10-06-2010, 06:39 PM
Maturski, maturalni, seminarski, diplomski i master radovi iz historije.
Značaj neovisnog sudstva za izgradnju moderne države
„Proces izrastanja moderne države zasnovane na idejama vladavine prava i pravne države u najvećoj je mjeri povezan sa izrastanjem samostalnog i neovisnog sudstva i kontrolirane racionalne uprave kao učinkovitih jamaca slobode i prava pojedinaca.“
Izdvajanje sudstva kao posebne grane vlasti rezultat je dugotrajnog razvoja i jedna od najvažnijih odrednica modernih pravnih sustava. Važnost u europskim zemljama sudstvo dobiva sa pojavom i jačanjem ideja o pravnoj državi u 19. st. Sudstvo se pojavljuje kao protuteža izvršnoj vlasti i u tim okvirima se od kraja 18. st. postupno uobličuju racionalni oblici sudbenog ustroja i sudskih postupaka koji postaju temelj suvremenih sustava. U izrastanju i oblikovanju modernog sudstva od ključnog značenja je bilo odvajanje sudstva i uprave. Načelo te diobe je elementarna pretpostavka izgradnje neovisne sudbene vlasti s autonomnim vrijednostima te je zbog toga proces diferencijacije sudstva od uprave bilo rodno mjesto modernog sudstva.
Načelo diobe vlasti
Načelo odvojenosti i neovisnosti sudstva i uprave smatra se neupitnim dijelom modernog ustroja državne vlasti te jednim od najvažnijih jamstava vladavine prava i prava pojedinaca. Definicija diobe vlasti upućuje na podjelu državne vlasti na tri međusobno odvojene i samostalne grane (zakonodavnu, izvršnu i sudsku) uz koje su vezane odgovarajuće funkcije vlasti i osoblje koje te funkcije vrši, a naglašena je i važnost ostvarenja političke slobode kao svrhe diobe vlasti. Samo načelo diobe vlasti ima tehničku i političku dimenziju. Kao izraz općeg procesa diferencijacije i specijalizacije dioba vlasti ima za svrhu učinkovitije vršenje vlasti. U političkom smislu to je načelo sredstvo dekoncentracije državne vlasti i sredstvo njezina samoograničavanja.
„Načelo diobe sudstva i uprave elementarna je pretpostavka izgradnje neovisne sudbene vlasti s autonomnim vrijednostima, strukturom i postupcima i osnovna pretpostavka identifikacije samostalne sudbene vlasti. Utoliko je proces odjeljivanja sudstva i uprave bio rodno mjesto modernog sudstva, a načelo diobe sudstva i uprave svojevrsna mjera modernosti izgradnje sudbene vlasti.“
Razvoj ideje o diobi vlasti
Temelji ideje o diobi vlasti pronalaze se još u antici. Ideja o diobi vlasti se pronalazi u Aristotelovoj podjeli političke znanosti na zakonodavnu znanost i politiku (predmet djelovanja i savjetovanja). Ovo još ne znači modernu podjelu na zakonodavnu i izvršnu vlast s obzirom na to da su u antičkoj Grčkoj zakoni zadani odnosno pretpostavljeni pa zakonodavstvo i izvršna vlast zapravo znače njihovo otkrivanje i primjenu, a ne stvaranje novih pravnih pravila na temelju volje zakonodavca. Aristotel traži sudjelovanje građana u svim funkcijama vlasti, a ne podjelu funkcija na različite nosioce. Glavna briga antičkih političkih ideja je jamstvo utjecaja interesa različitih društvenih klasa u svim funkcijama vlasti.
Znatno mjesto u oblikovanju ideja o trodiobi funkcija vlasti imaju srednjovjekovni filozofi koji su naglašavali tehničku, ali ne i političku dimenziju diobe vlasti. Značenje srednjovjekovnog razdoblja u razvoju ideje o diobi prava nalazi se u papskim idejama o podjeli rada unutar Crkve, u ideji o podjeli kraljevske vlasti na pravom neograničeno vladanje i na pravom ograničeno suđenje, ideje o vladaru kao suverenu koji može donositi zakone, idejama Tome Akvinskog o razlikovanju vladarskih funkcija izdavanja prava i upravljanja zajednicom. Posebna važnost se pridaje idejama Marsiliusa od Padove koji je naglasio zakonotvornu funkciju zakonodavstva i povezao ga s narodom i protegnuo važenje prava i nad vladarom. Osobito se ističe njegovo razlikovanje funkcija vlasti i njihovo povezivanje s različitim nositeljima.
Razvoj koji je najviše utjecao na moderno poimanje diobe vlasti se odvijao u Engleskoj tokom 17. i 18. st. Taj razvoj je bio karakteriziran naglašenim položajem sudske funkcije s obzirom da je osim viđenja prava kao pretpostavljenog i nepromjenjivog jedini ljudski utjecaj na pravo mogao biti u obliku otkrivanja njegova značenja i primjene. Zbog toga je sudska funkcija bila opći okvir vlasti čija je bitna svrha bila dijeljenje pravde. Tek se unutar tog okvira vlast dijelila na zakonodavnu i izvršnu. Pod izvršnom se do kraja 17. st. zapravo podrazumijevala sudska funkcija. Apstraktna ideja o postojanju triju različitih sila je nastala tek tijekom engleskog građanskog rata kao posljedica sukobljavanja kralja i Parlamenta. U Puritanskoj revoluciji ideja o trodiobi vlasti je bila spojena s potpuno različitom teorijom o miješanom obliku vladavine. Ta teorija je težila spajanju monarhije, aristokracije i demokracije i dovela je do uspostavljanja okvira koji je implicirao trajnu unutarnju dinamiku u sustavu vlasti i omogućavao igru različitih interesa, ali koji je ujedno i trebao trajno spriječiti koncentraciju vlasti ili prevlast pojedinačnog interesa .
Osnovni modeli diobe sudstva i uprave u Europi i njihova obilježja
Tijekom 19. st. uobličena su dva osnovna modela: engleski sustav sudskog nadzora uprave i francuski sustav stroge diobe vlasti, a važan je i razvoj u Njemačkoj. U Engleskoj su slabljenje vladara, postojanje razvijenog aparata lokalne uprave i samouprave kao protuteže središnjoj vlasti i rana izgradnja stabilnog i neovisnog common law sudstva s razvijenom sudskom zaštitom osobnih sloboda i političkih prava bile pretpostavke punog stabiliziranja redovnih sudova nad upravom. U revolucionarnoj Francuskoj strogo tumačenje podjele vlasti i teško iskustvo s konzervativnim feudalnim sudstvom koje je vršilo sudski nadzor nad upravom odvelo stavljanje naglaska na upravu kao na temelj izgradnje modernog društva i stvorilo ograničenja sudske nadležnosti u duhu stroge diobe vlasti i strogog načela zakonitosti. Uprava je stvorena kao neovisni element prema sudskom nadzoru, ali su potrebe nadzora dovele do stvaranja upravnog sudovanja utjelovljenog u odgovarajućim funkcijama državnog savjeta.
Obilježja diobe sudstva i uprave u Njemačkoj
Francuski utjecaj se od početka 19. st. osjetio i u Njemačkoj, ali veće značenje je imala njemačka ideja pravne države među čijim temeljnim postulatima je bila dioba sudstva i uprava, tj. neovisnost sudstva. Od 1848. godine u njemačkim se zemljama proširilo to načelo, ali se negdje zadržalo pravo vladara na upletanje u sudske poslove i diskrecijsko pravo vlade na premještanje i umirovljenje sudaca što je i bio razlog da u prijedlog Frankfurtskog ustava 1848. uđe zabrana takve mogućnosti isto kao i zabrana osnivanja izvanrednih sudova. Na tim osnovama se razvija njemačko sudstvo koje će 1877. dobiti jamstvo da isključivo sud radi unutarnji raspored sudaca, osim istražnih organa i sudaca trgovačkog suda. Iako nije bilo od presudne važnosti, ipak nije bilo beznačajno to da je ministarstvo zadržalo pune ovlasti nad velikim brojem pomoćnih sudaca koji nisu bili stalno namješteni i koji. Tradicija jake uprave, važnost koja se pridavala sudstvu i sudskom postupku u zaštiti prava pojedinaca i utjecaj francuske doktrine pridonijeli su razvoju posebnog višestupanjskog upravnog sudstva. Zbog rezerviranosti prema zakonodavnoj vlasti i stavljanja većeg naglaska na pravo u Njemačkoj se tijekom 19. st. pojavilo pitanje uvođenja sudskog nadzora ustavnosti. Tako je Frankfurtski parlament 1848. predviđao neposrednu primjenu ustavnih normi i osnivanje Carevinskog suda koji bi imao ustavnopravnu nadležnost, ali do toga nije došlo. Ideja o ustavnom sudovanju je odbačena prigodom skupštinskih rasprava o donošenju ustava Sjevernonjemačkog saveza.
Obilježja diobe sudstva i uprave u Austriji
U Austriji je dioba sudstva i uprave bila iznuđena liberalnim pritiscima 1848. godine. Ožujskim ustavom 1849. proglašeno je podržavljenje sudstva, načelo diobe sudstva i uprave kao i načelo javnosti i usmenosti sudskog postupka, a predviđeno je i osnivanje Carevinskog suda s nadležnošću zaštite političkih prava građana. Kratko važenje ovog ustava je onemogućilo provedbu većine njegovih odredbi, ali carskim odredbama i ministarskim naredbama je dosljedno provedena dioba sudstva od uprave. Nakon što je Silvestarski patent 1852. ukinuo Ožujski ustav, Opća načela za organičke uredbe su najavila novo ustrojstvo uprave i pravosuđa na osnovi stroge centralizacije. Tako je potvrđena odvojenost sudstva i uprave, ali samo na drugom i trećem stupnju kod zbornih sudova dok je za prvi stupanj utvrđeno ujedinjavanje sudstva i uprave. Suci su izgubili jamstva neovisnosti jer su izjednačeni sa činovnicima i nisu uživali posebnu zaštitu položaja. 1853. i 1854. su uvedeni prvostupanjski kotarski uredi koji su ujedinjavali sudsku i upravnu funkciju. Posebno značajni će biti liberalni temeljni državni zakoni tzv. Prosinačkog ustava kojeg je činilo šest zakona usvojenih dvotrećinskom većinom, a kojima je u Austriji prvi put uvedena ustavnost u povijesti. Austro-njemački liberali koji su imali većinu u Carevinskom vijeću uvjetovali su ozakonjenje Nagodbe vladarevim prihvatom liberalnih temeljnih zakona.
Zakonom o sudačkoj vlasti odvojeni su sudstvo i uprava i zajamčena je sudačka nezavisnost i zaštita sudačkog položaja te sudska zaštita u slučaju povrede prava u upravnom postupku. Nakon toga, konačno su i na prvom stupnju odvojeni sudstvo i uprava, a 1873. osnovan je Upravni sud.
Obilježja diobe sudstva i uprave u Ugarskoj
Razvoj u Ugarskoj se razlikovao od austrijskog zbog postojanja tradicionalne ugarske čvrste ustavne podloge koja se oslanjala na municipalni okvir koji je ujedinjavao sudstvo i upravu.. Dioba je provedena tek u razdoblju neoapsolutizma pedesetih godina, ali je nakon vraćanja ugarske ustavnosti 1867. u Ugarsku vraćen i municipalni ustroj sudstva i uprave, a konačna dioba se provodi tek 1869. Tada je uprava reorganizirana na podlozi tradicionalnog municipalnog sustava. 1883. je osnovan Financijski upravni sud koji je imao nadležnost i za bansku Hrvatsku jer su se prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi financije ubrajale u zajedničku nadležnost. Autonomno upravno sudovanje u banskoj Hrvatskoj se nije razvilo
Značaj neovisnog sudstva za izgradnju moderne države
„Proces izrastanja moderne države zasnovane na idejama vladavine prava i pravne države u najvećoj je mjeri povezan sa izrastanjem samostalnog i neovisnog sudstva i kontrolirane racionalne uprave kao učinkovitih jamaca slobode i prava pojedinaca.“
Izdvajanje sudstva kao posebne grane vlasti rezultat je dugotrajnog razvoja i jedna od najvažnijih odrednica modernih pravnih sustava. Važnost u europskim zemljama sudstvo dobiva sa pojavom i jačanjem ideja o pravnoj državi u 19. st. Sudstvo se pojavljuje kao protuteža izvršnoj vlasti i u tim okvirima se od kraja 18. st. postupno uobličuju racionalni oblici sudbenog ustroja i sudskih postupaka koji postaju temelj suvremenih sustava. U izrastanju i oblikovanju modernog sudstva od ključnog značenja je bilo odvajanje sudstva i uprave. Načelo te diobe je elementarna pretpostavka izgradnje neovisne sudbene vlasti s autonomnim vrijednostima te je zbog toga proces diferencijacije sudstva od uprave bilo rodno mjesto modernog sudstva.
Načelo diobe vlasti
Načelo odvojenosti i neovisnosti sudstva i uprave smatra se neupitnim dijelom modernog ustroja državne vlasti te jednim od najvažnijih jamstava vladavine prava i prava pojedinaca. Definicija diobe vlasti upućuje na podjelu državne vlasti na tri međusobno odvojene i samostalne grane (zakonodavnu, izvršnu i sudsku) uz koje su vezane odgovarajuće funkcije vlasti i osoblje koje te funkcije vrši, a naglašena je i važnost ostvarenja političke slobode kao svrhe diobe vlasti. Samo načelo diobe vlasti ima tehničku i političku dimenziju. Kao izraz općeg procesa diferencijacije i specijalizacije dioba vlasti ima za svrhu učinkovitije vršenje vlasti. U političkom smislu to je načelo sredstvo dekoncentracije državne vlasti i sredstvo njezina samoograničavanja.
„Načelo diobe sudstva i uprave elementarna je pretpostavka izgradnje neovisne sudbene vlasti s autonomnim vrijednostima, strukturom i postupcima i osnovna pretpostavka identifikacije samostalne sudbene vlasti. Utoliko je proces odjeljivanja sudstva i uprave bio rodno mjesto modernog sudstva, a načelo diobe sudstva i uprave svojevrsna mjera modernosti izgradnje sudbene vlasti.“
Razvoj ideje o diobi vlasti
Temelji ideje o diobi vlasti pronalaze se još u antici. Ideja o diobi vlasti se pronalazi u Aristotelovoj podjeli političke znanosti na zakonodavnu znanost i politiku (predmet djelovanja i savjetovanja). Ovo još ne znači modernu podjelu na zakonodavnu i izvršnu vlast s obzirom na to da su u antičkoj Grčkoj zakoni zadani odnosno pretpostavljeni pa zakonodavstvo i izvršna vlast zapravo znače njihovo otkrivanje i primjenu, a ne stvaranje novih pravnih pravila na temelju volje zakonodavca. Aristotel traži sudjelovanje građana u svim funkcijama vlasti, a ne podjelu funkcija na različite nosioce. Glavna briga antičkih političkih ideja je jamstvo utjecaja interesa različitih društvenih klasa u svim funkcijama vlasti.
Znatno mjesto u oblikovanju ideja o trodiobi funkcija vlasti imaju srednjovjekovni filozofi koji su naglašavali tehničku, ali ne i političku dimenziju diobe vlasti. Značenje srednjovjekovnog razdoblja u razvoju ideje o diobi prava nalazi se u papskim idejama o podjeli rada unutar Crkve, u ideji o podjeli kraljevske vlasti na pravom neograničeno vladanje i na pravom ograničeno suđenje, ideje o vladaru kao suverenu koji može donositi zakone, idejama Tome Akvinskog o razlikovanju vladarskih funkcija izdavanja prava i upravljanja zajednicom. Posebna važnost se pridaje idejama Marsiliusa od Padove koji je naglasio zakonotvornu funkciju zakonodavstva i povezao ga s narodom i protegnuo važenje prava i nad vladarom. Osobito se ističe njegovo razlikovanje funkcija vlasti i njihovo povezivanje s različitim nositeljima.
Razvoj koji je najviše utjecao na moderno poimanje diobe vlasti se odvijao u Engleskoj tokom 17. i 18. st. Taj razvoj je bio karakteriziran naglašenim položajem sudske funkcije s obzirom da je osim viđenja prava kao pretpostavljenog i nepromjenjivog jedini ljudski utjecaj na pravo mogao biti u obliku otkrivanja njegova značenja i primjene. Zbog toga je sudska funkcija bila opći okvir vlasti čija je bitna svrha bila dijeljenje pravde. Tek se unutar tog okvira vlast dijelila na zakonodavnu i izvršnu. Pod izvršnom se do kraja 17. st. zapravo podrazumijevala sudska funkcija. Apstraktna ideja o postojanju triju različitih sila je nastala tek tijekom engleskog građanskog rata kao posljedica sukobljavanja kralja i Parlamenta. U Puritanskoj revoluciji ideja o trodiobi vlasti je bila spojena s potpuno različitom teorijom o miješanom obliku vladavine. Ta teorija je težila spajanju monarhije, aristokracije i demokracije i dovela je do uspostavljanja okvira koji je implicirao trajnu unutarnju dinamiku u sustavu vlasti i omogućavao igru različitih interesa, ali koji je ujedno i trebao trajno spriječiti koncentraciju vlasti ili prevlast pojedinačnog interesa .
Osnovni modeli diobe sudstva i uprave u Europi i njihova obilježja
Tijekom 19. st. uobličena su dva osnovna modela: engleski sustav sudskog nadzora uprave i francuski sustav stroge diobe vlasti, a važan je i razvoj u Njemačkoj. U Engleskoj su slabljenje vladara, postojanje razvijenog aparata lokalne uprave i samouprave kao protuteže središnjoj vlasti i rana izgradnja stabilnog i neovisnog common law sudstva s razvijenom sudskom zaštitom osobnih sloboda i političkih prava bile pretpostavke punog stabiliziranja redovnih sudova nad upravom. U revolucionarnoj Francuskoj strogo tumačenje podjele vlasti i teško iskustvo s konzervativnim feudalnim sudstvom koje je vršilo sudski nadzor nad upravom odvelo stavljanje naglaska na upravu kao na temelj izgradnje modernog društva i stvorilo ograničenja sudske nadležnosti u duhu stroge diobe vlasti i strogog načela zakonitosti. Uprava je stvorena kao neovisni element prema sudskom nadzoru, ali su potrebe nadzora dovele do stvaranja upravnog sudovanja utjelovljenog u odgovarajućim funkcijama državnog savjeta.
Obilježja diobe sudstva i uprave u Njemačkoj
Francuski utjecaj se od početka 19. st. osjetio i u Njemačkoj, ali veće značenje je imala njemačka ideja pravne države među čijim temeljnim postulatima je bila dioba sudstva i uprava, tj. neovisnost sudstva. Od 1848. godine u njemačkim se zemljama proširilo to načelo, ali se negdje zadržalo pravo vladara na upletanje u sudske poslove i diskrecijsko pravo vlade na premještanje i umirovljenje sudaca što je i bio razlog da u prijedlog Frankfurtskog ustava 1848. uđe zabrana takve mogućnosti isto kao i zabrana osnivanja izvanrednih sudova. Na tim osnovama se razvija njemačko sudstvo koje će 1877. dobiti jamstvo da isključivo sud radi unutarnji raspored sudaca, osim istražnih organa i sudaca trgovačkog suda. Iako nije bilo od presudne važnosti, ipak nije bilo beznačajno to da je ministarstvo zadržalo pune ovlasti nad velikim brojem pomoćnih sudaca koji nisu bili stalno namješteni i koji. Tradicija jake uprave, važnost koja se pridavala sudstvu i sudskom postupku u zaštiti prava pojedinaca i utjecaj francuske doktrine pridonijeli su razvoju posebnog višestupanjskog upravnog sudstva. Zbog rezerviranosti prema zakonodavnoj vlasti i stavljanja većeg naglaska na pravo u Njemačkoj se tijekom 19. st. pojavilo pitanje uvođenja sudskog nadzora ustavnosti. Tako je Frankfurtski parlament 1848. predviđao neposrednu primjenu ustavnih normi i osnivanje Carevinskog suda koji bi imao ustavnopravnu nadležnost, ali do toga nije došlo. Ideja o ustavnom sudovanju je odbačena prigodom skupštinskih rasprava o donošenju ustava Sjevernonjemačkog saveza.
Obilježja diobe sudstva i uprave u Austriji
U Austriji je dioba sudstva i uprave bila iznuđena liberalnim pritiscima 1848. godine. Ožujskim ustavom 1849. proglašeno je podržavljenje sudstva, načelo diobe sudstva i uprave kao i načelo javnosti i usmenosti sudskog postupka, a predviđeno je i osnivanje Carevinskog suda s nadležnošću zaštite političkih prava građana. Kratko važenje ovog ustava je onemogućilo provedbu većine njegovih odredbi, ali carskim odredbama i ministarskim naredbama je dosljedno provedena dioba sudstva od uprave. Nakon što je Silvestarski patent 1852. ukinuo Ožujski ustav, Opća načela za organičke uredbe su najavila novo ustrojstvo uprave i pravosuđa na osnovi stroge centralizacije. Tako je potvrđena odvojenost sudstva i uprave, ali samo na drugom i trećem stupnju kod zbornih sudova dok je za prvi stupanj utvrđeno ujedinjavanje sudstva i uprave. Suci su izgubili jamstva neovisnosti jer su izjednačeni sa činovnicima i nisu uživali posebnu zaštitu položaja. 1853. i 1854. su uvedeni prvostupanjski kotarski uredi koji su ujedinjavali sudsku i upravnu funkciju. Posebno značajni će biti liberalni temeljni državni zakoni tzv. Prosinačkog ustava kojeg je činilo šest zakona usvojenih dvotrećinskom većinom, a kojima je u Austriji prvi put uvedena ustavnost u povijesti. Austro-njemački liberali koji su imali većinu u Carevinskom vijeću uvjetovali su ozakonjenje Nagodbe vladarevim prihvatom liberalnih temeljnih zakona.
Zakonom o sudačkoj vlasti odvojeni su sudstvo i uprava i zajamčena je sudačka nezavisnost i zaštita sudačkog položaja te sudska zaštita u slučaju povrede prava u upravnom postupku. Nakon toga, konačno su i na prvom stupnju odvojeni sudstvo i uprava, a 1873. osnovan je Upravni sud.
Obilježja diobe sudstva i uprave u Ugarskoj
Razvoj u Ugarskoj se razlikovao od austrijskog zbog postojanja tradicionalne ugarske čvrste ustavne podloge koja se oslanjala na municipalni okvir koji je ujedinjavao sudstvo i upravu.. Dioba je provedena tek u razdoblju neoapsolutizma pedesetih godina, ali je nakon vraćanja ugarske ustavnosti 1867. u Ugarsku vraćen i municipalni ustroj sudstva i uprave, a konačna dioba se provodi tek 1869. Tada je uprava reorganizirana na podlozi tradicionalnog municipalnog sustava. 1883. je osnovan Financijski upravni sud koji je imao nadležnost i za bansku Hrvatsku jer su se prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi financije ubrajale u zajedničku nadležnost. Autonomno upravno sudovanje u banskoj Hrvatskoj se nije razvilo