i Aristotel, iscrpili su svu svoju energiju baveći se pitanjem pravde, za koju su oni smatrali da ima centralno mjesto u dobrom društvu. Platon je definisao pravdu kao „pružati svakom ono što mu pripada“. Za njih pravda je bila tijesno povezana sa određivanjem vrijednosti ljudskih bića. Vrijednost ljudi, po shvatanju Platona, usko je povezana sa intelektom, što ga je navelo na razmišljanje o vladavini najmudrijih. Od toga vremena dolaze i stalni prigovori intelektualaca da ne dobijaju ugled i moć koju zaslužuju. Sudska djelatnost predstavlja modernu manifestaciju tvrdnje da intelekt obezbeđuje najbolju osnovu na kojoj se može suditi o tome šta je pravedno a šta nije.
Pravda se zasniva na pravilima kojima se dodjeljuju nagrade i kazne, što na najbolji način potvrđuje i primjer Sokrata koji nije dozvolio glasanje u Atinskom Forumu u slučaju izricanja smrtne presude generalima koji nisu uspjeli da spasu preživjele sa olupine broda. Njegova osnova za to bila je da nijedan čovjek ne može biti osuđen niti kažnjen bez poštenog suđenja. Tek nakon iznošenja dokaza optužbe i davanja mogućnosti odbrane da kaže što ima, može se procijeniti vrijednost optužbe.
Svi smo mi delo prirode. Svi smo i deo prirode. Ako smo jednaki u dolasku i jednaki u odlasku, kome onda ići po pravdu? Po Aristotelu „ići sudiji, znači ići pravdi“.
U ovoj antičkoj misli i ovih pet nikada prevaziđenih riječi, smještena je čitava civiilizacija prava i sudstva. Ove riječi određuju svrhu prava i položaj sudije u ostvarenju te svrhe. Istima je takođe razdvojeno i pravedno pravo od nepravednog i povučena jasna granica koja dijeli cvjetno polje prava od pustinje neprava. Svakako, da bi sudija mogao dijeliti pravdu, potrebno je da postoji pravedno pravo i njegovo pravedno primenjivanje...
Veliki Grčki mislioci Platon i Aristotel, iscrpili su svu svoju energiju baveći se pitanjem pravde, za koju su oni smatrali da ima centralno mjesto u dobrom društvu. Platon je definisao pravdu kao „pružati svakom ono što mu pripada“. Za njih pravda je bila tijesno povezana sa određivanjem vrijednosti ljudskih bića. Vrijednost ljudi, po shvatanju Platona, usko je povezana sa intelektom, što ga je navelo na razmišljanje o vladavini najmudrijih. Od toga vremena dolaze i stalni prigovori intelektualaca da ne dobijaju ugled i moć koju zaslužuju. Sudska djelatnost predstavlja modernu manifestaciju tvrdnje da intelekt obezbeđuje najbolju osnovu na kojoj se može suditi o tome šta je pravedno a šta nije.
Pravda se zasniva na pravilima kojima se dodjeljuju nagrade i kazne, što na najbolji način potvrđuje i primjer Sokrata koji nije dozvolio glasanje u Atinskom Forumu u slučaju izricanja smrtne presude generalima koji nisu uspjeli da spasu preživjele sa olupine broda. Njegova osnova za to bila je da nijedan čovjek ne može biti osuđen niti kažnjen bez poštenog suđenja. Tek nakon iznošenja dokaza optužbe i davanja mogućnosti odbrane da kaže što ima, može se procijeniti vrijednost optužbe.
Svi smo mi delo prirode. Svi smo i deo prirode. Ako smo jednaki u dolasku i jednaki u odlasku, kome onda ići po pravdu? Po Aristotelu „ići sudiji, znači ići pravdi“.
U ovoj antičkoj misli i ovih pet nikada prevaziđenih riječi, smještena je čitava civiilizacija prava i sudstva. Ove riječi određuju svrhu prava i položaj sudije u ostvarenju te svrhe. Istima je takođe razdvojeno i pravedno pravo od nepravednog i povučena jasna granica koja dijeli cvjetno polje prava od pustinje neprava. Svakako, da bi sudija mogao dijeliti pravdu, potrebno je da postoji pravedno pravo i njegovo pravedno primenjivanje...