04-06-2010, 02:10 PM
Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadžmenta, marketinga, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planova, makroekonomije, mikroekonomije, preduzetništva, upravljanja ljudskim resursima, carine i porezi.
Mjere porezne politike predstavljaju bitan instrument realizacije javne potrošnje. S tim u vezi, postavlja se pitanje da li porezni sustav u Europskoj uniji nudi učinkovitost svim svojim članicama ili samo odredjenim državama ponaosob. Na osnovu komparativne analize fiskalnog opterećenja i osnovnih poreznih oblika u Europskoj Uniji i odabranim europskim državama može se zaključiti da je javna potrošnja u EU neravnomjerna.
Porezni sustav predstavlja jedan od osnovnih elemenata makroekonomskog sustava i kao takav treba da bude obezbedi ostvarivanje osnovnog, fiskalnog, cilja - prikupljanje dovoljnog iznosa javnih prihoda za pokriće javnih rashoda, ali i brojnih ekstrafiskalnih, posebno makroekonomskih, ciljeva (stabilnost cijena, održivi gospodarski rast, puna zaposlenost i ravnoteža platne bilance). Ostvarivanje navedenih ciljeva nije ni malo jednostavno niti lako, budući da su mnogi medju njima medjusobno konfliktni.
Ukupna javna potrošnja obuhvaća pored fiskalnih javnih prihoda (porezi,doprinosi, takse, naknade i novčane kazne) još i prihode od prodaje (ne)financijske imovine (prihodi od privatizacije i drugo), javne zajmove i druge oblike nefiskalnih javnih prihoda. Nefiskalni javni prihodi su dio ukupnih javnih prihoda ali ne poganaju raspoloživi dohodak privrede i stanovništva. Stoga, za ocijenu pritiska koji javni sektor vrši na privredu i stanovništvo, potrebno je dovesti u odnos fiskalne prihode i GDP za odgovarajuće godine.
Pojam državne potrošnje
U suvremenoj finanijskoj literaturi mogu se sresti brojne definicije koje pokušavaju na različite načine da definišu i objasne pojam i suštinu državne potrošnje. Međutim, sve su one uglavnom slične, s obzirom da govore o novčano pribavljenim javnim potrebama. Otuda, ne ulazeci u razlike i nijanse koje se mogu uočiti u definisanju pojma javnih rashoda, treba posebno naglasiti da javni rashodi po pravilu predstavljaju zadovoljenje javnih potreba pomoću novca, odnosno javni rashodi su oni izdatci koje država čini u javnom interesu zadovoljenja javnih potreba. U skladu sa navedenim, treba imati u vidu činjenicu da je za većinu definicija javnih rashoda karakteristično da polaze od dve osnovne teze: prvo, javni rashodi služe za podmirenje javnih potreba, i drugo, u suvremenim uvjetima, javni rashodi su po pravilu izražei u novcu. Ove navedene teze ujedno predstavljaju dve osnovne karakteristike javnih rashoda.
Prva bitna karakteristika javnih rashoda jeste da oni imaju za osnovni cilj zadovoljenje javnih potreba, što je ujedno i osnovni momenat na osnovu kojeg se može prići razgraničenju javnih rashoda od rashoda privatnih lica. Dok se rashodi privatnih lica vrše u cilju zadovoljenja ličnih potreba, odnosno potreba pojedinaca, javni rashodi predstavljaju trošenje radi zadovoljavanja opštih (javnih) potreba.
Druga bitna karakteristika javnih rashoda jeste činjenica da su u suvremenim uvjetima javni rashodi izraženi u novcu. Ovo predstavlja opštu karakteristiku javnih rashoda i u praksi je najčešći slučaj, što nikako ne znači da se u modernoj tržišno orijentisanoj privredi ne mogu naći i slučajevi da se podmirivanje javnih rashoda može vršiti i na različite druge načine (naturalno, činjenem, u obliku počasti i slično). Međutim, postoji opšte prihvaćen negativan stav o nenovčanim načinima realizovanja javnih rashoda. Naime, pored toga što predstavljaju potencijalnu opasnost od mogućnosti korupcije i privilegovanja nosilaca javnih funkcija, nenovčani načini podmirivanja javnih rashoda nose sa sobom i veliku mogućnost evazije (izbegavanja) javnih prihoda.
Suvremena financijska teorija financijsku aktivnost i novu ulogu države upoređuje sa svojevrsnim filterom kroz koji prolazi značajan dionacionalnog dohodka, ne da bi bio uništen, već da bi kroz transfer i usmjeravanje u određenim pravcima shodno ekonomskoj politici zemlje, dao optimalne ekonomske i socijalno-političke efekte.Pri tome, najčešće su prisutni brojni i različiti efekti multiplikujućeg karaktera, sa nizom propratnih tj. sporednih delovanja u privredi.
Kretanje državne potrošnje u Europskoj Uniji
Harmonizacija poreznih oblika u EU izvršena je samo u oblasti indirektnih poreza (PDV i djelomično trošarine), dok je oblast direktnih poreza praktično ostala neharmonizovana (osim odredjenih pokušaja kod poreza na dobit preduzeća). Medjutim, posmatrajući promene u oblasti direktnog oporezivanja može se uočiti sljedeće:
a) širenje osnovice oporezivanja i kruga poreznih obveznika,
b) sniženje poreznih stopa i implementacija tzv. flat tax pristupa (tj. supstitucija progresivnih stopa proporcionalnim) i
c) konvergencija stopa poreza na dohodak fizičkih lica i poreza na dobit preduzeća.
Godine 2005, EU je imala najveću ekonomiju na svijetu s, BDP od 9.486 • 10 ¹ ² evra.U Europskoj Uniji potrebno je pratiti kretanje javne potrošnje sa aspekta visine, strukture, trenda, usporedivosti i percepcije, s težištem da se posebno istražiti naplata i mogućnosti uštede i pravičnije raspodjele javne potrošnje. Slovenija, od svih zemalja u regiji, kao članica Europske Unije ima najbolju strukturu javne potrošnje. Učešće troškova javne administracije, uključujući i obranu, u javnoj potrošnji u Sloveniji iznosi oko 20 posto. Za obrazovanje, znanost, kulturu, zdravstvo, mirovine i ostalu socijalnu zaštitu u Sloveniji oko 55% javne potrošnje. Suštinski problem javne potrošnje je ušteda, bolja naplata javnih prihoda i pravičnija raspodjela sredstava za financiranje javnih troškova. Bitno je istaći da bi s ovim uštedama javni sektor sačuvao kapacitete za dosadašnje obavljanje javnih funkcija, a da bi ostvarene uštede mogle biti iskorištene za smanjenje javne potrošnje, preraspodjelu iz jedne u druge djelatnosti javnog sektora ili korištenje ušteda za jačanje funkcija u okviru iste djelatnosti javnog sektora. Manji dio nenaplaćenih javnih prihoda u zemljama EU posljedica je institucionalne inertnosti, neučinkovitosti, tolerantnosti i neodgovornosti, zbog čega se ne izvrši pravovremena naplata ili identifikacija javnih prihoda. Veći dio nenaplaćenih
Mjere porezne politike predstavljaju bitan instrument realizacije javne potrošnje. S tim u vezi, postavlja se pitanje da li porezni sustav u Europskoj uniji nudi učinkovitost svim svojim članicama ili samo odredjenim državama ponaosob. Na osnovu komparativne analize fiskalnog opterećenja i osnovnih poreznih oblika u Europskoj Uniji i odabranim europskim državama može se zaključiti da je javna potrošnja u EU neravnomjerna.
Porezni sustav predstavlja jedan od osnovnih elemenata makroekonomskog sustava i kao takav treba da bude obezbedi ostvarivanje osnovnog, fiskalnog, cilja - prikupljanje dovoljnog iznosa javnih prihoda za pokriće javnih rashoda, ali i brojnih ekstrafiskalnih, posebno makroekonomskih, ciljeva (stabilnost cijena, održivi gospodarski rast, puna zaposlenost i ravnoteža platne bilance). Ostvarivanje navedenih ciljeva nije ni malo jednostavno niti lako, budući da su mnogi medju njima medjusobno konfliktni.
Ukupna javna potrošnja obuhvaća pored fiskalnih javnih prihoda (porezi,doprinosi, takse, naknade i novčane kazne) još i prihode od prodaje (ne)financijske imovine (prihodi od privatizacije i drugo), javne zajmove i druge oblike nefiskalnih javnih prihoda. Nefiskalni javni prihodi su dio ukupnih javnih prihoda ali ne poganaju raspoloživi dohodak privrede i stanovništva. Stoga, za ocijenu pritiska koji javni sektor vrši na privredu i stanovništvo, potrebno je dovesti u odnos fiskalne prihode i GDP za odgovarajuće godine.
Pojam državne potrošnje
U suvremenoj finanijskoj literaturi mogu se sresti brojne definicije koje pokušavaju na različite načine da definišu i objasne pojam i suštinu državne potrošnje. Međutim, sve su one uglavnom slične, s obzirom da govore o novčano pribavljenim javnim potrebama. Otuda, ne ulazeci u razlike i nijanse koje se mogu uočiti u definisanju pojma javnih rashoda, treba posebno naglasiti da javni rashodi po pravilu predstavljaju zadovoljenje javnih potreba pomoću novca, odnosno javni rashodi su oni izdatci koje država čini u javnom interesu zadovoljenja javnih potreba. U skladu sa navedenim, treba imati u vidu činjenicu da je za većinu definicija javnih rashoda karakteristično da polaze od dve osnovne teze: prvo, javni rashodi služe za podmirenje javnih potreba, i drugo, u suvremenim uvjetima, javni rashodi su po pravilu izražei u novcu. Ove navedene teze ujedno predstavljaju dve osnovne karakteristike javnih rashoda.
Prva bitna karakteristika javnih rashoda jeste da oni imaju za osnovni cilj zadovoljenje javnih potreba, što je ujedno i osnovni momenat na osnovu kojeg se može prići razgraničenju javnih rashoda od rashoda privatnih lica. Dok se rashodi privatnih lica vrše u cilju zadovoljenja ličnih potreba, odnosno potreba pojedinaca, javni rashodi predstavljaju trošenje radi zadovoljavanja opštih (javnih) potreba.
Druga bitna karakteristika javnih rashoda jeste činjenica da su u suvremenim uvjetima javni rashodi izraženi u novcu. Ovo predstavlja opštu karakteristiku javnih rashoda i u praksi je najčešći slučaj, što nikako ne znači da se u modernoj tržišno orijentisanoj privredi ne mogu naći i slučajevi da se podmirivanje javnih rashoda može vršiti i na različite druge načine (naturalno, činjenem, u obliku počasti i slično). Međutim, postoji opšte prihvaćen negativan stav o nenovčanim načinima realizovanja javnih rashoda. Naime, pored toga što predstavljaju potencijalnu opasnost od mogućnosti korupcije i privilegovanja nosilaca javnih funkcija, nenovčani načini podmirivanja javnih rashoda nose sa sobom i veliku mogućnost evazije (izbegavanja) javnih prihoda.
Suvremena financijska teorija financijsku aktivnost i novu ulogu države upoređuje sa svojevrsnim filterom kroz koji prolazi značajan dionacionalnog dohodka, ne da bi bio uništen, već da bi kroz transfer i usmjeravanje u određenim pravcima shodno ekonomskoj politici zemlje, dao optimalne ekonomske i socijalno-političke efekte.Pri tome, najčešće su prisutni brojni i različiti efekti multiplikujućeg karaktera, sa nizom propratnih tj. sporednih delovanja u privredi.
Kretanje državne potrošnje u Europskoj Uniji
Harmonizacija poreznih oblika u EU izvršena je samo u oblasti indirektnih poreza (PDV i djelomično trošarine), dok je oblast direktnih poreza praktično ostala neharmonizovana (osim odredjenih pokušaja kod poreza na dobit preduzeća). Medjutim, posmatrajući promene u oblasti direktnog oporezivanja može se uočiti sljedeće:
a) širenje osnovice oporezivanja i kruga poreznih obveznika,
b) sniženje poreznih stopa i implementacija tzv. flat tax pristupa (tj. supstitucija progresivnih stopa proporcionalnim) i
c) konvergencija stopa poreza na dohodak fizičkih lica i poreza na dobit preduzeća.
Godine 2005, EU je imala najveću ekonomiju na svijetu s, BDP od 9.486 • 10 ¹ ² evra.U Europskoj Uniji potrebno je pratiti kretanje javne potrošnje sa aspekta visine, strukture, trenda, usporedivosti i percepcije, s težištem da se posebno istražiti naplata i mogućnosti uštede i pravičnije raspodjele javne potrošnje. Slovenija, od svih zemalja u regiji, kao članica Europske Unije ima najbolju strukturu javne potrošnje. Učešće troškova javne administracije, uključujući i obranu, u javnoj potrošnji u Sloveniji iznosi oko 20 posto. Za obrazovanje, znanost, kulturu, zdravstvo, mirovine i ostalu socijalnu zaštitu u Sloveniji oko 55% javne potrošnje. Suštinski problem javne potrošnje je ušteda, bolja naplata javnih prihoda i pravičnija raspodjela sredstava za financiranje javnih troškova. Bitno je istaći da bi s ovim uštedama javni sektor sačuvao kapacitete za dosadašnje obavljanje javnih funkcija, a da bi ostvarene uštede mogle biti iskorištene za smanjenje javne potrošnje, preraspodjelu iz jedne u druge djelatnosti javnog sektora ili korištenje ušteda za jačanje funkcija u okviru iste djelatnosti javnog sektora. Manji dio nenaplaćenih javnih prihoda u zemljama EU posljedica je institucionalne inertnosti, neučinkovitosti, tolerantnosti i neodgovornosti, zbog čega se ne izvrši pravovremena naplata ili identifikacija javnih prihoda. Veći dio nenaplaćenih