09-06-2010, 08:35 PM
Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima, carine i porezi.
Pridržavajući se osnovne i polazne definicije pedagogije kao nauke o vaspitanju, možemo reći da je ona dovoljno opšta da može da obuhvati čitavo područje pedagoške naučne aktivnosti. Ipak, pri određivanju predmeta pedagogije javlja se i pitanje da li je moguće tom odredbom obuhvatiti kako ono što je opšte, tako i ono što je posebno i pojedinačno za tu nauku, kao i kakav odnos treba da postoji između toga. Pedagogija nije i ne može biti samo neka univerzalna nauka o nekom veoma opšte shvaćenom vaspitanju već mora biti i rukovodstvo određene praktične vaspitne delatnosti, a ta delatnost je uvek konkretna i sasvim određena. Pedagogija će biti nauka i rukovodstvo takve prakse samo onda kada uspeva da pronalazi pravo dijalektičko jedinstvo između opšteg, posebnog i konkretnog.
Vaspitanje je složen, kompleksan i dugotrajan proces izgrađivanja i formiranja ličnosti. Ono je po svojoj suštini intencionalno, njime se teži ostvarivanju nekog cilja i ideala. Pod vaspitanjem se podrazumeva ukupnost uticaja koje vrši društvo kao celina, društvene grupe, institucije, pojedinci raznim sredstvima, putevima i metodama, na raznim sadržajima, pod uslovom da je sve to usmereno ka ostvarivanju postavljenog cilja u vaspitanju. Time je određena samo jedna strana procesa vaspitanja-uticanje na vaspitanika...
...SAMOSTALNOST se iskazuje stepenom sposobnosti pojedinca da zadovolji svoje potrebe nezavisno od pomoći drugih osoba. Smatra se da postoje dve vrste nezavisnosti:
• Instrumentalna koja podrazumeva sposobnost suočavanja sa problemima i izvođenje aktivnosti bez tuđe pomoći;
• Emocionalna, koja s jedne strane znači samopouzdanje , osećanje sigurnosti u svoje sposobnosti, a sa druge strane samopotvrđivanje kao težnju za ovladavanjem veštinama i za potvrdom svojih sposobnosti koja nije usmerena na priznanje drugih , već nalazi zadovoljstvo u sopstvenoj aktivnosti.
Kada govorimo o deci, a u vezi sa samostalnošću, možemo reći da se ona i nezavisnost zapravo prepliću i ukazuju na detetovo sazrevanje. Međutim, i pored toga što se razvija kao autonomna ličnost, čovek živi u društvenoj sredini, među drugim ljudima koji su autonomne ličnosti kao i on, ali i zavisne od razmena među sobom, uzajamnog prilagođavanja i ujedinjene opšrom društvenom strukturom, društvenim ciljevima, kulturom, tradicijom, zajedničkim interesima itd. Zato nezavisnost nikako ne znači zanemarivanje drugih ili suprotsavljanje sopstvenih interesa društvenim...
Pridržavajući se osnovne i polazne definicije pedagogije kao nauke o vaspitanju, možemo reći da je ona dovoljno opšta da može da obuhvati čitavo područje pedagoške naučne aktivnosti. Ipak, pri određivanju predmeta pedagogije javlja se i pitanje da li je moguće tom odredbom obuhvatiti kako ono što je opšte, tako i ono što je posebno i pojedinačno za tu nauku, kao i kakav odnos treba da postoji između toga. Pedagogija nije i ne može biti samo neka univerzalna nauka o nekom veoma opšte shvaćenom vaspitanju već mora biti i rukovodstvo određene praktične vaspitne delatnosti, a ta delatnost je uvek konkretna i sasvim određena. Pedagogija će biti nauka i rukovodstvo takve prakse samo onda kada uspeva da pronalazi pravo dijalektičko jedinstvo između opšteg, posebnog i konkretnog.
Vaspitanje je složen, kompleksan i dugotrajan proces izgrađivanja i formiranja ličnosti. Ono je po svojoj suštini intencionalno, njime se teži ostvarivanju nekog cilja i ideala. Pod vaspitanjem se podrazumeva ukupnost uticaja koje vrši društvo kao celina, društvene grupe, institucije, pojedinci raznim sredstvima, putevima i metodama, na raznim sadržajima, pod uslovom da je sve to usmereno ka ostvarivanju postavljenog cilja u vaspitanju. Time je određena samo jedna strana procesa vaspitanja-uticanje na vaspitanika...
...SAMOSTALNOST se iskazuje stepenom sposobnosti pojedinca da zadovolji svoje potrebe nezavisno od pomoći drugih osoba. Smatra se da postoje dve vrste nezavisnosti:
• Instrumentalna koja podrazumeva sposobnost suočavanja sa problemima i izvođenje aktivnosti bez tuđe pomoći;
• Emocionalna, koja s jedne strane znači samopouzdanje , osećanje sigurnosti u svoje sposobnosti, a sa druge strane samopotvrđivanje kao težnju za ovladavanjem veštinama i za potvrdom svojih sposobnosti koja nije usmerena na priznanje drugih , već nalazi zadovoljstvo u sopstvenoj aktivnosti.
Kada govorimo o deci, a u vezi sa samostalnošću, možemo reći da se ona i nezavisnost zapravo prepliću i ukazuju na detetovo sazrevanje. Međutim, i pored toga što se razvija kao autonomna ličnost, čovek živi u društvenoj sredini, među drugim ljudima koji su autonomne ličnosti kao i on, ali i zavisne od razmena među sobom, uzajamnog prilagođavanja i ujedinjene opšrom društvenom strukturom, društvenim ciljevima, kulturom, tradicijom, zajedničkim interesima itd. Zato nezavisnost nikako ne znači zanemarivanje drugih ili suprotsavljanje sopstvenih interesa društvenim...